In Conversation with:
Raiven i Bojan Cvetićanin

Sara Briški Cirman, Raiven, razgovarala je s prošlogodišnjim predstavnikom Slovenije na Euroviziji Bojanom Cvetićaninom iz grupe Joker Out. O autentičnosti koja uvijek pobjeđuje i novoj slovenskoj glazbenoj sceni.

Bojan: Dugo se nismo čuli, praktički od zadnjeg intervjua koji smo radili online, kad sam te nazvao iz Londona, ako se sjećaš.

Raiven: Da, sjećam se. Ovo će biti vrlo posebno. Ne mogu ni zamisliti kako će teći razgovor, jer ćeš uglavnom ti mene ispitivati, dok je tada bilo obrnuto, tako da…

Bojan: Vidi, imam gomilu pitanja spremnih za tebe i jako se veselim našem razgovoru. Po mom mišljenju, najbolje bi bilo krenuti s činjenicom da je tvoj život trenutno obojen eurovizijskim bojama. Reci mi, molim te, kako je angažman na Euroviziji promijenio tvoje unutarnje stanje? Što se događa u tvojoj glavi?

Raiven: Da, ova je Eurovizija apsolutno psihički puno zahtjevnija nego što bi se moglo pomisliti. Iznad svega, mislim da nije naporno samo za izvođača, već i za ljude oko osobe koja ide na Euroviziju. Puno je emocija, ali baš svih. Od silnog uzbuđenja pa sve do straha i užasa. Sve je prisutno, ali ovo je najzanimljiviji period mog života do sada.

Bojan: Neovisna si glazbena umjetnica, nisi potpisala ni za jednu izdavačku kuću. Vidiš li već u ovom trenutku, dakle i prije same Eurovizije, nedostatke ili prednosti toga?

Raiven: Da, svakako ima prednosti u smislu da imam veću kreativnu slobodu, ali Eurovizija je toliko velik projekt da bi svakako bilo lijepo imati veći tim ljudi iza sebe koji bi ti pomogli, ali to ne znači da nemam puno ljudi na koje se mogu osloniti i s kojim dobro surađujem. Kroz eurovizijski proces dobila sam i oštriji radar za to s kim mi je cool raditi, a s kim i ne baš.

Bojan: Bojiš li se nečega? Osjećate li se jednako kompetentnim prema drugim izvođačima? Neki vjerojatno imaju pozadinu u glazbenoj industriji, neki sigurno dolaze iz tih tzv. moćnih kuća zemalja Eurosonga. 

Raiven: Imam neke prednosti što se tiče početne pozicije – vjerojatno osjećam manji pritisak. Mislim da ako ste iz veće zemlje, postoje veća očekivanja od rezultata.

Bojan: U redu. Koji je tvoj realističan cilj? Što bi htjela za godinu dana? To znači da će za godinu dana Eurovizija biti deset mjeseci iza vas. 

Raiven: Sigurno bih bila najzadovoljnija kada bih uspjela imati koncerte i u inozemstvu. Mislim da je moja glazba prikladna i za inozemno tržište. Da, to bi me svakako zanimalo. Mislim da ste vi više nego jasno pokazali da se može. Ali ovdje postoji mnogo pojedinačnih faktora. 

Bojan: Eurovizijska pozornica bit će apsolutno najveća pozornica na kojoj si ikada stajala. Hoće li se Sara bojati?

Raiven: Da, naravno da ću se bojati. Prije svega osjećam veliku odgovornost prema sebi, da ne razočaram samu sebe, da u tom trenutku budem dovoljno opuštena i sigurna, a dovoljno spremna da zaista mogu uživati. Inače mi svi govore da prije svega moram uživati, ali ja iskreno ne idem s tim načinom razmišljanja tamo. Sigurno ću biti sretna ako i dalje budem uživala, ali mislim da prvenstveno tamo idem raditi. Nakon što sve stvari i sve pripreme prođu barem otprilike kako sam zamislio, moći ću tada uživati.

Bojan: Prošlo je dosta vremena otkako je pjesma izašla. Reci mi kako tvoje uši danas reagiraju na pjesmu?

