Kako mi je putovanje pomoglo preoblikovati tugu i zašto je to bilo moje najvažnije putovanje

U četrdesete sam ušla dekapitirana (trudila sam se pronaći ljepši izraz započinjući ovu temu, no unatoč trudu, mislim da me obezglavljenost i dalje najbolje opisuje.) Dogodio mi se potpuni raspad privatne emotivne situacije, prekid dugogodišnjeg partnerstva izmaknuo mi je sve pod nogama, doslovno i figurativno. Iako se nije radilo o smrti bliske osobe (to sam doživjela u dvadesetima, i mislim da je i dalje nemjerljivo najgori oblik suočavanja s gubitkom), ovakav je životni scenarij za mene bio vrlo sličan. Obuzela me beskrajna tuga koja je trajala tjednima, mjesecima, (pa i koju godinu), činilo se da nikada neće otići, a osjećaj je bio kao da ste u stalnom padu (a nikako da tresnete, samo propadate). Bilo je razloga zbog kojih je vrijedilo živjeti i trgnuti se, no moja glava i tijelo su naprosto bili beskrajno tužni. I jedva su se pomicali. Valjalo je tu tugu ozbiljno shvatiti i tako joj pristupiti.

Shvatila sam da što smo stariji to nam suočavanje s tim scenarijima na koje baš nismo računali, češće dolazi, ili nam barem sve teže pada. Fizički gubici, emotivni gubici, prekidi, razlazi, opraštanja, bolesti, sve su to teška stanja koja nas bacaju u tugu. Mary-Frances O’Connor, američka psihologinja i neuroznanstvenica, poznata po proučavanju tuge i njezinih posljedica na um i tijelo, u svojoj novoj knjizi The Grieving Body, objašnjava tugu “kao bilo koji gubitak dijela sebe”, naglašava je kao prirodnu reakciju na gubitak, posebno gubitak voljene osobe.”Tuga može biti povezana i s našim identitetom, vrijednostima, svakodnevicom i željama”, kao nastavak definicije govori mi Santina Kuzmić, stručnjakinja za logoterapiju. “Život nakon tuge više nije isti, ne više u onom obliku koji smo poznavali jer ono što nam trenutno nedostaje, toga više nema i osoba treba svoj život usmjeriti prema novom i drugačijem. Svaka nas tuga uvijek zove na prilagodbu.” Velike su tuge uvijek povezane s ljubavlju, a razumijevanje njihovog procesa ključno je za emotivno iscjeljenje.

Susret i prihvaćanje tuge

Kada mi se dogodio taj životni emotivni nered, isplanirala sam putovanje s prijateljicom. Iako su nam avionske karte već bile u džepu, ona je nažalost u zadnji čas morala otkazati. Za mene to nije bila opcija, znala sam da ću morati sama tri tjedna u Meksiko. Bit ću iskrena; pojma nisam imala što radim i kamo idem. Iako sam u sebi osjećala zahvalnost da to mogu učiniti, bila sam potpuno nesposobna doživjeti to putovanje kao sretan trenutak. Bila sam brod bez kormilara, kapetan ga je napustio, a uređaji za navigaciju su zakazali. Samo sam driftala i kretala se okolo bez plana i programa, ali sam se kretala. Doživjela sam lijepih prizora, upoznala putem dobrih ljudi, ali su moj pogled i um, bili potpuno prazni. Tek ću nekoliko godina nakon toga (da, tuga traje), shvatiti da je to bilo moje najvažnije putovanje. “Tuga je most koji nas vodi do rastvaranja onog što trebamo pustiti ili onog što trebamo preboljeti. Ona je poziv na unutarnji rad. Ako joj pristupimo s prihvaćanjem, ona može biti katalizator osobnog rasta – poziva nas da ponovno izgradimo smisao, pronađemo novu ravnotežu i razvijemo  novu unutarnju snagu, govori mi Santina.

Suvremene teorije o žalovanju, čini se, priznaju legitimnu ulogu koju putovanja mogu imati u procesu tugovanja. Engleski izraz griefcation lijepo sažima ideju putovanja koje pomaže u procesu tugovanja. Istraživanja, uključujući ona Mary Frances O’Connor, pokazuju da putovanja mogu biti podrška u nošenju s gubitkom, toliko da je griefcation proglašen i wellness trendom u putovanjima za 2024. Iako neuroznanstveni dokazi još uvijek nisu opsežni, O’Connor objašnjava da “tugovanje zahtijeva težak zadatak odbacivanja karte koju smo koristili za snalaženje u životu”, a putovanje na daleka mjesta može nam pomoći upravo u tome, da tu kartu obnovimo i prilagodimo. Santina se nadovezuje s idejom kako “gubitak često duboko mijenja osobu, a putovanjem doslovno mijenjamo prostor, ritam, perspektivu, što može olakšati unutarnji prijelaz”.

