Horori traju, ali trajemo i mi

Okamenjena bijela gorska vila, kći diva čiji se portret vidi u stijeni u Julijskim Alpama, sestra s proročanskim moćima, u narodu poznata kao Ajdovska deklica, remek-djelo je prirode. Skamenjena lica i pogleda, prokleta zbog svog proročanstva o palom čovjeku, donedavno je bila u sjeni jugoslavenskih heroja i antijunaka. Njezina je priča dio tradicije stoljećima, a njezina ideologija nije dogmatična, već temeljna. Strahote zbog kojih je zažmirila tiču ​​se pohlepe, a time i čovječanstva općenito. No, prije manje od desetljeća UGM (Umjetnička galerija Maribor) preispitivala je svoju poziciju u kratkotrajnoj povijesti, naspram socrealizma, odnosno “Heroja kojeg volimo”, sada je ova umjetnička institucija pronašla suvisli način da aktualizira prošlost. Naime, tim UGM-a predvođen Simonom Vidmar oživio je EKO (Jugoslavenski trijenale ekologije i umjetnosti), utemeljen davne 1980. godine kao reakciju na lokalno onečišćenje zraka i rijeka, djelovanje tekstilne i motorne industrije, te ga preimenovao u EKO – umjetnost. i trijenale okoliša 2021. Dok danas izložbe na temu ekologije preplavljuju svijet umjetnosti, EKO se može pohvaliti da je među prvima razvio, sada već povijesnu, ekološku svijest.

Ovogodišnji EKO 9 pod nazivom Oči u kamenu, otvoren do 25. kolovoza, osmislio je i kurirao umjetnički voditelj Jure Kirbiš, inspiriran pučkom legendom o Ajdovskoj djevojci i narodnim hororom. Kao dio vizualnog identiteta EKO 9, te oči u kamenu sada gledaju s tavanskih prozora novog prostora EKO trijenala – starog lječilišta dr. Mirka Černiča u vili u centru Maribora. Umjesto bolničkog namještaja i razbacanih rendgenskih snimaka pluća, na ulazu u ovu donedavno zapuštenu kuću stoji natpis “Uđi, ako smiješ”. Budući da je EKO 9 dobro promišljena alegorija planete Zemlje, našeg zajedničkog doma, pod stalnom prijetnjom ekološkog kolapsa, ulazak u vilu ulazak je u ne baš stvaran prostor kao zonu katastrofe. Ipak, ova je vila ispunjena umjetničkim djelima koja korištenjem šoka, osjećaja straha, nemira i očaja te kritičkog mišljenja pružaju priliku za katarzu. Jer, kako kaže slavni mimičar, kao oblik niske umjetnosti: “Horori traju, ali i mi”.

Dosadašnju putanju određenu bolničkim protokolom zamijenila je ona koju diktira narativ izložbe. Svi podsvjesni strahovi izazvani bolničkim okruženjem pobuđuju strah od ekocida kao jednog od negativnih učinaka povećanja kapitala. Dodatno ih potiče pomno odabran niz umjetničkih pozicija koje se izmjenjuju u osvijetljenim i tamnim prostorijama na dvije etaže. Primjerice, instalacija Last Harvest (2022.) Līga Spunde & Aleksandra Breže iz Latvije nalazi se u rendgenskoj sobi, označena znakom opasnosti od zračenja. U njihovom apokaliptičnom vrtu “raste” groteskno i monstruozno, antropomorfno povrće povećanih proporcija, što je komentar na globalnu energetsku i prehrambenu krizu. Istu odgovornost prema okolišu pokazao je i Vid Koprivšek multimedijskom instalacijom “Track/Tir” (2024.), realiziranom u prostoriji u kojoj su se nekad razvijale i gledale rendgenske zrake. Rampom koju postavlja između ekrana u prostoru, projicira i biološke kvalitete na tehnologiju, predstavljajući tako tehnoanimizam. U skladu s utvrđivanjem povijesnih materijalnih referenci, Kirbiš je u EKO 9 uvrstio i seriju crteža “Beatles” (1980.) Otona Polaka, pionira ekološke misli u umjetnosti, korištenih za Prvo EKO trijenale 1980. godine. Crteži su postavljeni kontekstualno, po hodnicima i stepenicama, a kako trajektorija ljudskog subjekta napreduje, bube, postavljene u ortogonalnu mrežu na crtežima, polako umiru.

