Sklona sam vjerovati da je od svih oblika čovjekova izražavanja film najbliži magiji. Može zavesti, očarati nas, odvesti u neku drugu stvarnost i pokazati novi svijet. No on isto tako može biti i lakmus papir svijeta u kojem živimo. Može rasvijetliti bolna mjesta, napipati neuralgične točke društva, obilježiti neobilježene teritorije, kritizirati, preispitivati, p(r)ozivati… U tekstu „Pred subjektivnim ogledalom: igram se pripadnika generacije” Makavejev je skrenuo pozornost na to da jedna „pojava može imati onoliko likova koliko je očiju promatraju. Nisam rekao upola manje, jer svatko od nas može imati i više od dva oka, recimo skeptično oko, pa optimistično oko, pa suzno oko, i to suzno rastuženo i razočarano, i suzno okvašeno radosnicama, sve je to vrlo vrlo komplicirano”.
Sve te oči jesu film, tisuće i tisuće filmova, među kojima su i oni iz crnog vala. Taj kratki, ali plodonosni period otvorio je svako od tih očiju i gledao u stvarnost ne bojeći se reći što u njoj vidi. Etički, politički i estetski hrabar i progresivan, taj period vjerojatno je najdragocjenije kinematografsko nasljeđe koje kao regija imamo, i ono koje nas, ako slučajno zaboravimo tko smo i što znamo, podsjeti.
Zato smo se, „pred subjektivnim ogledalom”, vratili desetljećima unatrag u legendarne naslove te epohe – od „Skupljača perja” do „Ponedjeljak ili utorak”. Prisjetili smo ih se i oživjeli ih, ne zato da bismo nostalgično gledali unatrag, nego da bismo kritičnije razmišljali unaprijed i podsjetili se da je uloga umjetnosti probuditi nas iz učmalosti, samoprijezira, samozadovoljstva, ali i samosabotaže. Filmovi crnog vala hrabri su, eksperimentalni, živi, bijesni, erotični, politični, surovi i iskreno ljudski, i u danima kada je kultura posebno na udaru represivnih i regresivnih politika vrijedi se podsjetiti da film nije bijeg, već otpor. Pripadnici nove generacije glumaca Hana Selimović, Andrija Kuzmanović, Judita Franković Brdar, Slaven Došlo, Matej Zemljič i Jovana Stojiljković našli su se u ulogama protagonista crnovalnih filmova, a s njima smo razgovarali o stanju u društvu i kulturi, angažiranosti filma, o (ne)uvjetima, kako postići autorsku hrabrost danas i zašto, unatoč svemu, film ostaje magičan.
„Prema tome, sve što nam se događa, i dobro i loše, ide nam u rok službe. Znači, svaka katastrofa, ako si kreativan, a ne uspiješ je pretvoriti u svoju prednost u sljedećem potezu, tvoj je neuspjeh. Prema tome, nitko nema pravo plakati što su mu oduzeli kruh ili što su ga sjebali. To je u filmu tako. I jednostavno, imaš to što si progutao, vatru koju si progutao u jednom trenutku. Ta vatra treba zasjati u tvom sljedećem filmu i pretvoriti se u neko sunce. Ako to ne uspiješ, onda – jebi ga. Onda imaš čir na želucu. To je isto vatra, samo psihosomatska, i onda umreš i istopiš se.”, Dušan Makavejev, zabilježio Živojin Pavlović, Belina sutra, Prosveta, Beograd, 1983, str. 369
Judita: Nisam bila tu kad si ti snimao, djeluje kao da ti je bilo prezabavno! Kako je prošlo s ovcama (smijeh)?
Matej: Super je bilo! Brzo, profesionalno, jednostavno, samo, s tim ovcama je bilo komplikacija. Nisu bile suradljive kako smo zamislili, ali fotografije su uspjele. Trebali smo snimiti neki making of s ovcama, bilo bi odlično!
Judita: Ne znam znaš li, ali mi smo snimali s ovcama onaj kratki film sa Sonjom Prosenc.