Govori mi i kako neki stručnjaci to nazivaju i “terapijski prostor liminalnosti”, mjesto između starog i novog, gdje može doći do uvida, iscjeljenja i regeneracije. (lat. limen znači prag, “kulturni antropolozi koristili su riječ liminalnost kako bi opisali prostor/vrijeme između obredne smrti i ponovnog rođenja koji se događa u ritualima inicijacije”). “Spomenuti prijelazni prostor često započinje osjećajem gubitka, krize, straha, besmisla i sviješću da više nema povratka. U tom procesu odustajemo od starih značenja i ulazimo u prostor marginalnog gdje nova iskustva još nisu kreirana. Tuga često stvara zatvoren krug emocionalne stagnacije: isti ljudi, mjesta i rutine podsjećaju na gubitak. A putovanje, aktivira nove neuralne puteve, stimulira dopamin, može pomoći u smanjenju kortizola (stresa)”, objašnjava Santina.

Putovanje kao transformacija tuge

Putovanje ne briše bol, ali stvara novi kontekst u kojem je bol moguće drugačije doživjeti. zbog čega postoje i različita grief-related putovanja, koja mi u nastavku tumači Santina.

Fizička putovanja kao bijeg ili odmak

“Odlazak daleko od svakodnevnih mjesta i rutine često pruža nužan predah od stalnih podsjetnika na gubitak. Iako ponekad djeluje kao pokušaj bijega, ovakvo putovanje zapravo otvara prostor za predah i novi pogled.”

Primjer: spontani odlazak na put nakon razvoda, selidba u drugi grad ili zemlju, jednostavno, potreba da se “udahne nešto novo”.

Hodočasničko putovanje

“Put s dubljom duhovnom ili simboličkom svrhom. Nosi energiju traženja, poniznosti i unutarnje obnove.”

Primjer: Camino de Santiago je odlazak na posebno sveto mjesto, a možete se odlučiti za bilo koje osobno mjesto koje vezujete uz osobu za kojom tugujemo

Putovanja  namijenjena povratku korijenima

” To su putovanje na mjesto djetinjstva, u rodnu kuću, ili mjesto ‘gdje je sve počelo’. Ono vam može pomoći u emocionalnoj integraciji.”

Putovanja povratka sebi

“Tuga nas često ‘skine do kosti’, i osoba se okreće svom unutarnjem putovanju. To može biti psihoterapija, meditacija ili duhovna praksa.”

Primjer: terapeutska ili retreat putovanja na koja se odlučujemo kako bismo istražili unutarnje procese ili se samo umirili

 Egzistencijalno putovanje

“Ta putovanja pokušavaju pronaći odgovore na pitanja: Tko sam ja sada bez tog odnosa? Što moj život sada znači? U čemu je vrijednost patnje? Ovo je često tihi i duboki proces, gdje osoba redefinira svoj identitet, vrijednosti i životnu svrhu.”

 Ritualna putovanja

“To može biti čin odlaska na mjesto sjećanja, nošenje predmeta, pisanje pisama osobi za kojom tugujemo, ili neki mali sitni rituali kojima na putovanju ‘zatvaramo’ poglavlje i otpuštamo.”

Kreativna pozivnica za putovanje

“Neki ljudi krenu putem stvaranja; napišu knjigu, snime film, krenu slikati, stvarati glazbu. To je unutarnje putovanje kroz izražavanje boli.”

Primjer: bilo koje putovanje ili destinacija koje vas zove zbog kreativnog izražavanja

Volontiranje ili putovanje pomoći

“Neki ljudi nakon gubitka osjete potrebu za davanjem drugima, potrebu da pomognu. To također postaje oblik iscjeljenja.”

Primjer: sudjelovanje u volonterskim kampovima pa i pridruživanje nekoj od volonterskih zajednica

Iako je moje solo putovanje u Meksiko bilo putovanje bez kormilara, bilo je jako važno jer se odnosilo na prihvaćanje tuge, prihvaćanje cijelog jednog dugačkog procesa koji je tek bio preda mnom. Nisam trebala biti ništa drugo od onog tko i što sam bila na tom putovanju. Uz kratke trenutke znatiželje, bila sam pogubljena i praznog pogleda. Zagrljaj tog stanja vodio me prema izlasku iz njega, i nečem novom. Zapravo nisam osjetila kada sam finalno tresnula jer bilo je to jedno veliko dno cijelo vrijeme. Opraštanje od starog života još uvijek traje, to je kod mene polagan proces, ali se optimizam vratio u moj vrt. Sada ponovno planiram solo putovanje koje će ovog puta imati sasvim drugu vrstu djelovanja na mene. Veselim mu se jako.

Kako nam poručuju s bloga Travel Psychologist, koji je osnovala Dr. Charlotte Russell, klinička psihologinja, “putovanje tijekom tugovanja može biti duboko iscjeljujuće, pod uvjetom da budete nježni prema sebi. Birajte smirenost, prirodu, fleksibilnost i smislenost, i dozvolite si osjetiti dok otpuštate.”