Budući da je inspiriran proročanstvom i preuzima estetiku horor filmova, EKO 9 se suočava s problemima na drugačiji način od drugih ekoloških umjetničkih emisija koje, primjerice, preuzimaju šamanske rituale ili didaktički prenose znanstvene činjenice. Razlikuje se po tome što povezuje lokalnu legendu, ukleto lječilište, narodni horor, a kako bi se suočio sa strahotama svijeta, ne samo da ispunjava relacionizam i kontekstualizam, kao bitne kriterije uspješne izložbe, nego stvara uzbudljiv i jedinstveno iskustvo za posjetitelje. EKO 9 odgovorno se odlikuje kratkim proizvodnim ciklusom, koji poštuje ekološka načela, u smislu da je selekcija umjetničkih projekata domaća i regionalna, a da je transport radova sveden na minimum ili da su lokalna proizvodnja.

Kao komentar na legendu o Ajdovskoj djevojci, o čovjeku koji je pao od pohlepe, cijela jedna soba posvećena je muškoj figuri u vodoravnom položaju u različitim stilovima i medijima. Serija fotografija Matjaža Wenzla “Face Down” (2012.–2024.) predstavlja sredovječne kreativce iz Maribora u zastrašujućem ležećem položaju, licem okrenutim majci zemlji. U istoj prostoriji nalaze se i minimalistički likovi Saše Bezjaka izvezeni na tkanini te pejzaži Ludviga Pandura koje je umjetnik halucinirao u bolničkom krevetu.

Niz dobro promišljenih unakrsnih referenci uključuje i posvetu EKO 5 Triennalu iz 1995. pod nazivom Natura mortua. U sobi je prikazan “buket” mrtve prirode deset umjetnika koji rade u različitim stilovima. Kirbiš povlači paralele između simplifikacija u statičnim mrtvim prirodama i u hororu, nastojeći ukazati na njihovu sposobnost da odgovore na infrastrukturne probleme poput rasta i marginalizacije. Postavljanjem umirućeg cvijeća u bolnički krevet, Kirbiš izvlači horor iz situacije koja bitno ograničava kretanje subjekata (ljudi, flore). Formacija “we resist.garden” koja se vidi kroz prozor djelo je Eve-Marie Lopez u obliku loga nekadašnje obližnje kemijske tvornice. Formaciju trave čine superkorovi otporni na herbicide. S druge strane, soba se nadovezuje na sobu za iscjeljivanje. U njoj je Gašper Kunšić, nadahnut magičnom upotrebom biljaka, ljekovitim svojstvima paprati, publici ponudio mogućnost izolacije slične onoj u podnožju krošnji. Tu su i jastuci punjeni osušenom paprati, koje osim što aktiviraju osjetila sluha i mirisa, publika može staviti na bolno mjesto. U nastavku izložbe, umjesto cvijeća kao metafore propadanja, Edith Payer stavlja na raspolaganje kolekciju ljudskolikih predmeta iz javnog prostora radom “Galerija portreta” (2024.). Fenomen pareidolije koji se ovdje prikazuje također ukazuje na narcisoidnu ljudskost, koja pronalazi ljudski lik čak iu manifestnom padu kapitalizma.

Na zidovima s kojih se ljušti boja iz bolničkog razdoblja adekvatno su postavljene himere na kolažima austrijske umjetnice Ines Doujak iz serije “Ghost Population” (2016–), koja predstavlja “kontaminirane druge”, suprotstavljajući se klasifikaciji sustavi koji povlače stroge granice između bolesti i zdravlja. Ta su bića kombinacija dijelova tijela ljudskih i neljudskih srodnika. Inspirirani medicinskim atlasima, oni su svjedočanstvo o sveprisutnosti kontaminacije i poroznosti svih oblika života. Ovi ponavljajući obrasci mikrobioloških i ekoloških kriza proizašlih iz ekonomske razmjene otkrivaju neuspjehe globalizacije i kasnog kapitalizma. Bolest je, podsjeća nas “Ghost Population”, radikalan poticaj.

