U travnju nas očekuje nebeski splet koji će donijeti velike promjene za 4 znaka

Travanj 2025. nije samo mjesec proljeća, nije samo buđenje prirode, pupanje cvjetova i uranjanje u boje i mirise koji bude čula, ovaj travanj je inicijacija, tihi, ali duboki krik duše, mjesec u kojem nebo signalizira znakove koje ne možemo ignorirati. Venera je odlučila punih mjesec dana provesti u društvu Neptuna, Saturna i Sjevernog Mjesečevog čvora – što nije tako čest momenat. Trojstvo ljubavi, karme i sudbine susreću se u znaku ribe gdje se sve razrješava, rastapa i rasplinjuje.

Osim toga, treba imati na umu da se u travnju događa još jedan izuzetno zanimljiv i osjetljiv nebeski splet – naime, svi ključni planeti koji nose ovu priču nalaze se na samom kraju zadnjeg zodijačkog znaka. Neptun, Saturn, Venera i Sjeverni čvor već su u završnim stupnjevima, dok se Merkur u svojem retrogradnom hodu također vraća u ribe, gdje će biti do sredine travnja, čime se cijela slika još više muti i izmiče zdravom razumu, te donosi jednu gotovo pjesničku (pre)osjetljivost, ali i potencijal za suptilne uvide, intuitivne bljeskove i duhovna buđenja. Ovakva gusta koncentracija energije u znaku rasplinjavanja, povlačenja, nestajanja granica i unutarnje alkemije, može lako donijeti čitav spektar iskustava, od najčudnijih snova do osjećaja da sanjamo na javi, dok će se kod drugih pak javljati ozbiljne nesanice, nemogućnost da se prizemlje, konstantan osjećaj da nešto visi u zraku, dok će dobar dio ljudi osjećati jaku potrebu da se povuku, isključe, spavaju, regeneriraju, nestanu iz ”stvarnog” svijeta.

Merkur u ribama svakako neće olakšati racionalnu obradu informacija, ali će zato otvarati vrata svemu onome što se ne izražava riječima, već simbolima snova, intuicije, vizija, energetskih frekvencija i osjećajima koje jednostavno znamo, ali ih ne umijemo objasniti. Miješanje jave i sna, doživljaji na rubu znanosti, osjećaj da živimo paralelno u više stvarnosti, sve je to moguće, poglavito za one koji su po prirodi senzitivniji, otvoreniji za frekvencije koje ne osjeti baš svatko. Ovo je vrijeme plovidbe između svjetova, kad se spontano otvaraju portali, informacije s “druge strane” slijevaju se u valovima, a bića koja su navikla plivati ispod površine sada će se osjećati preplavljeno, ali i pozvano da služe kao mediji. Neki će osjećati kao da se skida gusti, ali nevidljivi veo, drugi kao da se gubi tlo pod nogama. Sve je to dio procesa, jer ribe ne funkcioniraju pravolinijski, one nas vode u unutarnje slojeve, u dubine nesvjesnog, u sve ono što se ne vidi na površini – tamo gdje se stvari rastvaraju kako bi se mogle opetovano oblikovati. I zato si ne pokušavajte sve odmah logički objasniti, jer ono što treba objasnit će se samo, kad za to dođe vrijeme.

Ako vam se čini da sanjate na javi, vjerojatno i jest tako. I to je u redu – samo pustite, plovite, upijajte, zapisujte snove. 

Mi, koji hodamo ovom Zemljom prepuni rana, s pogledima punima tuge, s mislima koje plešu na rubu između prihvaćanja i otpora, osjećamo nešto što je teško izreći, verbalizirati, ali nepogrešivo znamo da je došlo vrijeme da pustimo ono što smo najviše voljeli, jer nas je upravo to najviše boljelo. Venera, kao simbol povezivanja, nježnosti, vrijednosti i ljubavi, biva u hladnom zagrljaju Saturna, čuvara granica i karmičkog arhitekta koji ne gradi kuće od snova nego od težine iskustava koja nas oblikuju. Uz njih je i Sjeverni Mjesečev čvor koji pokazuje i navigira put kojim trebamo ići. Kvaka je u tomu da se sve to događa u oceanu nesvjesnog, jer ribe su posljednji znak zodijaka, znak oprosta, kraja, predaje, znak u kojem više ne možemo ništa kontrolirati jer je ono što se mora dogoditi već negdje odlučeno. Ribe su ocean boli, more koje iscjeljuje i rekuperira – ne pitaju jesmo li spremni, već dolaze kad je vrijeme i jednostavno nas povuku u svoje dubine, a mi ili potonemo ili se naprosto pretvorimo u more koje sve prihvaća bez ikakvog otpora, borbe ili osude. I to će posebno osjetiti svi koji su dugo držali glavu u pijesku, a poglavito oni koji imaju planete na kraju znaka ribe, djevica, blizanac i strijelac.

