Gledali smo Proces Pelicot i sve što možemo reći je: OVO JE BITEF!

Zahvaljujući izdanju samoorganiziranog festivala ne:Bitef 2025, održanom nakon što se institucionalni Bitef po prvi put u svojih šest desetljeća nije dogodio, publika s ovih prostora imala je priliku ekskluzivno pogledati Proces Pelicot, predstavu koju svjetska kritika smatra jednom od najuzbudljivijih ove godine, i to potpuno besplatno. Ne volim floskule, ali Beograd je u ponedjeljak doista bio svijet. Više od četiri sata dugo, slojevito dramatizirano suđenje silovateljima Francuskinje Gisèle Pelicot izvedeno je na sceni Mata Milošević Fakulteta dramskih umjetnosti. No, u duhu slogana koji kaže da je Bitef tamo gdje se okupljamo, otvorenje festivala pratilo se diljem regije putem izravnog online prijenosa, kao i kroz samoorganizirana, javna zajednička gledanja u Novom Sadu, Ljubljani i Skoplju.

Sigurna sam da danas gotovo ne postoji osoba koja nije čula za Gisèle Pelicot, nakon što se odrekla prava na anonimnost kako bi osigurala javno suđenje svom bivšem suprugu Dominiqueu Pelicotu, koji ju je drogirao do potpune dezorijentacije i putem internetskih foruma pozivao nepoznate muškarce da je siluju gotovo cijelo desetljeće, od 2011. godine, u južnom selu Mazan. U prosincu 2024. osuđen je na 20 godina zatvora, a osuđujuće presude donesene su za svih 51 optuženog muškarca. Gisèle Pelicot, koja je na sudu rekla da želi da „cijelo društvo bude svjedok“ i da „sram mora promijeniti stranu“, odlikovana je najvišim francuskim civilnim odličjem, Legijom časti, kao priznanje za svoju odlučnost da razotkrije i promijeni ono što je sama nazvala „mačističkim, patrijarhalnim društvom koje trivializira silovanje“.

Photo: Jelena Janković

Četverosatnu predstavu režirao je Milo Rau, švicarski redatelj i dramaturg poznat po svojim kazališnim interpretacijama sudskih procesa, uključujući moskovsko suđenje ruskoj punk grupi Pussy Riot te suđenje rumunjskom diktatoru Nicolaeu Ceaușescuu. Tijekom stvaranja predstave kreativni tim imao je stalnu podršku odvjetnika Gisèle Pelicot, kao i feminističkih grupa, a sam Rau ističe da se osjećao gotovo primoranim pretvoriti suđenje u kazališni komad. Produkcija se oslanja na golemu količinu materijala: 600 sati sudskog procesa, tisuće fotografija i videosnimki, stručna mišljenja, svjedočanstva i arhivsku građu.

Detaljno smo istražili čitav pejzaž, a zatim naslikali vlastitu sliku. Nastojali smo sačuvati cjelinu, u svoj njezinoj složenosti, svjedoči Servane Dècle, dramaturginja i koautorica komada. Na pitanje kakav je osjećaj surađivati s redateljem tako snažnog autorskog izraza, dodaje: Mnogo sam naučila i još uvijek učim uz njega. Također je nevjerojatno, osobito za mladu umjetnicu, imati toliku korist od povjerenja koje ljudi imaju u Milov rad. Osjećam zahvalnost i mislim da je, s obzirom na temu, rad u muškom–ženskom tandemu snažno doprinio samom procesu.

Photo: Jelena Janković

Dok Svetlana Bojković već na samom početku izgovara riječi: U sudnici u Avignonu na zidu visi apstraktna tapiserija koja prikazuje planinu Mont Ventoux, shvaćam da je to zapravo ista ona zamrznuta ilustracija malog, pitoreksnog sela Mazan u kojem se dogodio stravičan zločin, u koju sam gledao prije početka streaminga predstave na YouTube kanalu. Drago mi je što je nama koji smo bili spriječeni prisustvovati izvedbi ipak omogućeno da je vidimo, makar i preko ekrana laptopa. Uvijek me plaši kamera u kazališnoj dvorani, no ovoga puta mi ne smeta, naprotiv, doprinosi doživljaju. Imam osjećaj da riječi koje slušam s pozornice odjekuju još snažnije i da ta sveprisutna, voajerska potreba čovjeka da sazna na što je sve ljudski rod spreman postaje bizarnije još izraženija, ali upravo zato i potresnija.

Photo: Jelena Janković

U prvi mah, ali doista tek na trenutak, pomislim da je riječ o još jednoj u nizu sličnih true crime priča. No vrlo brzo shvaćam da je ovo mnogo potresnije, bolnije i zastrašujuće. Sama priča nadilazi činjenicu da se događa ljudima koje ne poznajemo i počinjem uviđati da se tiče svih nas. Mene. Dok traje neprekidna bujica riječi, činjenica i podataka, postaje mi jasno koliko smo kao ljudi, gotovo svi, na neki način „osuđeni“ i svedeni na jedan izvještaj, sudski dokaz, iskaz, priopćenje. Potresa me spoznaja koliko je sve što je preživjela jedna žena, jedno ljudsko biće, brutalno, nasilno i izopačeno. Vjerujem da to potresa i same sudionike ovog procesa. Čini mi se da nitko to ne može „samo“ pročitati. Kao da svi gutaju knedle i teško se nose s tekstom. Upravo zato ovaj čin postaje uzvišen, postaje umjetnost kojoj se divimo, umjetnost koja nadilazi samu sebe.

