Pogledala sam najpotresniji film koji se pojavio na Netflixu još od Adolescence

Sreća da sutra imam zakazanu psihoterapiju – pomislila sam sinoć nakon odgledanog filma Steve, s Cillianom Murphyjem u jednoj od svojih najbolje odigranih uloga ikada. Iako filmovi iz kategorije „teških za gledanje“ obično nisu moj prvi izbor prije spavanja, u svijetu koji se urušava oni su ogledalo stvarnosti od koje nije prihvatljivo skretati pogled – brutalno, neugodno, ali istovremeno nužno da bismo razumjeli sebe i društvo u kojem živimo. Na neki način, ovakve filmove smatram i činom osobne i kolektivne odgovornosti. Dok zahtijevaju pažnju i produbljuju svijest, istovremeno nas oslobađaju iluzija koje svakodnevno gradimo.

U teoriji bih očekivala da ovako snažno ostvarenje bude premijerno prikazano u Veneciji ili Cannesu, gdje bi zasigurno privuklo pažnju. Umjesto toga, prikazano je na Toronto Film Festivalu u rujnu, gdje je lako moglo proći nezapaženo, baš kao i sada na Netflixu. Tematski ima dodirnih točaka sa socijalnom dramom Adolescence, a stilom podsjeća na seriju The Bear, dok Steve predstavlja svojevrsno ponovno okupljanje Murphyja, Emily Watson i belgijskog redatelja Tima Mielantsa, koji su prošle godine potpisali tešku dramu o Magdaleninim praonicama Small Things Like These.

Photo: Netflix

Naime, većina škola ima jednog ili dvojicu problematičnih učenika. U Stanton Woodu – nema nikog osim njih. Ovo je mjesto poput posljednje šanse za problematične i mentalno nestabilne mladiće, od kojih su svi već digli ruke. Školom upravlja Steve, umorni i anksiozni, ali istovremeno strastveno posvećen lik, u kojeg je Cillian Murphy unio svu složenost unutarnjih sukoba. Glumac je osobno potaknuo Maxa Portera da adaptira svoj roman Shy iz 2023. za veliko platno, kako bi mogao utjeloviti ovu ulogu. Otuda i promjena naslova. Dok je u knjizi jedan od mladića, Shy, bio u središtu priče, film fokus prebacuje na direktora, koji godinama vodi borbu u ime svojih učenika, pokušavajući im pomoći da obuzdaju agresiju i pronađu smisao u sebi.

U tom beskompromisnom, sirovom i iscrpljujućem prikazu kaosa, nasilni dječaci djeluju kao da bi se svakog trenutka mogli međusobno rastrgnuti. Najpovučeniji i najpromišljeniji među njima je Shy (Jay Lycurgo), rastrgan između vlastitih kontradikcija. Priča započinje dolaskom TV ekipe koja snima reportažu o školi, upravo u trenutku kada u posjet stiže nadređenilokalni poslanik (Roger Allam). Tog istog dana, Steve prima vijest da će školske zgrade biti prodane, a škola ukinuta, bez ikakve konzultacije sa zaposlenima. A ako ste pomislili da tu napetost više nema, Shy dobiva poziv od majke i očuha, koji mu poručuju da više ne žele nikakav kontakt s njim. Dok na početku knjige Shy simbolično nosi ruksak pun kamenja, u filmu se on pojavljuje tek na polovini, kada TV ekipa bez dozvole ulazi u sobe učenika, otkrivajući koliko je njegov um uzdrman. Bol zbog odbacivanja proteže se od vrha do dna. I Shy i Steve vode svoje unutarnje borbe paralelno – Shy kroz prikrivene suicidalne nagovještaje, a Steve kroz bijeg u poroke. Obojica su opsjednuti vlastitim teškim mislima i sljedećim potezima, no da su otvoreniji prema svijetu koji ih okružuje, možda bi pronašli utjehu.

Photo: Netflix

Ipak, film je prije svega Steveova studija karaktera. Nakon duge karijere u kojoj je morao biti strpljiv s buntovnim učenicima, pokazivati toleranciju, šaliti se, ne kažnjavati pretjerano i stalno balansirati između prijateljstva i autoriteta, on je, u biti, postao jedan od njih. Sada je on najproblematičniji „učenik“ u školi, a rekla bih i najdestruktivniji prema sebi. No važno je naglasiti da to proizlazi iz dugogodišnje borbe za pravdu, osjećaja nemoći i frustracije zbog društva koje ne zna brinuti za one kojima je pomoć najpotrebnija. Njegovi problemi s alkoholom i drogama su javna tajna, a u sceni kada mu odbor priopći da je škola ugašena, njegova reakcija podsjeća na groteskno oponašanje ispada koje pokušava suzbiti kod svojih učenika.

Dok TV ekipa snima intervjue u školi, Steveov razgovor ispunjen je traumom, anksioznošću i vidljivom uznemirenošću, pa djeluje poput razgovora s psihijatrom, policijskog ispitivanja ili scene iz dokumentarca o zločinu. Kada ga u jednoj sceni pitaju da se opiše u tri riječi, Steve s blagim osmijehom odgovara: „Vrlo, vrloumoran“, što je samo jedna od niti crnog humora koja film čini donekle podnošljivijim.

Photo: Netflix

U mnogim filmovima o internatima, stvarne promjene uslijede tek nakon tragedije – epilog se ovdje djelomično poigrava s tim očekivanjem, donoseći potpuno neočekivan, ali prijeko potreban trenutak nade, pa čak i iskupljenja. Steveov poetičan voiceover bio je za mene vrhunac filma: dirljiv, topao, ali i pomalo iluzoran; u svakom učeniku vidi tračak svjetlosti, autentičnosti i potencijala, što zapravo govori više o njemu nego o njima samima.

Za mnoge je Oppenheimer bio vrhunac Murphyjeve karijere (premalo ljudi je, međutim, vidjelo njegovu izvanrednu ulogu u Breakfast on Pluto). Njegove dvije nedavne suradnje s Mielantsom pokazuju i njegovu skromnost – spremnost da igra u malim filmovima koji nisu rađeni zbog honorara, već zbog poruke, ali i koliko još ima za ponuditi. Ovo je jedna od uloga koja bi mu nesumnjivo mogla donijeti nominaciju za Oscara 2026.