Gavran: Jako sam ponosan na ovaj komad. Mislim da nikada nisam objavila djelo iza kojeg mogu toliko stajati. Također mi je potpuno jasno kako sam tome mogla pristupiti taktičnije i napraviti komad koji bi na prvu loptu više odgovarao takvoj pozornici. Ali to je komad od kojeg se nisam umorila, nakon što sam ga otpjevala milijun puta i vježbala ga jako dugo. Znam da je u ovom trenutku mog glazbenog razvoja ovo djelo najviše što mogu dati od sebe i da sam svo znanje i svo iskustvo koje sam do sada skupila uložila u ovo djelo, tako da sam jako ponosna od njega.

Bojan: Lijepo. I ja ga i dalje volim čuti i uvijek mi ostane u glavi.

Raiven: Moram reći da se često sjetim kad si došao k meni i kad smo još malo radili na komadu, jer nije imao tu najvažniju glazbenu udicu isprve, „Jaz sem, ti si, Veronika“, i često pomislim kako bi bilo da nemam taj dio. Osjećam se kao da je djelo podiglo na sasvim drugu razinu i dalo mu ono nešto što se možda ne bih usudila sama dati jer bih mislila da je previše. Ne znam o čemu sam razmišljala prije kad ovaj dio nije bio tu, tako da hvala.

Bojan: Moje zadovoljstvo. Slažem se da je dobar dio na pravom mjestu. Svakako ima svoju ulogu. Znaš da vjerujem da nas svemir obično vodi tamo gdje treba, kad radimo u nekom svom smjeru, kad vjerujemo u vlastiti uspjeh i u dobru energiju. Ovo se moralo dogoditi i dogodilo se. Nastupili ste na Dori u Hrvatskoj i prvi put otpjevali Veroniku u ogoljenoj varijanti, maskirano, akustično, i koliko sam mogao zaključiti po komentarima, jako je dobro prihvaćeno. Možemo li očekivati ​​još koji vaš operni nastup na Euroviziji? Je li to tajna?

Raiven: Ne znam točno što ljudi doživljavaju kao operu. Ako su visoke note koje otkrivam na kraju Veronike operne, onda da. Smatram da je operni pop žanr opasan put jer osjećam da brzo može postati previše, pa sam vrlo oprezna kada je u pitanju inkorporiranje opere u pop. Ali sigurno će se čuti na eurovizijskoj pozornici da se moje tehničke osnove pjevanja temelje na klasičnom obrazovanju.

Bojan: Zanimljivo i lijepo. Pretpostavljam da će nastup biti i iznimno koreografski obojen. Mi smo Eurosongu pristupili po principu ‘Ajmo probati napraviti koncertno iskustvo’, što je značilo i da je koreografija bila stvarno minimalna i da se s njom nismo previše trudili. No možda tebe koreografski dio zabrinjava još više od same izvedbe?

Raiven: Ne baš, jer čini mi se da smo išli s koreografijom, ako je uopće mogu tako nazvati, koje zapravo nema, jer je to nešto što dolazi od mene same, od nekih mojih prirodnih pokreta. Osjećala sam se oslobođeno kad sam prihvatila da nisam plesačica i da ne trebam izgledati lijepo ili seksi ili kao neka konvencionalna ljepotica na pozornici i prihvatila sam taj awkward dio koji me karakterizira i osjećam se jako dobro zbog svih ovih pokreta koje smo postavili, tako da sada nema više straha. Ali imam jedno pitanje za tebe. Što savjetujete meni kao glazbeniku koji nije toliko konvencionalno ili komercijalno orijentiran, ali će ipak stati na eurovizijsku pozornicu koja možda i ima zahtjev od pjevačice da bude pjevačica tipa Beyonce ?

Pogledajte ovu objavu na Instagramu

Objava koju je podijelio Vogue Adria (@vogue.adria)

Bojan: Moje je iskreno mišljenje da je Eurosong festival na kojem su do sada najuspješnije bile nekonvencionalne izvedbe, odnosno one koje su uspjele probiti granice onoga što je uobičajeno. Čini mi se da ako u te tri minute svima bude jasno da je ono što iznosiš na pozornici iskreno, što znači da je ta tajanstvenost i kompleksnost dio tebe i da se to vidi i iz same izvedbe i iz tvoje aure, da je to jedini recept za uspjeh. Odnosno, ako izgleda stvarno, stvarno i jest. Mislim da dobro znaš što predstavljaš i što radiš, pa samo to moraš izvesti do kraja i besprijekorno.