Ovaj stelij (hrpa planeta na jednome mjestu) ne donosi instant-odgovore ili uzbuđenje i radost novog početka, ne nudi spektakl radosti i lakoće, već nosi momenat zatvaranja, pre/puštanja, prihvaćanja onoga što više ne “pije vodu“, vrijeme kada shvaćamo da ljubav nije uvijek ono što smo željeli, da vrijednost ne dolazi uvijek uz potvrdu, te da bliskost ponekad podrazumijeva odmak i distancu. Možda volimo nekoga tko nam ne može uzvratiti ljubav na način koji mi očekujemo, možda gubimo ono što nam je bilo apsolutno sve, a vrlo je moguće i izvjesno da se moramo pomiriti s činjenicom da su neki odnosi tu samo kako bi nas naučili koliko dugo možemo držati nečiju ruku prije nego što je moramo pustiti. Jer Saturn nas ne pita volimo li, Saturna zanima jesmo li sazreli i jesmo li sposobni otpustiti ono što nas definira i određuje, kako bi postali ono što jesmo. Venera je u ovakvim okolnostima ranjiva, nježna, krhka i hiperosjetljiva, te okupana čežnjom za vječnim zagrljajem, dok Saturn odlučno i nedvosmisleno savjetuje da idemo dalje, i upravo ta rastrganost između potrebe za bliskošću i lekcije o distanci postaje ključ ove plantarne sheme, koja nas uči da ljubav nije uvijek ono što osjećamo, nego ono što činimo unatoč osjećajima.

Često mislimo da moramo ostati u odnosu, te da je snaga u trajanju, postojanosti i beskrajnoj vjernosti, no istinska ljubav traži mudrost prepoznavanja kada naša prisutnost više ne hrani nego guši, kada naša ruka, iako puna drhtave nježnosti, sputava nečiji rast i slobodu.

I upravo tada, ako istinski volimo, ne ostajemo pod svaku cijenu, već puštamo, jer je vrijeme da druga strana nastavlja svoj put bez nas. Ovo se ne odnosi isključivo na ljubavne odnose, već se tiče i prijateljstava, obiteljskih relacija, poslovnih suradnji, i svih onih odnosa u kojima smo pokušavali ostati dok se nešto u nama već davno počelo otapati, gasiti, lomiti i tiho, gotovo nečujno udaljavati. Nimalo lak moment vezan za znak riba je činjenica da vrijeme zapravo ne postoji, baš kao ni granice, ne znamo je li nešto tek počelo ili upravo završava, pa lako bivamo dezorijentirani, gubimo kompas, ali i pojam o vlastitom identitetu. Pokušavamo definirati osjećaje, no gotovo da nemamo šanse, jer dok ih pokušavamo imenovati i logično objasniti oni su već promijenili oblik, baš poput vala koji se razlama i razbija prije nego zapljusne obalu.

Sjeverni mjesečev čvor nas usmjerava, ali ne prema onome što je poznato, već prema onome što tek trebamo postati i kamo bismo trebali ići, što znači da moramo ostaviti za sobom sve ono što smo mislili da jesmo, jer ne možemo dalje ako ne pustimo stare obrasce i programe, ali i ljude i situacije koji nas drže vezane za identitete koje smo odavno prerasli. Da bismo se uopće osvijestili i čuli, te razaznali kojim putem valja krenuti, moramo se povući, što je ključnost i bitnost ovog tranzita. I da, bit će i onih koji će se povući ne zato da čuju svoj unutarnji glas, nego zato da pobjegnu – od buke, od odgovornosti, od boli koju ne znaju ili ne mogu procesuirati. Povlačit će se ne zato da pronađu mir, nego zato kako bi pobjegli od svega što ih boli. To je također simbolika riba – sklonost eskapizmu, zatvaranju u svoj svijet, potiskivanju i stvaranju iluzija kako bi se izbjegla duboka bol i zato je od krucijalne važnosti razlikovati povlačimo li se da bismo čuli i istinski najdublje osjetili sebe ili da bismo izbjegli sve to i po tko zna koji put se obmanuli i servirali si najljepše upakirane laži!

