S Radmilom Petrović o ljubavi, ženskom iskustvu i novoj knjizi „Nisam znala šta nosim u sebi’’

S Radmilom se za ovaj intervju dogovaram tjednima – nikako ga nisam htjela napraviti prije nego što zaista pročitam njezinu novu knjigu Nisam znala što nosim u sebi. Prvo sam bila po knjižarama prerano, prije nego što je stigla na police, a onda prekasno, jer su svi požurili s istim porivom: Radmiline riječi su onaj put u nama kojim se rjeđe ide, pa ako smo ga dosad izbjegavali, ona će ga pred nama razastrijeti i pozvati nas na te po srce opasne akrobacije. Kad mi je knjiga napokon u rukama, pišem joj da mi da jednu noć da je pročitam, a ona na sebi svojstven način odgovara: „Pa ne ide to baš tako.“ Ne zna Radmila da sam prvo progovorila na jeziku poezije. U sljedećem trenutku knjiga mi je u ruci dok perem zube, sušim kosu, slažem suđe, preslagujem garderobu, zalijevam cvijeće. Spava na jastuku pokraj mene poput Radmiline čežnje, miluje, pa nagriza. Netko je nedavno napisao da je njezina poezija „blatnjava, ranjiva, smjela – kao da je iznikla iz oranja, iz šutnje koja je predugo trajala“, i ja tu ne bih imala što dodati.

U najnovijem romanu u stihu, uz klasne razlike, život između sela i grada te žensko odrastanje u muškom svijetu, motive poznate iz Moja mama zna što se događa u gradovima, Radmila piše i o ljubavi. Djeluje kao da otkriva jednu posve novu sebe, na sasvim nov način. Kako nas ljubav mijenja i ogoljuje, pitam je odmah na početku. „Da bismo spoznali sebe, potrebni su nam drugi. Tražimo ljubavnike/ljubavnice, mentore/mentorice, prijatelje/prijateljice da bismo bili viđeni i blagoslovljeni. Biti znači biti viđen. Možemo u sebi nositi najljepše stvari, ali one nam mogu biti teret umjesto ljepote i oslobođenja, ako nema tko da ih vidi i doživi. Da nas doživi, kako bismo se ispunili sobom. Ljubav je i pobjeda nad narcizmom, nad tom našom navikom da sebe uvijek stavljamo u prvi plan i mislimo samo na sebe. Sve su to obilježja prave ljubavi, koja je rijetka. Svašta se drugo miješa s ljubavlju u društvu u kojem živimo. Ljubav može biti i teška jer, kako kaže jedna pjesnikinja, svaka je ljubav sjećanje na djetinjstvo. Mislim da su za pravu ljubav sposobni samo oni visoko razvijeni, i da se dok smo mladi još uvijek tek vježbamo za nju.“

Photo: Vedrana Vukojević

Kažem joj koliko me zaboljelo sve što glavna junakinja proživljava – nekoliko sam puta poželjela ući u dijalog s njom, utješiti je, zagrliti, pa čak i naljutiti se na nju u trenucima prepuštanja tami i nemoći. Je li o tome razmišljala dok je gradila lik, i misli li da je ovo priča o ranama ili o onome što iz njih izraste? „To je priča o tome kako se život može dogoditi. Ne bih mijenjala način na koji sam je pisala, niti ono o čemu sam pisala, iako se ista priča može ispričati na tisuću načina i nijedan od njih ne bi bio neistinit. Ranjavaju nas naša viđenja stvari, ranjava nas kada ne pronađemo spas ondje gdje smo mislili da on prebiva. Sve su to univerzalne emocije i univerzalna iskustva. U ljubavi nismo toliko originalni koliko bismo voljeli biti – pa ni u životu općenito. Zato mi je uvijek zanimljivo kada ljudi ne žele dijeliti svoje emocije, čak ni neki umjetnici i umjetnice; odbijaju to, skrivaju se iza teksta umjesto da izraze sebe – valjda misle da su njihova iskustva previše posebna. Tako misle narcisi, a oni se zapravo nikada ne daju ni u ljubavi ni u književnosti – za to jednostavno nisu sposobni.“

