Predstava prema stvarnim doživljajima pet žena otkriva što je hrabrost

Kazalište je za mene jedno od najmoćnijih kreativnih i umjetničkih oruđa kojim možemo prenijeti poruku i utjecati na promjene u društvu. Kad gledam predstavu, nije to samo priča koja se odvija na pozornici – to su problemi, strahovi, nade i težnje koje dijelimo kao zajednica. Kazalište je prostor za razmišljanje i suosjećanje, jer razotkriva ljudskost na načine koji su često dublji i iskreniji od svakodnevnih razgovora.

Kazalište nas poziva da se suočimo s pitanjima koja bismo inače možda izbjegavali ili na koja bismo ostali ravnodušni. Ono nam pomaže da “hodamo u tuđim cipelama”, da osjećamo ono što drugi osjećaju i vidimo život iz različitih perspektiva. Svaka predstava nudi jedinstvenu priliku kako bi se dotakli važnih tema, bilo da je riječ o socijalnoj nepravdi, klimatskim promjenama, mentalnom zdravlju ili diskriminaciji. Tako je kazalište pokretač društvenih promjena, jer nas tjera da se zamislimo, suosjećamo i – što je najvažnije – djelujemo.

Taj trenutak kad se svjetla ugase, a zavjesa digne, to je trenutak kada svijet postaje nešto više od naše svakodnevice. U tim trenucima, u toj zamračenoj dvorani, možemo prepoznati što je u društvu potrebno mijenjati i koliko svi mi možemo pridonijeti toj promjeni.

Upravo iz takvih pobuda i potreba je nastala predstava 7 dana sunčane svetlosti čija se premijera održala u Beogradu i koja je na redovitom repertoaru velike scene Teatru na brdu, u Beogradu, a planirana je i regionalna turneja. Tekst je napisala Milena Depolo, režiju potpisuje Đurđa Tešić, u predstavi igraju Anica Dobra, Mina Sovtić, Mirjana Karanović i Bojan Dimitrijević, a sve prema ideji Danijele Popović Jurić, vlasnicom Red agencije. U predstavi gledamo Sanju koja živi život kakav mnoge od nas prepoznaju. Mnogo radi, na usluzi je svima – i svojoj odrasloj kćeri, pa čak i bivšem mužu, a sa svojom pokojnom majkom ima nerazriješene odnose. Kada se razboli od teške bolesti, Sanji se učini da je potpuno sama u tome i da nema dovoljno podrške, ali je život natjera da stvari promatra drugačije… Odnosi u ovoj disfunkcionalnoj obitelji su lako prepoznatljivi, vrlo često urnebesni, ali uvijek puni ljubavi kako god da spolja izgledaju.

Tekst je napisan prema iskustvu i svjedočanstvima pet žena koje su preživjele rak dojke, a Danijela je jedna od njih. Njezino iskustvo pacijentice, no istovremeno majke, supruge, žene i takvoj situaciji jedinstveno je i univerzalno istovremeno. U predstavi će se, u tekstu i igranju, vjerujem, prepoznati mnoge žene, iako se ne radi o njihovom direktnom iskustvu i doživljajima, no tu se zapravo vidi ta moć kazališta i njegova magija. Ne trebamo zamišljati, gledamo kako se odvija ispred nas na sceni, i za razliku od filma ili televizije, gledamo stvarne, žive ljude, u raznim situacijama i kako osjećaju razne emocije, i mi suosjećamo. Publika kao da postaje jedno s glumcima i tada se dešava promjena, jer ravnodušnosti prema djelovanju tada više nema mjesta.

Predstava ima sjajnu postavu glumaca; glumi Anica Dobra, njena kći Mina Softić, Mirjana Karanović i Bojan Dimitrijević. Zanimljivost predstave jest da su Anica i Mina majka i kći u stvarnom životu i te uloge igraju u predstavi, i prvi put su zajedno na pozornici. Ova uloga je i prva Aničina uloga nakon povratka iz SAD-a. Mnogo je “prvih puta” u ovoj predstavi, a možda najvažniji je onaj da svi oni koji pogledaju predstavu, odu s jednim novim saznanjem što je to hrabrost i ljubav.

Danijela je zajedno s ostalim ženama hrabro podijelila svoje iskustvo. Ona nikada nije krila da je bila bolesna, no nije javno govorila o bolesti. I dalje je živjela taj neki drugačiji život, svoju drugu stvarnost. Red kemoterapije, red sabiranja, red posla i sastanaka. Nitko ne bi na sastanku niti znao da je to jutro bila na kemoterapiji. Njezina dijagnoza je bila teška i opasna, nije bolest otkrivena na vrijeme, no to ju nije spriječilo da traži pomoć i za druge žene, organizacije, sve one koje je ova dijagnoza dotakla. Mnogo je žena samo u takvoj situaciji. Ona je htjela pomoći im, pokazati im da nisu same i da postoji podrška na koju mogu računati.

Danijeli je kazalište kao kreativan projekt s kojim bi skrenula pozornost bilo jedini izbor. – Kazalište doživljavam kao spoj svih umjetnosti, kulminacija i najviši stupanj umjetnosti. – Ova predstava, bez obzira na tematiku, nije tužna, dapače, ima i zabavnih, smiješnih dijelova. Neki dijelovi su i osobni, poput onoga o maslini iz pete scene. – Radni naziv predstave je bio “Priča o jednoj maslini” jer govori o maslini koja se osušila, a to je bila moja maslina. Svi su me tražili da ju bacim, ja nisam htjela. I kada je sve završilo, ona je oživjela.

Danijela Popović Jurić, photo: Dušan Petrović

Simbolika u tekstu i simbolika u životu s ovom predstavom nema granice, one se isprepliću i stvarnost tih žena preko kazališne predstave postaje stvarnost publike.

Dramaturginja Milena Depolo je uzela priče pet žena i isplela jedan tekst za sve žene. Iako se radi o različitim pričama, ovaj tekst i predstava su nastali prvenstveno kako bi ohrabrili žene, a i kako bi drugi, zdravi, uvidjeli gdje se sve nalazi hrabrost, ljubav i suosjećanje.