Matej: Gledao sam ga! Odličan je.
Judita: Da, i tamo smo imali hrpu ovaca, ali stvarno, one se ne daju, baš ih briga, što uhvatiš – uhvatiš. I meni je mačka bila slabo kooperativna. Kažu često: „Nemoj glumca sa životinjama i s djecom“, to je nekako nepisano pravilo, a mi oboje dobili životinje. Tako su nas i spojili jer volimo izazove (smijeh).
Matej: Zapravo, imamo još jednu vezu. Zajedno smo osvojili nagradu u Portorožu. Ja za „Posljedice“ za najbolju mušku ulogu, ti za „Izbrisana“ za najbolju žensku. Svašta nas povezuje, a, eto, nikako da se upoznamo uživo.
Judita: Jao, ja se toga baš sjećam. Te godine došla sam u Portorož praktički solo, samo je Marko išao sa mnom, a vi ste bili baš super ekipa. Moja ekipa nije mogla doći i bila je totalna kontra između mene koja tam sjedim solo i vas koji navijate jedni za druge. Super ekipica, produkcija Temporama, ja sam poslije s njima radila film „Ida Who Sang So Badly Even the Dead Rose Up and Joined Her in Song“ sjajne mlade redateljice Ester Ivakić i jako su nice, produkcija divna. Mladi producenti, jako cool.
Matej: Oba ta naša filma bila su dosta uspješna te godine. To je bilo 2018., ali mi se čini kao da je bilo puno prije, čim je nešto prije korone, djeluje predaleko (smijeh). Kako god bilo, pogledao sam poslije tvoj film i super si to odglumila.
Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT, 1967, Dušan Makavejev, Pored filma Misterije organizma”, ovo ostvarenje spada među najznačajnija dela crnog talasa i jedan je od odraza seksualne revolucije u tadašnjoj jugoslovenskoj kinematografiji. Kao i mnogi drugi filmovi crnog talasa, prikazuje mračne aspekte života u tadašnjoj Jugoslaviji. istražujući teme seksa, nasilja i smrti, pričemu kombinuje igrane i dokumentarne scene.
Judita: Da, to je bio film „Izbrisana“ Mihe Mazzinija, a Frljić je takođe radio predstavu na ovu temu. To je slovenska priča, kad su se Slovenci odvojili od Juge, i puno je bilo miješanih parova, moralo se prijaviti. Ali, ta informacija je, onako, izlazila na kapaljku, i ako se nisi prijavio u određenom roku koji su odredili, doslovno bi došao na šalter negdje i oni bi ti precrtali osobnu. Bilo je i u našoj filmskoj ekipi ljudi koji su bili ti, precrtani. Bilo je strašnih priča; susjedi, recimo, saznaju da su stan do oni „precrtani“ i onda bi ti promijenili bravu i uzeli stan jer jednostavno nisi službeno pripadao toj državi. Ne možeš ništa jer ako se javiš, oni te deportiraju, tako da su ljudi živjeli off the grid. Užasnih je priča bilo. Nego, Matej, ti sad radiš ili se odmaraš?
Matej: Trenutačno se ovih par dana odmaram, ali inače igram devet predstava u Sloveniji koje stalno izvodim.
Judita: A imaš negdje angažman?
Matej: Ne više. Bio sam par godina u Gradskom kazalištu i nakon toga sam odlučio dati otkaz i biti freelancer – i odlično se osećam.
Judita: Je li ti to teže ili lakše?
Matej: Većina slovenskih glumaca željela bi stalnu plaću i ansambl, ali meni je sada bolje. Radim puno, ali osjećam se slobodnije. Zanimljivije mi je da radim s različitim ljudima i ansamblima, što me kao glumca bolje razvija.
