Quarter-life crisis, FOMO i druge anksiozne agonije

Svi ljudi oko mene žive drugačije nego ja. To je misao koja mi se prvi put javila na fakultetu, nakon što sam otišla u drugu državu i odvojila se od mojih prijateljica s kojima sam ranije bila kao prst i nokat. Ne samo da smo se našle u različitim državama, već i u različitim društvenim krugovima, na različitim fakultetima, i cijelo naše prijateljstvo kakvo sam poznavala počelo je topiti i deformirati – u nekim slučajevima postajući još ljepše, a u drugim samo stvrdnuti vosak negdje na rubu mojih misli.

Godinama sam sasvim spontano proširila paletu prijateljstava, ovaj put svjesna da ću, što više starim, sve više upoznavati ljude s različitim životima, s kojima zbog različitih rasporeda neću moći biti nerazdvojna, ali koji će imati svoju čar. Zapravo, jako je zanimljivo vidjeti sve pravce u kojima život ode u dvadesetima – neki ljudi imaju djecu, drugi odlaze u države čija imena ne mogu ni izgovoriti, treći godinama rade, četvrti ganjaju doktorat, peti nikad nisu otišli iz svoje sobe iz djetinjstva i, iako sam to oduvijek smatrala klišeom, mogućnosti su zaista bezbrojne. Međutim, u razgovorima s prijateljima shvatila sam da, bez obzira koliko se naši životi razlikovali, sve nas kopkaju slične boljke i nisam jedina koja se pita živim li život kako treba.

Gdje sam ja toliko pogriješila? Hoće li mi za deset godina biti žao što nisam donijela drugačiju odluku? Koji je uopće moj cilj? Samo su neka od pitanja koja sam čula od prijateljica koje su, po mojem mišljenju, zapravo na pravom putu i žive normalne živote 20-i-nešto-godišnjakinja. S druge strane, znam da i ja živim sasvim normalan život i da njima izgleda kao da imam sve posloženo, ali u mojoj glavi nije tako i konstantno me kopkaju ista ta anksiozna pitanja, kao i neka dodatna i poprilično specifična, poput: Da li je možda trebalo da studiram farmaciju, kako mi je predlagala profesorica kemije? (Nikad nisam voljela kemiju). Zahvaljujući moći algoritma društvenih mreža, koji su moje lajkovanje memova koji prave šalu od ovih gušećih pitanja shvatili kao poziv u pomoć, shvatila sam da ja, i mnogo ljudi oko mene, prolazimo kroz ono što psiholozi nazivaju quarter-life crisis.

Caroline Taborda

Što je quarter-life crisis? Ne postoji jasna definicija, jer se razlikuje od osobe do osobe, ali ovaj fenomen opisuje se kao kriza izazvana osjećajem anksioznosti zbog budućnosti, pravca i kvalitete života, koja se najčešće doživljava u dvadesetim i ranim tridesetim godinama života. Ovo je sasvim normalan proces kroz koji prolaze mnogi mladi ljudi. Najčešće dolazi u periodu prijelaza iz studentskog života u radnu sredinu, a karakteriziraju ga i druge velike promjene poput ulaska u ozbiljnu vezu ili osnivanja obitelji. Osobe koje prolaze kroz quarter-life crisis počinju preispitivati svoju svrhu, suočavajući se s krizom identiteta, pitajući se jesu li njihova uvjerenja i vrijednosti ispravni, a posljedično teško donose odluke. Sve to prati opći osjećaj nesigurnosti i straha. Ništa ne djeluje trajno, a teško je zamisliti što budućnost nosi. Meni je naziv odmah asocirao na medijski ozloglašenu kriznu srednjih godina i prva misao mi je bila: Pa ne želim kupiti motor? Što se dogodilo s tim da bi dvadesete trebale biti najbolje godine? Sada bi navodno trebali imati najmanje obaveza i živjeti slobodno i rasterećeno – znači li to da postaje gore i da se obaveze i strahovi samo gomilaju? To je pesimistički pogled na život koji ne želim imati.

Udarac stvarnog života bio je bolan, počevši od naizgled jednostavnih stvari kao što je smišljanje tri obroka svakog dana, pa do onih kompliciranijih, kada shvatiš da zapravo ti sama trebaš sebi osigurati cijeli život – da, u ovoj ekonomiji. Ne mogu, a da ne pomislim na starije ljude, koji vole pričati kako su mladi razmaženi, a na našim prostorima imamo i raspad Jugoslavije i rat koji nam dodatno stoji iznad glave, budeći osjećaj krivnje zbog toga što se žalimo da je preteško pronaći posao. Iako, srećom, živimo u miru i imamo pristup malim luksuzima poput zabavnog pića i Rhode Lip Peptide, mislim da generacija Z živi u izrazito nepovoljnom vremenu za započinjanje samostalnog života, a većina nas je toga svjesna, iz čega proizlazi većina nesigurnosti i strah za budućnost.