Photo: Jelena Janković

Predstava se u suštini bavi unakrsnim ispitivanjem optuženih muškaraca, kao i njihovim početnim ispitivanjem od strane policije, pritom razotkrivajući njihovu promjenjivu svijest o tome što je zapravo u pitanju. Autori su stvorili djelo koje koristi doslovne izvatke iz stvarnih sudskih dokumenata, policijskih dosjea, psihijatrijskih izvješća, online prepiski, kao i novinskih komentara, kako bi oblikovali poseban narativ koji se opire tradicionalnim kazališnim formatima. Umjesto toga, odlučuju se za minimalističku i ogoljenu postavu u kojoj glumci predano čitaju golemu količinu tog materijala. Na taj se način, bez zadrške, dodatno naglašava sirovost, ali i surovost svjedočanstava koja su pred nama. Kako i sam redatelj priznaje, ovo mu je djelo nedvosmisleno ukazalo na to do koje je mjere silovanje „sveprisutno“ u društvu. U tom kontekstu, beogradsko izvođenje ovog velikog scenskog događaja podiže učinke kazališnog čina na još višu razinu, osobito ako se uzmu u obzir okolnosti i uvjeti u kojima se ovogodišnji ne:Bitef odvija. Takav meta-iskorak dodatno osnažuje i pojava Milene Radulović u ulozi sutkinje-naratorice, s obzirom na to da je riječ o glumici koja se već pet godina bezuspješno bori s pravosudnim sustavom, nastojeći dokazati krivnju svog nekadašnjeg učitelja glume Miroslava Aleksića, optuženog za niz silovanja svojih učenica.

Photo: Jelena Janković

Kako su se četiri mjeseca sudskih postupaka, koji su duboko potresli francusko društvo i odjeknuli daleko izvan njegovih granica, mogli sažeti u četiri sata na pozornici? Kako su se mogli izbjeći svi tragovi spektakla ili senzacionalizma? Gisèle nam je otvorila vrata i zatražila da se gleda. Mi pokušavamo učiniti isto. Cijeli slučaj govori o slojevitosti običnog i iznimnog, poznatog i nezamislivog. Ti muškarci imaju obične živote, sve dok ne čujete za njihove traume, njihove postupke ili njihove online prepiske; silovanje je, nažalost, često, ali ovaj slučaj zapravo nije. U oratoriju se krećemo između tih stvarnosti, objašnjava Dècle sam postupak i proces rada na ovom zahtjevnom projektu, uz svjesni rizik da u svakom trenutku mogu skliznuti u egzibicionizam. No toga nije bilo ni u tragovima, jer je autorski tim iz minute u minutu davao precizne odgovore na sva pitanja, s nepokolebljivom strogošću i potpunom vjerom u moć kazališta, umjetničke forme koja je, od svojih početaka i grčkih korijena, suštinski povezana s idejom pravde. Ne mogu ni zamisliti kakav je osjećaj imala publika u Francuskoj, na samo korak od sudnice u Avignonu u kojoj se odvijalo pravo suđenje. Za snažno izvođenje i zajamčenu katarzu nije bila potrebna scenografija; sve se odvijalo kroz izgovorene riječi. Na goloj pozornici, u dva reda klupa postavljenih lijevo i desno, poput sudnice, sjedili su glumci odjeveni u tamno. Baš kao i u Beogradu.

Photo: Jelena Janković

Tako su se Svetlana Bojković, Vesna Trivalić, Marija Opsenica, Tihomir Stanić, Milena Radulović, Nada Šargin, Bojan Bulatović, Ljiljana Bralović, Nebojša Romčević, Igor Koruga, Jelena Ivetić, Nikita Milivojević, Marko Grabež, Jelena Mijović, Gabor Pongo, Eva Voštinić, Emina Spahić, Branislav Trifunović, Matija Stefanović, Nedim Nezirović, Jelena Stupljanin, Tamara Jovanović, Miloš Timotijević, Anđelka Nikolić, Milan Marić, Nela Antonović i Milena Bogavac izmjenjivali na pozornici, čitajući nam, poput horor priče za laku noć, sagu o posrnuću jedne civilizacije.

Suđenje Pelicot nesumnjivo je događaj koji je privukao svu svjetsku medijsku pažnju. Poput sociološke studije, ono pokazuje da su u posve normalnom zapadnoeuropskom okruženju, u malom mjestu na jugu Francuske, sasvim obični muškarci iz svih društvenih slojeva i dobnih skupina sposobni za možda najekstremniji zločin: višestruko silovanje žene bez svijesti. Odluka Gisèle Pelicot da svoje suđenje učini javnim pretvorila ju je u simboličnu figuru koja je zauvijek promijenila percepciju žrtve.

Photo: Jelena Janković

Uz inscenirano čitanje iskaza i ispitivanja sa suđenja, večer čitanja transkripata u formi predstave Proces Pelicot odaje počast njoj samoj. Ipak, misao koja mi se dugo zadržava nakon gledanja ove duboko potresne inscenacije jest jedno veliko pitanje: Je li sama umjetnost prestala postojati u oblicima u kojima je prepoznajemo, s obzirom na to da je sam život postao daleko slojevitiji i nepredvidljiviji? Znači li to da ćemo se u budućnosti doista morati pomiriti s činjenicom da se granica između dokumentarnog i kreacije uvelike izbrisala, te da je život nadvladao maštu, jer je odavno došlo vrijeme u kojem ljudi više ni ne mogu zamisliti sve ono što se doista može dogoditi? U tom smislu, ono što se dogodilo u ponedjeljak navečer zaslužuje ovacije stojeći, ponajprije Milošu Loliću i njegovim suradnicima, ali istodobno i povijesnom trenutku u vidu rađanja jednog novog, drukčijeg, istinski provokativnog festivala koji se, čini mi se, nakon mnogo godina tapkanja u mjestu, vratio samome sebi, ondje gdje i pripada: novim kazališnim tendencijama.

Photo: Jelena Janković