U prvom redu s Vedranom Božinović: Zašto osnovna ljudska prava danas zvuče kao pobuna

U vremenu u kojem se velike riječi lako troše, a pojmovi poput slobode, dostojanstva i ljudskih prava klize prema apstrakciji, umjetnički izraz Vedrane Božinović uporno ih vraća u tijelo, glas i odgovornost. Po svom osnovnom pozivu glumica, ali i dramaturginja, dvostruka dobitnica Sterijine nagrade za dramaturgiju (Hasanaginica, M.I.R.A.), Božinović se već godinama kreće po rubovima forme, jezika i sustava, ondje gdje umjetnost prestaje biti sigurno mjesto i postaje prostor etičkog rizika. Povod za razgovor je predstava Utopija, nastala u Novosadskom kazalištu, u režiji Andraša Urbana. U njezinu se središtu nalazi Opća deklaracija o ljudskim pravima, dokument star više od sedam desetljeća, koji danas, izgovoren na sceni, zvuči gotovo subverzivno, kao da ne pripada svijetu koji ga je formalno prihvatio. Kroz glumačko tijelo i preciznu dramaturšku strukturu, pravni tekst postaje emotivno i društveno ogledalo vremena u kojem živimo.

U razgovoru za Vogue Adria, Vedrana Božinović govori o dramaturgiji kao zagonetki bez konačnog rješenja, o kazalištu kao prostoru dostojanstva koji ne smije biti sveden na sigurnu dekoraciju, o feminizmu koji se ne nosi kao parola, već živi kao osobni i profesionalni izbor, kao i o suradnji s redateljem Andrašem Urbanom, u kojoj se brišu granice između poezije, performansa i pobune.

Predstavu Utopia gledala sam na kazališnom festivalu Desite Central Station, a zatim u Novosadskom kazalištu, to su bile radne verzije predstave u nastajanju. Kako se mijenja tvoj odnos kao dramaturginje u trenutku kada se proces mora zaokružiti i predati publici?

Prvi trenutak kada u predstavu uđe osoba koja je vanjsko tijelo, netko tko nije stalno na probama, nego netko tko dođe pogledati predstavu u određenoj fazi, za mene kao glumicu je premijera. Trebalo mi je puno vremena da osvijestim kako premijeri pridajemo prevelik značaj. Premijera je za onoga tko predstavu gleda prvi put i dvadeseta izvedba. I zaslužuje gledati glumce koji izvode predstavu s jednakim uzbuđenjem i radošću kao što su to činili prvi put. Da ne kažem, trebao bi gledati istu predstavu. Meni su izvedbe u Subotici na Desireu i kasnije u Novom Sadu bile jednako važne kao i ova sada, dakle službena premijera povodom 52. rođendana Novosadskog kazališta. Predstava je rasla, to je sigurno. Prvi put sam imala priliku da dvaput dobijem energetski i svaki put drukčiji feedback publike i, na sreću, svaki put smo dobili još snažniju potvrdu koliko je važno izgovoriti i čuti tekst Opće deklaracije o ljudskim pravima. Na predstavi vidiš ljude koji već na drugom članku…

Shvate da ništa ne vrijedi.

Tako je, zapitaju se gdje to mi živimo. Opća deklaracija o ljudskim pravima dokument je preveden na više od 500 jezika. Može se pronaći na internetu jednim klikom. Potpisnice su sve zemlje članice UN-a. Dokument je star sedamdeset godina. Napravljen kao okvir civiliziranog društvenog poretka. A danas zvuči kao da je zavjerenički manifest. Kao nešto što je nastalo u potpunoj ilegali. Kao poziv na rušenje sustava. To je takva ironija. I nevjerojatan apsurd.

U središtu predstave je glumica Gabrijela Crnković koja izgovara taj tekst. Kako si razmišljala o glumačkom tijelu u ovom procesu, kao prostoru političkog i emotivnog?