Judita: I možeš birati više, da. Super mi je da to kažeš jer je rijetko da netko bira to, ja sam isto cijeli život slobodnjak. Nikad nisam bila u ansamblu. Kod nas je vrlo slično, ima i puno glumaca – Zagreb, Osijek, Rijeka, Split – svi imaju svoje akademije i privatno još, puno je glumaca pa razumijem tu želju za pripadanjem kazalištu, ali ja nikad nisam željela glumiti na angažman. Ljudi kad to čuju uvijek te nekako malo sažalijevaju (smijeh), kao: „Pa dobra si glumica, pa je l’ te zovu?!“. Ali ja ne želim da me zovu. I naravno da je to neka samo načelna sloboda, ali čini mi se da imam više manevarskog prostora i da zbog toga ostajem na alert. A mislim da i glumci iz ansambla dobro reagiraju kada dođe netko sa strane. Međusobno si donesemo neku novu energiju.
Matej: Da, zdravo je, i meni se čini. Iako, slažem se da se ljudi kad nemaš „svoje“ kazalište ponašaju kao da si malo jadan (smijeh) i kao: „Bit će, polako“. Mnogi ne razumiju. Svakako, otkako sam freelancer, svoj posao shvaćam malo šire. Ne gledam da je sve samo kazalište i film i serija, nego radim više stvari. Predajem, vodim evente, vodim škole. Prvo mi je bilo strašno, ali rekao sam sâm sebi da trenam izaći iz zone komfora. Otvaraju se stvari, a mislim da me prihvaćanje toga čini boljim čovjekom i glumcem. Ti, je l’ radiš na nečemu sad?
Judita: Super je da čovjek uzme vrijeme za sebe. Ni kao mlađa nisam bila neki pohlepan tip, uvijek sam znała i odmoriti se i ne uzimati sve, nikad te pauze nisam doživljavala kao drame, nego kao vrijeme za raditi na sebi. Tijekom korone to mi je bilo super, prije toga radila sam jako puno i odjednom stop. Čitaš knjigu, kuhaš, radiš jogu. I onda kako su se svi projekti zagužvali poslije, stvarno sam intenzivno radila. Nikad nisam imala dvije godine unaprijed projekte, a tada da, i prošle godine u desetom mjesecu skužila sam da sam jako nervozna i da nemam što dati. Otvorile su se sjajne stvari, ali sam odbijala sve nove projekte. Jednostavno nisam mogla. I stalno sam si govorila: „Moram se napuniti“, kao, energijom, ali ja sam se zapravo morala isprazniti od toliko podražaja. Treba znati uzeti vrijeme za sebe, neće ništa propasti.
Matej: Slažem se. Trenutačno nemam ništa novo, trebalo bi da radim neku seriju, ali za sada igram u devet predstava i odlučio sam fokusirati se samo na to. U desetom mjesecu sam imao čak 30 izvedbi, a bilo je dana kad sam igrao i po tri dnevno, i to mi je stvarno bilo dosta (smijeh). Ali već sam u pregovorima za sljedeću godinu.
Tri, 1965 (Aleksandar Saša Petrović) Film strukturiran kao triptih – tri priče koje se dešavaju na početku, sredini i kraju Drugog svetskog rata bavi se Miloševim suočavanjem sa besmislom smrti i moralnim dilemama. 1966. Film je nominovan za Oskara u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku Karirana košulja dugih rukava, pamučne pantalone, kožni kaiš i kaput od vune, arhiv kostimografkinje
Judita: Neophodno je malo uzeti pauzu. Mnogi kažu: „To je posao“ i razumijem, to je posao, ali ne taj u kojem ti se ne da i u kojem si izgorio, a nastavljaš. Treba biti dvosmjerna ulica razmjene energije, kreativnosti, ideja…
Matej: Je l’ imaš taj moment da te strah reći „ne“ i odbiti projekt? I da misliš kako ništa novo neće doći, svi će te zaboraviti ako odbiješ? (smijeh)
Judita: Odbijam ja projekte. Ako osjećam da to nije to, vjerojatno i nije. Intuitivna sam i to me spašava. Ali primjećujem kod mladih ljudi taj neki strah. To je nešto čega se treba rješavati, on je kočnica. Jer onda prijeđeš u kalkulacije, a ako je tako, onda moraš biti vješt u tome da sve zaigra za tebe. Inače će razočaranje biti veće. A ako ne kalkuliraš, onda si jednostavno čistog srca ušao u nešto, napraviš pa što bude. Najčešće bude okej i otvore se neki novi projekti.