Caroline Taborda

Nakon i tijekom fakulteta izuzetno je teško pronaći posao, a osim vještina i znanja, najveći faktor je puka sreća – i tako je svuda. Gubi se i onaj boomerovski stav da mladi ne žele raditi. Poznajem nekoliko ljudi koji su odbijeni s barem 20 poslovnih pozicija, jer je tržište rada prezasićeno. Gen Z je svjestan vrijednosti rada i ne dopušta potlačenost, a sve i da želimo raditi besplatno, gdje bismo tada živjeli? Cijene stanova su nevjerojatno visoke, Europski parlament je objavio statistiku rasta cijena smještaja u Europskoj uniji u posljednjih deset godina, bilježeći 48,1-postotni porast na razini EU, porast od 79,9% u Hrvatskoj i čak 86,2% u Sloveniji. Ne bih nastavila s nabrajanjem ovih deprimirajućih činjenica, jer mislim da je svima jasno da je socio-ekonomska situacija u svijetu veoma utjecala na psihološko stanje mnogih, ali prije svega mladih ljudi koji sada trebaju postati samostalni, a nisu sigurni kako.

Teško je živjeti bezbrižno iz dana u dan kada uvijek u kutu misli imaš goruća pitanja o svojoj budućnosti. Svaka odluka koju donesem čini se kao da će mi obilježiti život, čak i bizarne stvari poput toga hoću li ići na zabavu. Čini mi se da je najveći strah koji imam strah od starije sebe – hoću li za 20 godina pogledati unatrag na ovo vrijeme i pomisliti da sam sve trebala učiniti drugačije? Quarter-life crisis također je dobar prijatelj FOMO-a, a iako bih voljela vjerovati da se ne uspoređujem s vršnjacima, ovo se savršeno odražava u mojoj opasci da svi žive drugačije nego ja – znači li to da žive bolje? Trebam li živjeti drugačije? Što propuštam?

Međutim, tipično za generaciju Z, i ove boljke pretvorili smo u šale. Sve memeove i šaljive videe na temu quarter-life crisisa koje sam od prijatelja dobila samo ove nedjelje ne bih mogla prebrojati ni na prste obje ruke. Na neki čudan način, naši kriza i strahovi pružili su nam osjećaj zajedništva – postoji nešto vrlo umirujuće (ali istovremeno razljućujuće) u tome što svi prolazimo kroz isto. Ono što mi se činilo posebno zanimljivo je koliko nas je razmatralo opciju da postanu influenseri kao izlaz iz ove zagušujuće situacije. To nije zato što mislimo da bi nam PR paket našeg omiljenog brenda riješio sve probleme (iako ne bi bio na odmet), nego zato što je taj pomalo ekstremni način života toliko glamuriziran da vjerujemo da ti ljudi ne moraju prolaziti kroz probleme nas običnih smrtnika. To me dovodi do razmatranja društvenih mreža kao jednog od uzroka quarter-life crisisa. Moram priznati, ponekad imam sasvim u redu dan koji mi pokvari samo činjenica što nisam na Mallorci, ideja koja mi se kao parazit ušulja u mozak tijekom naizgled ležernog pregledavanja Instagram storyja. Na društvenim mrežama smo konstantno izloženi uvidima u glamurozne živote ljudi koji ne moraju brinuti o plaćanju sljedeće kirije i mislim da je sasvim normalno da to ostaje zabilježeno u našoj podsvijesti, jer to smo mogli, ili čak trebali, biti mi (Da me bar nije bilo sram snimati za YouTube s 12 godina!).

Da je ovo istina dokazuje i činjenica da psiholozi kao borbu protiv ovih anksioznih misli predlažu mindfulness, odnosno svjesno usmjeravanje pažnje na sadašnjost, kao i vođenje dnevnika i druge oblike samorefleksije, koji nas sve okreću od ekrana i tjeraju da pogledamo unutra i zapravo preispitamo sebe. Važno je zapitati se koji su zapravo naši ciljevi, tko smo mi ustvari i tko želimo biti. Također, mislim da je veoma važno ostati realističan i definitivno pokušati ne uspoređivati se s drugima. Kada gledam u prošlost, ne ljutim se na svoje odluke, jer vjerujem da sam u svakom trenutku učinila najbolje što sam mogla, a vjerujem da će i 70-godišnja ja imati pametnija posla od analiziranja odluka donesenih prije pedeset godina.