Long read
U sklopu kampanje brenda Answear.hr “Odjeni život dragocjenim stvarima”, snimili smo posebnu modnu priču s Raiven, slovenskom glazbenicom, mezzosopranisticom i harfisticom, koja je na ovogodišnjoj Euroviziji publiku očarala svojim magičnim glasom, ali i vrlo osebujnim stilom.
Kada je gledam kako se s lakoćom kreće pozornicom, bez zrnca vidljive treme, Raiven mi se čini poput nekoga tko je rođen pod svjetlima reflektora. Ima u njoj nešto koketno, ali istovremeno i moćno i nježno, no ono što je nemoguće previdjeti je ta nadnaravna, vilinska aura koja njezinoj nepresušnoj karizmi daje dašak mistike. Zavodljivi mezosopran sigurno je začin magiji njezine ličnosti, no ono što zrači najjače jest to što se u svom tijelu osjeća tako prokleto dobro.
O tome svjedoče i njezini scenski kostimi koje se, sasvim sigurno, mnogi ne bi usudili odjenuti. Jedan od tih primjera je i potpuno proziran kombinezon u kojem je na eurovizijskoj pozornici u švedskom Malmöu otpjevala svoju “Veroniku”. No osim o odvažnosti i samopouzdanju, ekstravagantna stilska izdanja na stageu govore ponešto i o njezinom odnosu prema modi. Njezini avangardni modni odabiri nipošto nisu slučajni, a ona je itekako svjesna da odjeća čini neizostavni dio njezina imidža. Kako na pozornici, pa tako i kada se svjetla reflektora ugase. Baš zato, poželjela sam sa Raiven razgovarati o svim temama vezanima za stil, te se posebno dotaknuti onih dragocjenih predmeta u njezinom ormaru koji su “više od odjeće”, koje čuva premda ih više ne nosi, te onih koji su protkani sentimentalnom vrijednošću baš zato što imaju posebnu priču. A taj razgovor odvio se baš na pravom mjestu, usred guste šume u kojoj smo bile opkoljene nevjerojatnom pećinom s jedne i gustim zelenilom s druge strane, dok su nam društvo, kao da smo u nekom vilinskom scenariju, pravile samo ptice i cvrčci. Bolji setting nisam mogla niti zamisliti.
Nisam odoljela, a da ne zadovoljim svoju radoznalost i razgovor ne započnem pitajući je o njezinom poprilično provokativnom kostimu koji je nosila na pozornici u Malmöu. Reakcije su bile vrlo različite, ustvari. Polarizirane, govori mi uz smijeh. Znaš, Slovenci nisu baš otvoreni, ali publika iz inozemstva bila je oduševljena. Mojim se roditeljima također jako sviđao kostim, posebno mojoj mami. Ali ona me oduvijek podržavala u mojim modnim ekspresijama jer je i sama velika ljubiteljica mode. Premda je njezin stil potpuno drugačiji od mojeg. Iako sam možda podsvjesno očekivala nešto drugačiji odgovor, bilo mi je drago to čuti pa smo nekako sasvim prirodno otklizale u prisjećanje na tinejdžerske dane. One koji su, kod većine nas, bili obilježeni traganjem za identitetom, gubljenjima i eksperimentiranjem, pripadnošću različitim supkulturama u kojima smo pronalazili svoje mjesto… A sve to često je dolazilo s negodovanjem roditelja. U tinejdžerskim sam danima bila pomalo emo, ali ne na klasičan način. Mijenjala sam boje kose. Iz plave u ružičastu pa u zelenu. Prvi put sam se istetovirala sa 17, a mojim se roditeljima u to vrijeme nisu sviđale jedino moji piercinzi i tetovaže, govori mi.
“I kad nisam na stageu nosim provokativne outfite. Volim kontrast nježnog i edgy. I dobro se osjećam u svojoj koži.”
Izgledaš mi kao netko tko ima odjeću koju nosi za sreću i čiji je ormar krcat stvarima koji imaju posebnu emocionalnu vrijednost, ono bude neke uspomene, govorim joj iskreno. Ne bi vjerovala, ali nemam odjeću za sreću, kaže mi. Prije važnijih događaja uvijek nosim isti parfem. Ali što se tiče posebnih stvari, tu si u pravu. Imam ih puno. Posebice nakita slovenskih dizajnera. Naušnica s ružom kreacija je ljubljanske dizajnerice nakita Sande Vidmar i jako mi se sviđa nježnost tog komada nakita. Prsten s motivom Meduse je poklon moje najbolje prijateljice. Obožavam Medusu i imam ju istetoviranu, jer je tako moćna, a i tako ženstvena. Jako su mi posebne i čizme koje uvijek nosim na nastupima jer su lagane, a u njima djelujem i ekstra visoka. Nosila sam ih i na sve partyje prije Eurovizije, u Stockholmu, Amsterdamu, vidjele su svijeta i prešle mnogo kilometara sa mnom. Drag mi je i prsten dizajnerice Ursule Rihtar s motivom glicinije. Obožavam motive cvijeća, posebno kada djeluju vilinski. Naprosto volim taj kontrast nježnog i edgy.
