Fotografkinja Ivana Vareško nam otkriva kako joj se Portugal uvukao pod kožu i koje su to adrese koje savjetuje da stavimo na listu nezaobilaznih
Ivana Vareško18 prosinca, 2025
Portugal mi se stalno pojavljuje u životu. Ne planiram ga, ali me uvijek nekako pronađe, a ja mu se bez razmišljanja prepustim. Prvi put sam ga posjetila na maturalcu, gotovo bez ikakvog očekivanja, u dobi kad si mlad i lud i kad mjesta još ne proživljavaš, nego ih samo obilaziš. Zanimali su nas barovi i klubovi, noćni život i pažnja mladih lokalaca. Razgledavanja su bila usputna – dok su vodiči pričali, mi smo herojski pokušavali ne zaspati naslonjeni na prvi spomenik u hladu. Nekoliko godina kasnije ponovno sam se našla u Lisabonu, ovaj put u posjetu prijatelju koji je ondje bio na razmjeni. Tek tada sam zaista osjetila grad. Nismo imali plan, niti potrebu da išta “vidimo”. Dani su se rastezali sami od sebe. Satima smo ležali u vrtovima Gulbenkiana, nalazili se s njegovim prijateljima po parkovima i vidikovcima, kuhali doma i jeli na podu njegovog skučenog balkona koji je gledao na grad. U glavi mi je lagani nemir stvarala misao da bih ovdje mogla ostati duže nego što sam planirala.
Ali nisam.
Nakon toga dugo se nisam vraćala. Nekako se Lisabon nije našao na karti, sve dok nas prijateljica s kojom sam studirala u Irskoj nije u Portugalu okupila za svoj rođendan. Bila je zima i nije mi se žurilo kući, a Portugal zimi posebno diše. Prvo sam otišla na Azore, zatim rentala auto i odvezla se sve do Algarvea, a u Lisabonu sam se na kraju zadržala najduže. I baš tada, pronašla sam dio grada u kojem sam se prvi put osjetila kao kod kuće. Još i danas, kad pomislim na selidbu, prva slika koja mi se pojavi nije stan ni kuća, nego taj trg u Lisabonu.
Nedavno me put ponovno odveo u Portugal, ovaj put u gradić na obali Ericeira, gdje sam fotografirala joga retreat svoje drage prijateljice Gee. Tih se nekoliko radnih dana pretvorilo u pravi mali zimski odmor u Portugalu. Prvo slobodno popodne sjela sam u auto i spustila se do Lisabona. Uhvatila sam se kako se radujem povratku, ne gradu u cjelini, nego tom jednom poznatom osjećaju. Ovo su mjesta u Lisabonu koja u meni uvijek bude taj osjećaj.
Adresa: CC do Marquês de Abrantes 96, 1200-720 Lisabon, Portugal
Prvo sam prošetala do Santosa, u knjižaru Salted Books. Pratim ih od samog početka, još od fotografije na Instagramu na kojoj Alex, osnivačica, u donjem rublju boja zidove i police u njihovu prepoznatljivu duboku plavu boju. Već dvije godine njihov mi je Instagram mjesto gdje skupljam preporuke za knjige. Stavljaju fokus na glasove manjina, organiziraju večeri poezije, razgovore s autorima i radionice kreativnog pisanja. No ono što se tamo najviše osjeti nije program, nego ljudi. Ljudi koji se zadrže. Koji razgovaraju. Koji se vraćaju. Zajednica. Oduvijek sanjam o tome da jednog dana imam svoju knjižaru. Da stalno imam knjigu u ruci i da dane provodim razgovarajući o pročitanom. Dok sam stajala među tim plavim policama, taj mi je san djelovao stvarno i dostižno. Kao da takva mjesta nisu iznimka, nego dokaz da još uvijek postoji prostor za usporenost, susret i pažnju.
