Zbog ove dvije plesne predstave zavoljet ćete sve ono nerazumljivo i apstraktno

Suvremeni ples i kazalište nisu samo predstave – to su portali u nove svjetove, mjesta gdje se slobodno otvaraju pitanja o životu, emocijama i društvu. Ako bi ikada morala birati između knjige, umjetnosti, filma i kazališta, moram priznati da bih izabrala kazalište. Nekako mislim da s njime i dobivam sve ovo ostalo čega sam se odrekla. Pamtim filmove, izložbe i trenutke kada u knjižarama kupim knjige, ali posebno pamtim predstave, neke gledam i više puta.

Postoje predstave koje su sa svakim izvođenjem jednako odlične, ali ipak drugačije.  Suvremeni ples nije samo pokret, to je prostor u kojem tijelo govori sve ono što riječi ne mogu. U njemu su isprepleteni osjećaji, misli i energija koja ponekad probija granice logike. Gledajući ples, uranjam u priču koja je jednako stvarna kao i san – može biti surova, emotivna, smirujuća, divlja. Nema filtera, nema koreografije koja igra na sigurno; izvođači stvaraju trenutak koji je spontan, nepredvidiv i potpuno autentičan. Taj trenutak postaje ogledalo vremena, strahova i nade, svega onoga što prolazimo. To je prostor gdje prestajem biti pasivni promatrač, pozornica tada postaje prostor gdje se suočavam(o) s onim što jesmo i što bi(smo) mogl(i)a biti, bez ikakvih pravila ili okvira.

Love Will Tear Us Apart

Jedna od takvih predstava je Love Will Tear Us Apart, prvi dio trilogije o odnosu suvremenog plesa i specifičnog žanra pop-glazbe, kreiran je za izvođačicu Petru Hrašćanec. Predstava na ovogodišnjem Tjednu suvremenog plesa u Zagrebu 2. studenog ima svoju stotu izvedbu, a ja ću je gledati po peti put. Sam rad žanrovski vrluda između rock-koncerta, ispovjedne forme i apstraktnog plesa. Ljubav iz naslova prenesena je u ljubav spram plesa, čina samog plesanja, dok se s tom predstavom raspravlja o razlici između plesa i njegove realizacije kao društvenog događanja, posebno jer se radi o solo izvedbi jedne plesačice. Petra Hrašćanec izvodi plesne numere, izabrane ljubavne pjesme, dok u stankama saznajemo naoko usputne, prolazne detalje o nastanku produkcije, rasplećući suptilnu mrežu odnosa moći. Ova predstava je premijerno izvedena upravo na Tjednu suvremenog plesa 2011. godine. Jedna je od najizvođenijih hrvatskih plesnih predstava i Petra Hrašćanec je za nju 2012. nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju žensku plesnu ulogu.

Inspiraciju za ovu predstavu autori Petra Hrašćanec i Saša Božić našli su u glazbi. – Nadahnuće za ovu predstavu pronašli smo u glazbi i načinu na koji provodimo svoje vrijeme uz tu glazbu. Radost plesanja. Nekako smo uspjeli čak i svoje interne šale ubaciti u predstavu bez da izazovemo prekid u dramaturškoj liniji recepcije teksta. Plesne predstave čestu su promatračima i novoj publici – onoj koja se prije nije susrela s ovakvim djelima – apstraktne i nerazumljive. Možda im se predstave i dopadnu zbog glazbe ili vizualnog dojma, ali opet kao da ih u potpunosti ne razumiju. Ova predstava sigurno ruši te barijere u razumijevanju. – To je kao kada modelirate glinu. Materijal je tu, ali upravo te ruke koje modeliraju i ta specifična ideja radi razliku. U transformaciji nečeg apstraktnog u materijalno za mene je najbitnije “kako” i to pitanje me dan danas puni sa iznenađenjem i svježinom. – Petra je prilično plastično objasnila. – Sloboda izražavanja je ono što mislim da je u ovoj predstavi specifično te u kombinaciji sa već znanim i prihvaćenim (tekst koji je ubačen između poznatih muzičkih brojeva) stvara interesantne oblike i načine recepcije.

