Film & Tv
Ispred kuće moga djeda u Sjenokosima stajala je jedna stoljetna lipa. Žene su se ondje okupljale, satima je brale, a zatim odvajale cvjetove od listova; njih devetero, sedmorica braće i dvije sestre, jeli su iz iste posude koja je visjela na lancima, spavali u istoj sobi i živjeli jedni za druge. Nitko nije vidio kada ih je majka rađala. Odlazila bi po drva ili po vodu iz bunara i vraćala se s bačvom u ruci i djetetom u suknji. Navečer prije spavanja, dok bi im otac svirao gusle, ona bi sjedila sama ispred kuće, na jednom kamenu, viša i mršavija od svih njih, sa usahlim očima od mukotrpnog rada, i kao izraz vlastitog i gotovo neznatnog bunta, u tišini motala duhan. Zvali su je muž-žena. Često razmišljam o tome kako je naše pretkinje odredilo neizgovoreno, a ne izgovoreno, i gdje se to neizgovoreno sve zatrlo, zakukuljilo, zagušilo, zdrobilo i zgužvalo. Možda teče onim kanjonima po kojima danas nosim ime, možda odjekuje poput jeke među vrhovima crnogorskih planina, a možda tinja i u nama, nasljednicama, noću nam ne da zaspati, a danju nas navodi na borbe samo nama znane. Iako je od tada prošlo gotovo cijelo stoljeće, život u pojedinim crnogorskim selima i dalje izgleda vrlo slično, osobito za žene. Bajkovito i nezamislivo teško. Srpsko-crnogorski dokumentarni film „Planina” (To Hold a Mountain) redatelja Biljane Tutorov i Petra Glomazića, koji će krajem ovog siječnja imati svjetsku premijeru na Sundance Film Festivalu, odvija se na udaljenim visovima Sinjajevine, najvećem pašnjaku na Balkanu. Jedna majka i jedno dijete ponosno brane svoju planinu i nomadsku stočarsku tradiciju od formiranja vojnog poligona NATO-a. „Kao redateljicu, oduvijek me zanimala intersekcija političkog, intimnog i ekološkog. Posebno likovi snažnih, zrelih žena, kao i međugeneracijski prijenos. Tim sam se temama bavila i u prethodnom filmu pod nazivom ‘Kada dođu svinje’, koji je proputovao svijet, ali ga je, nažalost, malo ljudi kod nas vidjelo. Kada je riječ o ovom filmu, najprije smo otkrili prostor planine Sinjajevine. Moj koreditelj iz Crne Gore i životni suputnik Petar Glomazić započeo je istraživanja za film 2017. godine i poveo me tamo.” Zaljubili su se u taj krajolik čija je geometrija izrazito filmična. Sinjajevina je visoravan na 2000 metara nadmorske visine, drugi po veličini pašnjak u Europi, pod zaštitom UNESCO-a, čije se tajanstveno ime može tumačiti kao „blistave visine” ili čak „planinski ocean”. „Petar je za film istraživao polunomadski način života koji se u Crnoj Gori prakticira tijekom sezona ispaše. Mene je posebno zainteresirao susret s Garom i Nadom, upravo u trenutku kada je stigla vijest da će ova dragocjena planina, čiji snjegovi osiguravaju vodu za cijelu regiju, biti pretvorena u vojno strelište.
Njihov odnos, dok Nada od djevojčice postaje mlada žena u jednom turbulentnom društvenom i osobnom kontekstu, uspostavio se kao okosnica filma.”
U rujnu 2019. održana je prva međunarodna vojna vježba na Sinjajevini. Bez ikakvih prethodnih konzultacija s ljudima koji ovaj pašnjak koriste stoljećima, u njegovu su središtu započeli vojni manevri. Gara (59), predvodnica lokalne zajednice u borbi za zaštitu planine, i kći njezine pokojne sestre, Nada (13), vode dvije važne životne bitke, ekološku, za očuvanje prirode, i osobnu, obiteljsku, suočavanje s patrijarhatom i nasiljem nad ženama. S obzirom na to da je riječ o dokumentarcu, prije svega društveno angažiranom, uz veličanstvene pejzaže fascinirali su me toplina, ogoljenost i autentična emocija koje su gotovo opipljive.