Adresa: Praça das Flores 43, Lisabon, Portugal 1200-192
Nakon dobrog sata čitanja korica i mozganja koliko mi knjiga stane u ručnu prtljagu, izašla sam iz knjižare s njih pet. Penjući se prema Praça das Flores, uhvatila sam se kako se smiješim. Ne vraćam se samo mjestu, nego osjećaju. To je dio Lisabona koji je, unatoč masovnom turizmu, uspio ostati svoj. Mali trg u velikom gradu, mjesto gdje osjećaj zajednice pulsira. U Magnoliji sjedam za stol uz prozor i, uz čašu vina, listam knjige koje sam upravo izvukla iz prepoznatljive vrećice Salted Booksa s natpisom “Buy books from a bookshop, not a billionaire.”
Magnoliju sam otkrila sasvim slučajno, jer sam zadnji put u Lisabonu iznajmila sobu iznad nje. Sjela sam na večeru jer mi je bila najbliža. A onda je, dok sam čekala hranu, krenula Everywhere od Fleetwood Maca. Cure koje rade u bistrou počele su plesati. Plesale su s tanjurima u rukama, u kuhinji i za šankom. Pjevale su. Pridružili su se i gosti. I tad mi je bilo jasno da je Magnolia jedno od onih mjesta koja te sama pozovu natrag.
Iznad Magnolije, tog se četvrtka, tek nekoliko stepenica dalje, odvijao farmer’s market koji, u suradnji s Magnolijom, organiziraju Friends of a Farmer, inicijativa nastala unutar kolektiva Slowness. Njihova filozofija svodi se na jednostavnu, ali snažnu ideju: “U vremenima velike žurbe, usuđujemo se biti spori.” To se ne odnosi na usporavanje tempa, već na promjenu stanja svijesti – prkositi konvencijama, prihvatiti nesavršeno, neobično i izvorno.
Photo: Ivana Vareško
Na nekoliko štandova lokalni proizvođači nude sezonsko i organsko povrće, svježe rezano cvijeće, kruh, vino i jela iz susjednih restorana. Ležerno je, ljudi se zadržavaju i razgovaraju. Dok šetam između štandova, postaje mi jasno zašto me Portugal već godinama tiho privlači. Sve što sam taj dan posjetila u Lisabonu – od knjižare do trga, od bistroa do ovog malog marketa – povezuje ista nit. Zajednica. Svjesniji način života, povezanost s onim što konzumiramo i s ljudima oko sebe.
Lisabon je oduvijek bio grad sa stavom, ne glasnim i nametljivim, već tihim i dosljednim. To se vidi u ljudima, načinu na koji se nose, kako se kreću gradom, kako zauzimaju prostor. Ne brinu o trendovima, ležerno su kul. Često nose tote torbe s porukama – političkim, ekološkim, društvenim. Grad razmišlja na glas, ali bez potrebe da ikoga uvjeri. Vintage dućani su na svakom koraku, komadi nose svoje priče – sve je izmaknuto od savršenstva i ima karakter.
Taj osjećaj zajednice i sporijeg ritma u Ericeiri se osjeti još snažnije. Tu sam upoznala Anu, curu iz Zagreba koju je lutanje svijetom u potrazi za valovima dovelo ovdje. Zadržala se na jednom mjestu po prvi put, bez velike odluke. Šetale smo mjestom; svako malo netko ju je pozdravio. Neki kratko, usputno, a s nekima je razmjenjivala dogovore za večernje druženje. Energija u gradu je lagana, iako valovi divljaju ispod litica grada. Nije teško razumjeti zašto se ovdje tako lako ostaje.
Ericeira / Photo: Ivana Vareško
Kako najbolje zatvoriti krug zajednice nego u krugu. Zadnja večer retreata rezervirana je za kirtan, drevnu praksu zajedničkog pjevanja koja umiruje um i otvara prostor za povezanost. Mantre se ponavljaju, oči su zatvorene, glasovi mekani, a prostor se ispuni nečim što je teško imenovati. Gea ima rijedak dar okupljanja prekrasnih ljudi. Stvara prostor u kojem oni mogu biti točno ono što jesu i osjećati se viđenima. U tom je krugu to najjasnije i svaki put me podsjeti koliko je dragocjeno, u današnjem svijetu, osjećati se potpuno na svom mjestu.
Putovanje u Portugal uvijek mi se vraća na taj način. Ne kao destinacija, nego kao podsjetnik. Da je u redu usporiti. Zadržati se. Pripasti.
Photo: Ivana Vareško