Matej: I ja isto tako vidim naš život i posao, kroz neku energiju. Ako si ti na vibracijama da si miran, i da znaš zašto nešto želiš ili ne želiš, onda ponude same dolaze. To mi se pokazalo više puta, kad sam bio super sa sobom samim, dođu stvari koje mogu birati. Ako reagiram iz straha, onda nema ničega. Ne treba niti biti opsjednut projektima. Meni je smiješno jer u Ljubljani kad sretneš nekoga iz naše branše, svi te prvo pitaju: „Na čemu radiš?“, a ne kako si (smijeh). Ako kažeš „ništa“, sve je loše.
Judita: Imaš pravo, to sam i ja znala testirati.
Matej: Najviše kreativnosti dođe kad imam toliko vremena da ne znam što ću sa samim sobom; tada se otvaraju ideje i pristupi koji inače ne bi nastali. Za naš posao mislim kako je neophodno da s vremena na vrijeme odgodimo neke stvari kako bismo mogli unijeti nove likove. Kako ti se čini kakva je situacija za mlade glumce u Hrvatskoj?
Judita: Dolce far niente filozofija… Što se tiče prilika, ono što sam ja primijetila je to da se sve svede na tebe. To je teško prihvatiti jer to znači da si ti odgovoran, ali tako je. Osobno volim u glumi to što mogu napredovati. Postoje likovi na kojima bih mogla „jahati“ cijeli život, ali to me nikad nije zanimalo. Gluma me primarno zanimala zato da ja mogu nešto „kopati“. U jednom trenutku mi se učinilo da brzo dođeš do plafona. Napravio si nešto dobro i ljudi te odmah zovu da igraš to isto. To mi je uvijek bio turn off, osim ako nije uloga koju mogu nadograditi. Moja prva uloga bila je u tinejdžerskoj seriji „Kad zvoni?“ i tamo sam glumila nešto što nisam, neku razrednu koku, starci joj imaju para, ona bi željela biti voditeljica/glumica/pjevačica i super mi je bilo. Nakon toga su u Hrvatskoj krenuli preloši sitcomi i zvali su me za neku ulogu misice, no ja sam odbila. Onda su mi rekli da što ja mislim tko sam da odbijam uloge, da me nitkonigdje neće zvati. Tada mi se učinilo da brzo dođeš do plafona. Ja mogu razumjeti da glumci upadnu u apatiju i zato je važno održavati da ne upadneš u to. Grozna su vremena i teška, i pitaš se zašto ne bi samo zaradio novce na bilo čemu. Skroz to razumijem, ali se trudim zaštititi se. Jedno vrijeme bila sam frustrirana, i može tako neko vrijeme, ali od toga ne nastaje ništa. A možeš i promijeniti stvari, pokretati nešto. Ja sam skužila da mi odgovara vratiti se na početke, na čisti teatar, dvije stolice i glumačka vještina. Pokrenula sam umjetničku organizaciju s kolegicom Vlatkom Vorkapić i predstava koju sada radim je baš to. Minimalno scenografije, kostima, samo priča.
Matej: Meni je, iskreno, vrlo teško govoriti o tome kako je u Ljubljani kad sam svjestan kako je, recimo, ovdje u Beogradu, kakva je situacija i s kolikim se problemima kolege susreću.