Raiven: Hm, da sada ideš na Euroviziju, bi li učinio nešto drugačije? Ili biste kao bend učinili nešto drugačije?

Bojan: Svakako bih se drugačije obukao. Ništa drugo ne bih mijenjao, iskreno. Možda smo bili malo prešareni. Ali sve je to dio tog trenutka, nosili smo prepoznatljive boje rajskog vrta, pa se već dogodilo kako je moglo. Ali ništa drugo ne bih mijenjao. Imali smo sjajnu ekipu, imali smo sjajnu energiju. Srećom nisam imao tremu na pozornici kad sam morao biti svoj, to je to. Očito, ono što se događa iza pozornice također je veliki dio Eurosonga. Natjecanje za pjesmu Eurovizije ima zajednicu koja je jako uključena u samo događanja i prate sve što se događa. Jesi li se već sprijateljila s nekim od svojih supatnika, makar preko društvenih mreža ili na neki drugi način?

Raiven: Da, jesam. Baby Lasagnu sam upoznala na Dori pa smo neko vrijeme chit-chatala. Rekla sam mu da sam veliki fan njegovog djela i on je rekao da je veliki fan  mog. Onda je u drugom intervjuu rekao jako lijepe stvari o meni, tako mogu reći smo se dosta upoznali. A upoznala sam se i na Instagramu već s dosta umjetnika. Ima par onih koji me stvarno inspiriraju sad kad sam upoznala njihovu glazbu.

Bojan: Da, Baby Lasagna, je li on i dalje prvi na kladionicama?

Raiven: Mislim da jest, smatram da je to prilično impresivno. Ta njegova priča je baš fora.

Bojan: Bi li radije pobijedila na Eurosongu, pa da se onda ne događa previše toga, kao što se većina eurovizijskih pobjednika ne dogodi, ili doživjela uspjeh Rose Linn, koja je imala, čini mi se, dvadeset godina, a onda je preuzela cijeli svijet sa svojim komadima?

Raiven: Radije bih doživjela uspjeh kakav vi imate. Mislim da ste mi vi potpuna inspiracija.

Bojan: Hvala puno. I tebi iskreno želim da odeš u tom smjeru jer nam se život totalno okrenuo naglavačke u jako pozitivnom smjeru. Taj san koji vjerojatno ima svaki dečko kad osnuje bend, da može svirati, a kamoli da može svirati u Europi; sada smo uspjeli proživjeti te stvari temeljito u jednoj godini. Bez Eurosonga ovo se sigurno ne bi dogodilo tako brzo i ne tako silovito. Tako da je to jako lijepo i vjerujem da će i vama uspjeti.

Raiven: Čini mi se da ste s tim uspjehom također dali dosta zamaha i ponosa slovenskoj sceni općenito. Što mislite o mladoj glazbenoj sceni u Sloveniji?

Bojan: Mi smo se na glazbenoj sceni pojavili recimo 2014. godine. Tada smo osnovali naš prvi bend. Mislim da smo se na Špil (natječaj srednjoškolskih bendova) prijavili 2014. ili 2015., tada s bendom Apocalypse. Bilo je to u vrijeme kada je Kino Šiška krenula sa Špil ligom i na njoj se pojavio bend Koala Voice, s kojim se tada snažno počeo osjećati novi štih slovenske glazbe. Koala Voice i Persons from porlock su vjerojatno prva dva benda koja su uspjela pridobiti nešto mlađe publike na svoju stranu i onda su krenuli koncerti, pa festivali rezervirani za mlade izvođače, s obzirom na to da je slovenska scena već 15-ak godina uglavnom istih boja i stagnacija. Onda smo se 2016/2017 formirali mi, nastali su i Mrfy i rekao bih da smo tada i oni i mi zajedno s Koala Voiceom postali nositelji novog glazbenog vala kod nas. Onda su se brzo pridružili bendovi kao što su Lumberjack i KOKOSY. Sada imamo MASAYA, i ​​puno drugih mladih izvođača, uključujući i Jet Black Diamonds, koji su samostalno uspjeli privući ljude na svoje koncerte, što u Sloveniji, recimo 10 ili 15 godina, nije bio baš slučaj. Rekao bih da je glazbena scena kod nas u totalnoj renesansi, pa bih rekao da je apsolutno više nego jasno da se jako promijenila u pozitivnom smislu.