Deklaracija je pravni dokument, napisan suhim, pravnim jezikom. Mislim da je Andraš u njemu uspio pronaći poetičnost i bol. Uspio je postići da ga zaista čujemo. Gabrijela je nevjerojatna glumica. Kada ona kaže da se sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, to odjekne. Gotovo kao optužba. I tako se nastavlja sve do kraja. Gabrijela je i glumica jedne lude, vulkanske energije. Učini da se naježiš. Da te se tiče. Da gotovo počneš plakati. To je veliko umijeće jer je ovaj tekst lišen emocija. Mislim da su Andraš i Gabrijela, radeći zajedno, uspjeli s tih 30 članaka Deklaracije osvijestiti vrijeme u kojem živimo. Za svakog čovjeka koji promišlja svijet oko sebe ovo je vrijeme apsurda. Kao da se sve što smo dosad znali i u što smo vjerovali ruši. Naš se svijet ruši. I u tom rušenju otkriva se koliko smo, kao ta ljudska bića koja se rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, ranjivi i nezaštićeni. Više nas ne štiti ništa. Toliko se sve pervertiralo da ni ne znam u kojem se povijesnom trenutku nalazimo.

Povezano: Maša Dakić o monodrami koja je pokrenula reformu zakona o seksualnom zlostavljanju i za koju je teško pronaći ulaznicu

Tekst je poput materijala koji se neprestano rastavlja i sastavlja. Kako danas vidiš dramaturgiju, kao arhitekturu, kao živi organizam ili kao nešto treće?

Nisam dramaturginja po pozivu, nemam zanat, a mislim da je zanat iznimno važan i duboko ga poštujem. Izvući me može samo iskustvo koje imam kao glumica, ali i dugogodišnje spisateljsko iskustvo. Mislim da glumci razmišljaju drukčije. Ne bolje ili lošije, samo drukčije. Kao glumica nisam se bavila cjelinama. I tek sam na svojoj prvoj predstavi, na Simovićevoj Hasanaginici koju sam radila u Novosadskom kazalištu s Andrašem, shvatila što znači baviti se cjelinom. Ono što me privuklo dramaturgiji, zvučat će naivno, ali tako je, jest moja ljubav prema zagonetkama. Svaki je komad poput golemog puzzla. Redatelj kaže koji dio te slike želi prikazati, a ti, kao dramaturginja, moraš biti svjesna cijele slike, pronaći sve dijelove koje redatelj želi osvijetliti, ali i koristiti mnoštvo dijelova koji nikada nisu bili dio izvorne slike, a ipak su s njom povezani. Ludilo. Uzbudljivo je. Ulaziš u slijepe ulice, tražiš put kako se vratiti, lutaš i tražiš, ne spavaš, slušaš, gledaš, slažeš i rastavljaš, sastavljaš i nikad nemaš pojma hoće li funkcionirati. U svemu tome nisam sigurna da to može biti samo arhitektura, jer je struktura svakog komada gotovo poput vrata one duge kristalne čaše za posebne prigode iz vitrine i na nju ne možeš vješati utege, moraš paziti što i koliko vješaš, a to je ponekad stvar intuicije, ne samo pravila. Osjetljivo je. A opet, živi se organizam otme i počne živjeti vlastitim životom. A ni to ne može. Ne znam. Nisam netko tko radi po pravilima niti imam čvrsta uvjerenja o tome kako se nešto radi. Puno provjeravam, kako se to igra, kako se to kaže, može li se reći, po glumačkom iskustvu gledam radi li to ili ne radi. I odigram sve likove (smijeh).

Photo: Roland Bajari

Tvoja suradnja s Urbanom često briše granice između poezije, performansa i pobune. Kako izgleda vaša suradnja?

Nikada to nije mirno more. Urban u jednoj rečenici može sagraditi i razgraditi čitav svijet, što je fenomenalno, jer nema utabanih putova. Ali nije lako pratiti. Ponovno, kao glumica ne vjerujem u demokraciju u kazalištu. Pogotovo ne vjerujem u demokraciju unutar jednog kazališnog procesa. Za mene je redatelj glavni, i tu nema priče o inferiornosti, nego o redu. Ne razumijem općenito taj sukob na liniji tko je najvažniji u kazalištu ili kazališnoj predstavi. Nikada se nisam osjećala inferiorno kao izvođačica. Ili superiorno kao autorica. Izazov je poštovati nečiju viziju, a istovremeno donijeti ono u čemu si najjača. Voljela bih biti suradnica koja redatelju omogućava da leti. Voljela bih… Ali ni meni emocionalno ti procesi nikada nisu laki. U smislu nekog rada na sebi. Nije uvijek lako razgrađivati sebe zajedno s komadom. Mislim da su mi kao glumici najviše koristile probe koje sam radila kao dramaturginja. Što možda jest apsurdno, ali jest tako. Najbolji opis naše suradnje, i meni najdraži, jest da sam čarobnjakov šegrt. I ta mi pozicija savršeno odgovara.