U Ljubljani se puno radi, snima se, ima projekata, ali to nije mjerilo da mi u Sloveniji trebamo biti zadovoljni samo zato što je negdje drugdje teže. Treba biti snalažljiv i super je ako te zanima više stvari. Teško je preživjeti samo od kazališta, ne treba se plašiti istraživati sve što te zanima. Biram eksperimentirati i to mi omogućava dostojno živjeti. Uvijek bih birao kazalište i snimanja, ali to je svuda teško jer mislim da honorari jednostavno ne prate vrijeme u kojem živimo.
Ples v dežju, 1961 (Boštjan Hladnik) Judita Franković Brdar našla se u ulozi Maruše koja pokušava da navigira kroz svoju glumačku karijeru, i komplikovan odnos sa partnerom Peterom. „Ples v dežju” se smatra jednim od prvih filmova koji su obeležili novi talas jugoslovenske kinematografije. Judita nosi majicu i suknju od tila, stilizovane sa topom i kratkim pantalona od tvida i lakirane cipele s visokom potpeticom, Chanel
Judita: Grozna su vremena, iskreno, baš se u njima i ne snalazim. Skužila sam da sam više tip koji će akcijama pokazivati kaj vjeruje. Ja nisam glasna, a osjetila sam da imam odgovornost za neke stvari i nisam znala što tim. Onda sam skužila da ja imam drugi način za pokazivati vrijednosti u koje vjerujem. Aii vjerujem da pojedinac mijenja stvari. Primi se nečega i napravi to, možda će utjecati na nekoga.
Matej: Slažem se. Stvarno sam sretan zbog svega što se događa u Ljubljani i jako sam ponosan na svoje kolege. Mislim da imamo sjajne glumce i redatelje te sam iznimno ponosan na slovensko kazalište.
Judita: Imamo sreće što živimo od svojih poslova i treba se toga sjetiti s vremena na vrijeme. Meni je baš divno što smo radili ovaj projekt sad, i uopće ideja Vogue Adria jer je povezala ove naše krajeve. Otvorila je priliku za to da se ponovno upoznamo. Malo smo se podijelili i mislim da je to okej, ali trebamo se opet upoznati. Ne romantiziram ništa, treba gledati u budućnost, ali baza koju imamo je sjajna. Kao, recimo, Crni val i to nasljeđe. Crni val donio je slobodu u izražavanju, opresivne situacije iznjedre nevjerojatne stvari. Ljudi su fighteri, a tu je negdje naša odgovornost za promicanjem ideje zajedništa i slobode. Svjetska situacija je užasna, ali se nadam da se može iznjedriti otpor, a on, pak, nadam se, novu kreativnost. Bit će sve to okej.
Matej: Mislim da je ovo stvarno jako važno što si rekla jer živimo u teškim vremenima i zato smatram da je ovo sjajno. Crni val može nas podsjetiti na to kako je u umjetnosti ključno da ne tražimo udobnost nego istinu. Dokaz je da umjetnost može postojati kao moralni kompas društva.
Ponedjeljak ili utorak, 1966.(Vatroslav Mimica)Vatroslav Mimica je pokušao da oslika unutrašnji život pojedinca, tok svesti i podsvesi, snova i razmišljanja, koristeći dve tehnike crno-belu i kolor filmsku fotografiju, čime se potvrđuje umetnička hrabrost eksperimentisanja crnotalasnih autora.Pamučno mornarsko odelo i kapa, kravata i kožne cipele, arhiv kostimografkinje
Talenti: Hana Selimović, Jovana Stojiljković, Judita Franković Brdar, Slaven Došlo, Andrija Kuzmanovic, Matej Zemljic
Kostim: Suna Kažić
Šminka: Irena Miletić
Kosa: Milena Maršić
Set dizajn: Sandra Subic
Set dekor: Vitomir Kovačević
Produkcija: Teona Milićević, Marita Bobelj
Asistent fotografa: Darko Sretic
Asistent kostima i mode: Anastasija Jovanovic
Asistent šminke: Nemanja Radočaj
Rasveta: Etar Film
Zahvaljujemo restoranu Trišešira, Maši, Stevi i Steli, kao i Farmi ovaca Milošević