Kako krajolici igraju važnu ulogu u horor filmovima, EKO 9 ih ne prikazuje kao okamenjene, ali su svakako daleko od idealizacije. Oni stoje kao komentar na strahove čovječanstva, čineći neizrecivo prisutnim. Čitavu prostoriju zauzima naelektrizirano polje kukuruza koje svojim živim bojama poziva da uđete, a posljedica je niz strujnih udara koji, osim užasa, pobuđuju ideju ekocida. Na drugom mjestu u zgradi, na trošnom zidu, jedan ispod drugoga, uokvireni poput slika, suprotstavljeni su crtež u kombiniranoj tehnici SLOVENAE 22 /Karst/ Hermana Gvardjančiča i ekran s videoradom “Burning Field” (2017.) autora Mile Panić. Oba umjetnička djela ukazuju na djelovanje požara, kao više sile ili izazvane ljudskom rukom, evociraju sliku spaljene prirode kako bi se optimizirala kapitalizacija zemlje.

Na balkonu lječilišta, a umjesto paravana koji je skrivao pacijente od tuđih pogleda i (života), vijore se zastave sa simbolima ugroženih vrsta Flags for Endangered Species, 2022. Potpisuje ih David Nez, nekadašnji član slovenske avangardne grupe OHO, jedan od trojice vođa povijesno poznatog hepeninga Triglav (1968.). S druge strane, beznadni užas terminalne bolesti predstavlja umjetnost Andree Eve Győri (1985. – 2022.), etablirane, ali prerano preminule mađarske umjetnice, uključene u trijenale zalaganjem savjetnice Dominike Trapp. Crteži i glazirana keramika s motivom svevidećih očiju, toliko moćnih da cijede sok iz limuna i sprječavaju protok tekućine i ciklus života, potresno djeluju u nekadašnjoj bolničkoj sobi.

Ana Likar u eksperimentalnom filmu “She Made Storms” (Galerija Marina Češarek, 2024.) povezuje povijesni lov na vještice i pronađene materijalne odnose u okviru jedne galerije, dok Ana Čavić fantastično i ilustrativno reinterpretira mitopoetske prikaze radom “Papercut Poetry” . Suvremeni horor film “Demonski ekrani” Thomasa Hörla i Petera Kozeka, u suradnji s Alexanderom Martinzom, a na preporuku savjetnika trijenala Markusa Waitschachera, nadopunjen je zastrašujućim rekvizitima iz filmova skrivenih u nekoliko kutija.

ECO 9 je simpoetičan pothvat. No, on je i asimetričan jer ukazuje da je odnos između humanih i nehumanih subjekata još uvijek neravnopravan i jeziv. Ipak, EKO 9 ukazuje na činjenicu da je središte moći promjenjivo subverzijom distribucije osjetilnog. “Oči u kamenu” mogu se tumačiti kao vizualna metafora za koncept “povratnog pogleda” na planet Zemlju, kao učinak ignoriranja proročanstva. EKO 9 naizgled zatvara oči pred aktualnim antropomorfnim strahotama izazvanim ratovima, ali ukazuje na njih kroz arhetipove i diskretnu politiku empatije. U kontekstu ekoloških katastrofa i ratova, ove koncepcije naglašavaju ključnu točku: dok je možda zgodno zažmiriti na takve krize, zanemarivanje samo produžava štetu. “Oči u kamenu” podsjećaju nas da priroda i povijest svjedoče o ljudskim postupcima, baš kao što nas Mulveyjev pogled koji uzvraća podsjeća na previđenu snagu djelovanja marginaliziranih ženskih glasova. Ignoriranje ekoloških katastrofa i ratova je poput uskraćivanja nijemog svjedoka prirodnog svijeta i pogođenog stanovništva, nastavljajući cikluse razaranja i patnje.