“Uvijek kombiniram outfite s bojom kose i s tetovažama. Ne bih rekla da ih imam puno, ali ih tretiram kao nakit.”
A koja ti je najdraža stvar koju imaš u ormaru?, pitam je. Zamišljeno gleda u daljinu i vidim kako u mislima prebire po ladicama i vješalicama u ormaru. Može dva?, pita i ja joj kimnem. Imam jedne crne cipele na petu od Alexandera McQueena koje su ukrašene lubanjom, a koje mi je poklonio prijatelj. A drugi važan komad je prsten od moje bake koji mi je poklonila kada sam imala deset godina. Ne nosim ga često, ali mi puno znači. Posebno mjesto u njenom ormaru imaju i kostimi s prijašnjih nastupa od kojih se ne može odvojiti, prepričava mi. Imam veliki broj kostima koje sam nosila na nastupima i uz koje sam emotivno vezana. Jedan od njih je svakako kombinezon koji je u potpunosti bio izrađen od ogledalaca, a koji je pod svjetlima reflektora bliještao. Nažalost, više mi ne pristaje, ali se ne mogu odvojiti od njega pa ga i dalje čuvam makar je od tog nastupa prošlo dosta godina. Riječ je o custom made komadu koji je, po mojim naputcima, izradila slovenska dizajnerica Lea Behek.
A s obzirom na to da njezin ormar ispunjavaju komadi uz koje veže kojekakve uspomene, ne mogu je ne pitati ima li neku anegdotu vezanu za odjeću. Misliš na fashion emergency, pita me nakon mog nespretno postavljenog pitanja koji je u mojoj glavi zvučao kao sasvim tečan slovenski. Kimam glavom ne skrivajući osmijeh. Oh da, bilo ih je dosta, govori. Prije šest godina smo, pripremajući se za Emu, dan prije nastupa zaključili da kostim koji smo imali u planu naprosto ne funkcionira. Tako da sam trebala pronaći potpuno novi fit u samo jednom danu što je bilo užasno stresno, prepričava pa nastavlja: A kad sam relativno nedavno bila u Stockholmu, zaboravila sam ponijeti haljinu koju sam trebala nositi na stageu. Srećom, imala sam plan B. Jednu posve jednostavnu crnu haljinu. Nisam bila sretna jer je originalni outfit bio zbilja kul, no iskoristila sam ju za drugi nastup.
Tvoj je stil uvijek nekako nježan, ali istovremeno i mračan, govorim joj pitajući je otkud to nadahnuće dolazi. Moj se stil stalno mijenja, ali ono što je konstanta je mantra ‘black always works’. Crna je jednostavna, seksi, elegantna i pomalo drska. Otkad sam bila mala sviđao mi se Lord of the Rings, voljela sam i Harryja Pottera, bajke, magiju, pomalo mračne filmove i muziku, oduvijek sam bila fascinirana nečim izvanzemaljskim, bajkovitim, svime što u sebi ima pomalo dark moment. Čekaj, a muzika?, prekidam ju: Imam pitanje, da je tvoj stil pjesma, koja bi pjesma bio?. OK, ovo je stvarno teško!, govori mi opet gledajući zamišljeno u daljinu. Objašnjavam joj da je to brzopotezno pitanje i da ispali prvo što joj padne na pamet. I’m a Maneater, otpjeva veselo. Da, Maneater, Nelly Furtado, odgovori, a naš smijeh na trenutak nadglasa šumu.
DoP / Color Grading: Džejlan Ibrahimović
Foto: Filip Koludrović
Styling: Petar Trbović
Šminka: Marija Stošić
Kosa: Zvezdana Svetozarević
Producenti: Igor Milakov i Strahinja Đurčić
Montažer: Andrija Grkić
Kamera Operater: Andrija Radojević
Foto asistent: Darko Sretić
Odjevni artikli: Answear.hr
VOGUE RECOMMENDS