Raiven: Kako biste rekli da se u Sloveniji gleda na pop umjetnike i kakav je slovenski pop? Zato što je većina ovih novih izvođača koje si naveo više u bendovskom duhu.

Bojan: Ovdje se Slovenija jako razlikuje od Balkana jer je balkanski pop više kafanski stil/club, što nije slučaj s našim popom. Imamo i uvijek smo imali ogroman broj izvođača koji su univerzalno prisutni u medijima i pojavljuju se svake godine, recimo na nekom tradicionalnom portoroškom festivalu ili na ovim događajima koje imamo, ali nikada nemaju svoj koncert. Po meni, na Balkanu to nije slučaj, jer su izvođači vrlo redovito na terenu, kakav god da je.

Raiven : Što misliš koji je razlog tome?

Bojan: Mislim da je razlog tome što zapravo nema publike za ovu pop glazbu koju imamo ovdje. Ne mislim da je to glazba koju možete unijeti u prostor i da će je netko zapravo otići slušati; to je glazba za radio, za TV emisije i tako dalje. Izvodi se narodna glazba, narodnjaci su daleko najzastupljeniji na terenu, ali estradni umjetnici nisu, jer je takvu glazbu jako teško prenijeti na scenu. Mislim da većina estradnih izvođača u našoj zemlji nema niti bend niti koncept, tako da su praktički samo medijske ličnosti što se mene tiče. Ovdje je apsolutno vrlo zanimljiva razlika između Slovenije i ostatka Balkana. Klubska kultura kod nas ne postoji, estradni umjetnici su više osuđeni na radio.

Raiven: Kako vidite razliku u tome kako su muški i ženski izvođači primljeni u Sloveniji, misliš li da postoji razlika u tome kako ih se percipira? Koji su zahtjevi za muškarce i žene frontmene ?

Bojan: Hm, ne znam, u Sloveniji imamo vrlo specifičan problem što se tiče frontmana, jer je vrlo rijetko da se frontman usuđuje “parati” pozornicu. Prava žena frontman bila je Nina iz Tabuja, nakon nje Tina iz Tabuja, sad se dogodila MASAYA. Na Balkanu, pak, toga im stvarno ne nedostaje, na Balkanu ima puno izvođačica koje su vrlo karakterne, vrlo jake; imate osjećaj da ih nije briga za sustav; ne možeš prići i pravit se pametan jer ćeš dobiti šamar. Ali kod nas se sve vrti oko smijeha i veselja, sve je lijepo i pravedno, što je inače razlika između Slovenije i Balkana. Čini mi se da publika kod nas apsolutno podrži ženu koja zna totalno izdominirati scenu kad izađe na binu. Manca iz Koala Voicea je čisti primjer toga; stupila je na scenu i ukrala pozornicu na takav način da smo se svi oduševili; tako je i sa Helenom Blagne, ona je diva i pozornica je njena. Mislim da su žene frontmeni s karakterom vrlo dobro primljeni. Apsolutno to imaš u sebi, ali ti si u drugom žanru, nisi u takvoj poziciji da dođeš i počneš skakati po pozornici, ali ipak imaš svoj stav. Naravno, ima još pjevača i pjevačica i bendova koji su žestoki, ali ne mogu ih sad sve nabrojati. Istaknuo bih i Ninu Pušlar koja je daleko najaktivnija pop pjevačica u Sloveniji. Ona zna što radi. Da se vratim na vašu pjesmu, imam još jedno pitanje, kako ste došli do naslova Veronika?

Raiven: Komad je u početku pisan o Ivani Orleanskoj. Nakon što sam počela razmišljati o prijavi na Euroviziju s ovim komadom, osjetila sam da moram odabrati ženski lik koji je važan za Sloveniju kao inspiracija za komad i za slovenski prostor. Veronika Deseniška bila je prva žena optužena za vještičarenje u našoj zemlji a mislim da imam puno razumijevanja za ljude koje društvo odbacuje ili ne razumije, tako da postoji i osobna veza koju imam s Veronikom.