U Novosadskom kazalištu kao dramaturginja radila si i Hasanaginicu koju pamtim kao neprekidni ženski jauk. Tada si prvi put bila u ulozi dramaturginje. Na koji način ti je važno to kazalište kao umjetnički dom?

Oba kazališta u kojima bih u ovom trenutku radila kao glumica povezana su s Urbanom. I to, s obzirom na njegov način rada, sigurno nije slučajno. Jedno je Deže Kostolanji koje je vodio, a drugo je Novosadsko kazalište koje sada vodi. Volim disciplinu jer smatram da ona ne znači ne biti umjetnik. Disciplina je i što jedeš i što čitaš. Čime se truješ ili ne truješ. Koliko poštuješ ljude s kojima radiš, sve ljude, koliko poštuješ sebe. To su dva izrazito disciplinirana ansambla, u kojima se snažno osjeti svijest da je kazališna predstava kolektivni čin. Znati igrati za tim je ono što jako cijenim. Iako glumci misle da se tu ne vidi individua, ja najviše pojedinačno vidim glumca u kolektivnim scenama. Tamo vidiš koliko netko voli sebe u umjetnosti ili umjetnost u sebi. Dakle, volim i cijenim Novosadsko kazalište i privilegija je i čast drugi put tu raditi. Divno si rekla da je Hasanaginica ženski krik. Ona je bila omaž svim stvarima o kojima sam morala šutjeti kao žena, jer u pravom životu ne možeš urlati. Nije pristojno, kažu. Onda je kazalište tu da možeš reći ono što te najviše boli. I predanost i kvaliteta glumaca novosadskog ansambla pomogli su da se taj krik čuje. I u Utopiji mislim da je jako važno što Opću deklaraciju o ljudskim pravima izgovara žena. Ima drugu težinu. I to nema veze s trendom feminizma. Ja nisam u trendu. Feminizam vidim kao borbu za ljudska prava. Toliko. Generalno me odbija trendovski aktivizam. Kad gotovo ne smiješ reći ništa drugačije od onoga što svi kažu na mrežama, jer će te linčovati. Ako se s nečim ne budiš i ne ležiš svakoga dana, ako to nije nešto što svakog trenutka nosiš sa sobom, nešto što svakog trenutka preispituješ i zbog čega preispituješ sebe – onda ništa. Moj feminizam nije za plakate. Ja to živim i radim. I plaćam cijenu.

Što danas znači vjerovati u kazalište kao prostor dostojanstva?

Sve u životu trebalo bi biti prostor dostojanstva – i kazalište, i čekaonica kod liječnika, i ulica, i kuća u kojoj živimo, i mjesto na kojem radimo… Nikada neću pristati da nije. I nikada neću prestati boriti se da bude.

Ima li kazalište danas obvezu biti subverzivno?

Jedino što mi je važno u kazalištu jest da me se tiče. Ako kastriramo kazalište, to radimo sitničarski, nema to veze s kazalištem nego s nama – da bismo se mi zaštitili, “neka nije ni o čemu – pa neće nikoga naljutiti”. Lijepo. Ali – čemu i kome? Kazalište bez rizika nema smisla. Ali nema smisla ni kad nije zabavno.

Zašto ostaješ u kazalištu?

Zato što ga neizmjerno volim. Počela sam igrati u ratu u Sarajevu, kada su se gasila svjetla u dvorani i istovremeno palile sirene za opću opasnost. Pod svijećama i uz zvuk bombardiranja. Kada tako počneš, to je zavjet. Kazalište je prostor u kojem potpuno različiti ljudi, potpuno stranci, ljudi suprotstavljenih i najrazličitijih stavova, pa čak i ljudi bez stavova, zajedno dišu. Dok god to postoji, ja nemam gdje drugdje biti.

Photo: Edvard Molnar