„Najintimnije scene uvijek su se događale dok smo pokušavali snimiti nešto sasvim drugo, često banalno. Jasno je, kada gledate film, da ta intima nije mogla biti režirana. Više od sedam godina tiho smo istraživali, živjeli zajedno i prikupljali elemente koji nose snagu ovoga mjesta i njegovih ljudi. Od početka je s nama bila i naša direktorica fotografije Eva Kraljević. Petar, Eva i ja svih smo tih godina dijelili pastirsku kolibu od oko 12 četvornih metara, bez struje, vode i daleko od telefonskog signala. Nismo postavljali pitanja, osluškivali smo, sve dok se priča sama nije otkrila. Gara i Nada predstavljaju sve majke i kćeri kroz stoljeća koje su, unatoč svemu, njegovale kulturu ljubavi. Film je istodobno i naša refleksija o dubokim vezama između žena i zemlje, patrijarhata i militarizacije, dužnosti i ljubavi.”
Već pri prvom susretu s Garom i Nadom bilo je jasno da su one filmske heroine, da su dio mnogo veće priče, nalik epovima iz davnih vremena, ali duboko ukorijenjene u bolnu sadašnjost. Njihova sudbina nosila je odjeke grčke tragedije, zbog čega su osjetili potrebu biti s njima i razumjeti njihove putove. U kojem su trenutku shvatili da više ne snimaju samo jedan događaj, već sudjeluju u procesu koji mijenja i njih i protagonistkinje, i kako se prema tome redefinirala autorska odgovornost? „Postavili ste ključno pitanje. Odgovornost i etički pristup temeljne su vrijednosti koje su informirale naš dugogodišnji proces. Potpuno je jasno da se s ovom pričom mogao napraviti, uvjetno rečeno, mnogo snažniji film koji koristi sve dramske sastojke koje Garina i Nadina sudbina, ali i sudbina njihove zajednice, sadrže.
Ipak, kada nam je Gara dala jasan znak da želi podijeliti svoju priču, odlučili smo da pristup i poetiku gradimo upravo oko tabua prisutnih u našim lokalnim kulturama.
Dugo nas je zanimao samo kontrast između tišine svakodnevice i političkog konteksta, ali se u ritmu našega međusobnog povjerenja proces organski produbljivao. Mnogo kasnije shvatila sam da je zapravo Gara bila ta koja je, na neki način, nas odabrala da ispričamo njezinu priču. To je najbolje što se moglo dogoditi. Gara je izuzetna žena, a susret s njom i Nadom rezultirao je velikim prijateljstvom i povjerenjem.”
Film opisuju kao feminističku vestern operu, a nevidljivi protagonist u tom vesternu zapravo je patrijarhat, što nas vraća na sam početak ove priče, na muž-žene koje su bile stup svima osim sebi. Trpjele su, šutjele i, ako su imale sreće, preživljavale. „Iza povijesnog kontinuiteta nasilja krije se povijesni patrijarhat. On se krije i iza opće militarizacije svijeta, ali i iza država, religija i sustava. Vjerujem da u samom principu vladanja silom, bilo u državi ili obitelji, postoji nešto duboko pogrešno. Nasilje, nažalost, nije apstraktno, ali proizlazi iz apstraktnog doživljaja stvarnosti kojem su žene manje sklone, jer im tradicionalno pripada uloga da hrane obitelji, odgajaju djecu i obrađuju zemlju, koje se često odriču u ime braće.
U ovom filmu kontempliramo duboke veze između žena i zemlje, patrijarhata i militarizacije, dužnosti i ljubavi.”
Na Sundanceu film će biti prikazan u sklopu prestižne natjecateljske selekcije World Cinema Documentary Competition, koja okuplja najhrabrija i najizuzetnija ostvarenja suvremenog dokumentarnog stvaralaštva autorica i autora iz cijeloga svijeta. „Nadam se da će se publika osjećati osnaženo i da će prepoznati da se vrijedi boriti za temeljne vrijednosti i prava, unatoč globalnom beznađu prema institucionalnoj demokraciji, da se naoružavanje i militarizacija rimuju s nasiljem, da na Balkanu žive ponosne i snažne žene, kao i da takve žene postoje u svim kulturama, najčešće u sjeni.” I upravo ondje, na prvoj liniji obrane, neizgovoreno čupaju iz grudi, korak po korak, galop po galop, mijenjajući poredak i vrijednosti koje ostaju u amanet nadolazećoj ženskoj generaciji.