Da se ne skriva ni iza koga, pa ni iza same sebe, govori i činjenica da glavna junakinja nosi njezino ime. Koliko je zapravo osobnog, njezinog i autobiografskog u ovoj knjizi? „Postoji to arhetipsko pitanje – koliko je autoričine/autorske istine u napisanom – i postoji arhetipska potreba da se odgovor na to pitanje sakrije. Mi koji stvaramo umjetnost ne možemo pisati o stvarima o kojima ne znamo ništa. Prije svega zato što ne bismo bili točni – to ne bi bila dobra umjetnost. S druge strane, što radi jedna umjetnica ili umjetnik ako ne izražava sebe? Zar to nije naš zadatak u svijetu? Usamljeni smo i patimo u toj zbrci oko toga što drugi ljudi misle – taj problem može riješiti jedino umjetnost: pokazati nam da nismo sami, da su naše čežnje univerzalne, da negdje pripadamo. Nisam željela junakinji dati neko tuđe ime, sve što ona nosi, spremna sam i sama ponijeti jer je važno da, prije svega mlade djevojke, vide da to netko može nositi i podnijeti u društvu u kojem živimo – koje nije pravedno, nježno, otvoreno, inkluzivno ni tolerantno.“

Photo: Vedrana Vukojević

Da netko može ponijeti, ali i izgovoriti i izboriti – razmišljam. Radmilin glas djeluje gotovo epski, onaj za koji pomisliš da nikada ne može zadrhtati. Ne čudi što je njezina poezija postala simbol ženske borbe. „Pisala sam o vlastitom iskustvu, a nijedno iskustvo nije samo osobno – ono je i političko stanje mnogih, u ovom slučaju žena. Svaka istina vodi do spoznaje, a svaka spoznaja do promjene. Pisala sam za sve mlade djevojke, da bi imale gdje pročitati stvari koje ja kao mlada djevojka nisam imala gdje. Audre Lorde, pjesnikinja, spisateljica i aktivistkinja, rekla je nešto poput: ‘Želim ispuniti sve tišine s kojima sam živjela i odrastala’ – to želim i ja.“ Na tom trnovitom putu, treba li se voditi mjerama predostrožnosti (naslov jedne od pjesama) ili srcem? „Kao žene, moramo biti svjesne što znači biti žena u društvu i prema tome imati mjere predostrožnosti. U ljubavi se možemo prepustiti – ali tek ako smo prethodno bile dovoljno predostrožne glede toga kome se prepuštamo.“

Osvrćemo se i na samu formu knjige – riječ je o jedinstvenom romanu u stihu, koji se može tumačiti i kao zbirka poezije. To me podsjetilo na Milenu Marković, čija su Deca osvojila Ninovu nagradu. „Pokušala sam napisati knjigu u formi klasičnog romana, ali bilo mi je dosadno i magija se gubila. Poezija je prostor koji najbolje poznajem i najviše volim. Željela sam da neke stvari ne izgovorim izravno, već da ih intuitivna čitateljica ili čitatelj mogu naslutiti, a moje tadašnje shvaćanje proze me je u tome sputavalo. S druge strane, željela sam i narativnost koja nije tipična za zbirke poezije. Na kraju sam odlučila napisati roman u stihu, onako kako ga ja zamišljam. Bio je to potreban međukorak prema svemu što ću tek pisati, i došao je iz srca – koje je sada na mjestu, što se tiče forme i svega što se u njoj dogodilo.“

Photo: Vedrana Vukojević

Pred kraj, pitam je, kada je shvatila što to nosi u sebi. „Da bi se ozbiljno započelo pisanje knjige, mora se znati o čemu se piše. Dakle, da, znala sam što moja junakinja nosi u sebi i koje emocije želim prenijeti. Moglo bi se reći da ne znamo što nosimo u sebi dok nam se stvari ne dogode. Psiholozi bi rekli da nam se u životu ne događa ništa što već uvelike ne nosimo u sebi – sudbina izlazi pred nas iz nas samih. Postoje stvari koje o sebi saznamo kasnije u životu i za koje mislimo da ih prije nismo znali, ali ako malo bolje razmislimo – sve je na to upućivalo, samo još nismo bili spremni priznati si to. Stvari nam se otkrivaju onda kad smo spremni nositi ih, čak i kad mislimo da nismo.“ Nakon jednog katarzičnog puta, Radmila nam ipak ostavlja nadu – nadu da vrijedi živjeti, i nakon svih nedaća, patnje i razočaranja. Pitam je koju bi rečenicu dopisala za kraj, kada bi mogla, kao poruku svima onima koji su prošli kroz isto. „Citirat ću jedan stih – nažalost, ne pamtim uvijek odakle su, trudim se to promijeniti – možda ga je napisala neka naša jugoslavenska pjesnikinja, možda neka strana autorica iz antologija koje sam čitala. Uglavnom, glasi otprilike ovako: Nije istina da nas nitko ne bi volio – kada bi nas pronašao.“