Kada sam prvi put gledala ovu predstavu pitala sam se kako je izgledalo prvo plesno iskustvo ove izvođačice. Ona je na sceni kao što je riba u vodi, možda više nego ostali plesači suvremenog plesa koje sam do tada gledala. Možda je to i razlog zašto sam predstavu toliko puta pogledala, i opet ću. Petrino prvo iskustvo na sceni s ovom predstavom bilo je  (…) Predstavljanje nečeg drugačijeg što nije bilo dovoljno dorađeno na premijeri u &TD-u prije 12 godina pa s time i neka vjera da je u redu trenutno biti na tom mjestu, nedovoljna i s greškom (koja je ostala i do danas). A sada, dvanaest godina nakon to je (…) Istraživanje pokreta, osjećaj u tijelu prilikom kretanja, korištenje sila koje djeluju na moje tijelo, imaginacija i kreacija u trenutku, kao i to nevjerojatno prisustvo u “sada”, za mene su luksuz, a ne karijera.

Ovu predstavu zajedno potpisuju Saša Božić i Petra Hrašćanec koji ujedno potpisuju i odabir glazbe. Predstavu izvodi Petra Hrašćanec, svjetlo potpisuje Marino Frankola, a kostimografsku podršku Zdravka Ivandija Kirigin.

Mašina

Uz Tjedan suvremenog plesa u Zagrebu, u Beogradu se upravo odvija Kondenz, festival savremenog plesa i performansa. Slogan ovogodišnjeg izdanja festivala je  “Znakovi (ne)sigurnosti. U slučaju opasnosti, okupimo se.” U svijetu gdje opasnost postaje signal, ali i sredstvo za povlačenje, Kondenz bira okupljanje, osnaživanje prijateljstva, zajedništvo i na kraju krajeva – ljubav. Večeras Bojana Robinson izvodi predstavu Mašina koja tematizira odnos čovjeka i stroja, a kroz odnos dvoje ljudi, kroz odnos ultimativne ljubavi, one majke i djeteta. Predstava je duet Bojane, koreografkinje i izvođačice, i aparata za disanje koji njena kći povremeno koristi. Iako je uređaj prisutan zbog zdravstvenog stanja djeteta, autorica se bavi svojim odnosom prema tehnologiji, koji indirektno i direktno utiče na život autorice.

Photo: All That I Left Behind is Here, ©Dorothea Tuch

Stroj je dio našeg obiteljskog života već šest godina. Prvih nekoliko godina radio je svaku noć, ponekad i tijekom dana, a s vremenom su se potreba i učestalost korištenja srećom smanjile, što mi je otvorilo prostor za maštanje o drugačijem odnosu sa strojem i zamisao da zajedno nastupamo na sceni. – objasnila je Bojana svoju potrebu za stvaranjem upravo ovakve predstave. Ovaj posve intiman pristup stroju, a koji čini veliki dio privatnog, čak obiteljskog života izuzetno je zanimljiv prikaz onoga što često zovemo “odnos čovjeka i stroja”. Sigurno ovo nije nešto što prvo padne na pamet. Način kako se gradila predstava bio je drugačiji i specifičan. – Uložili smo velik trud u istraživanje ovog odnosa, nastojeći pronaći jezik izvedbe koji bi uklonio nepotrebna objašnjenja. Koreografski jezik gradi se iz same tjelesnosti stroja, njegova fizičkog prisustva pored mene, na meni i sa mnom. Plesni materijal razvijao se kroz proces ponavljanja, dodavanja novih elemenata i pažljivog raspoređivanja tih elemenata kako bi se stvorila skladna i izražajna koreografija.

Photo: All That I Left Behind is Here, ©Dorothea Tuch

Bojana Robinson izvest će večeras u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu predstavu Mašina za koju je osmislila koreografiju, a Dimitrije Kokanov tekst i dramaturgiju. Scenografiju i video potpisuje Dorian Šilec Petek, glazbu Manja Ristić, kostim Timotej Rosc.

Photo: All That I Left Behind is Here, ©Dorothea Tuch