Samo i jedino osama koja je svjesno izabrana i koja dolazi iz potrebe da budemo prisutni u sebi, a ne odsutni iz svijeta, donosi istinsku jasnoću – sve drugo vodi u još dublju bol i patologiju.

Sigurno je da bismo se svi trebali zapitati tko smo mi bez te xy osobe, bez tog posla koji nas lagano, ali sigurno ubija. Tko smo bez raznih uloga i maski, bez šarenih snova, bez svih silnih odnosa, ali i tko smo i kako se osjećamo kada prestanemo žeđati za potrebom da nas netko spasi i/ili da mi spasimo nekoga? Mi smo naprosto ono što ostane kad se sve drugo rastopi, mi smo duša, ogoljena, ali slobodna, mi smo trag svjetla u tmini mora i mi smo bića koja znaju ili bismo trebali znati predati kontrolu nečemu mnogo većem od nas, nazvali to Bogom, životom, ljubavlju, prirodom ili smislenom beskrajnošću. Zamislimo shemu u kojoj se ne borimo, ne forsiramo, ne silimo, ne zadržavamo i ne dokazujemo, već samo i jedino puštamo i prihvaćamo. To je upravo ono što će u svojoj suštini svemir tijekom čitavog travnja tražiti od svih nas, šapćući nam nježno, ali gotovo nečujno da zapravo tijekom ovog tranzita ne vrijede pravila koja poznajemo i koja smo možda do sada konzumirali. I zato, umjesto da trošimo posljednje atome energije pokušavajući zadržati nešto što već odumire, svemir poziva da zaronimo u tišinu, u molitvu, u sve ono što ne traži objašnjenje, nego maksimalno moguću prisutnost i zato, ako postoji trenutak u kojem bismo trebali predati teret onome što je veće od nas – to je sada, tijekom travnja. Možda ne znamo gdje točno idemo, možda nemamo sve odgovore, ali jedno znamo sasvim jasno, a to je da nismo više ono što smo bili.

Ipak, kao što se val ne zaustavlja na obali, ni ova priča ne završava u toj jednoj spoznaji. Jer nosimo je dalje – u sebi, u svom tijelu, u svom svakodnevnom ponašanju. Nosimo tu tišinu, to novo razumijevanje, te lekcije koje se pokazuju u malim stvarima, u tome kako više ne odgovaramo na poruke obojene nepoštovanjem, u tome kako biramo šutnju tamo gdje smo prije molili za ljubav ili odobravanje, u tome kako ostajemo vjerni sebi čak i kad nas drugi napuštaju, jer više jednostavno ne igramo uloge koje se od nas očekuju. Možda nismo sigurni što će ostati od nas kada otpadnu svi ti slojevi, ali jedno znamo – ono što ostane bit će potpuno iskreno i čisto, sasvim dovoljno, bez ikakvih dodataka, ušminkavanja ili recimo posezanja za obrambenim mehanizmima.

Poanta nije u tome kako ćemo dalje, već jesmo li spremni preuzeti odgovornost za to što osjećamo, hoćemo li konačno prestati skrivati bol ispod maske optimizma, hoćemo li prestati kriviti druge za naše unutarnje nemire, te prestati očekivati da će netko drugi pronaći naše izgubljene dijelove i zakrpati ih ljubavlju. To više nije posao drugih ljudi, već samo i jedino naš. U svakom slučaju, ako sve odradimo kako treba, imat ćemo šansu birati želimo li se držati za krhotine prošlosti samo zato što se bojimo nepoznatog, ili ćemo konačno zakoračiti tamo gdje se već odavno nalazi naše istinsko JA, strpljivo nas čekajući.

Nije poanta pustiti samo drugu osobu, već i potrebu da budemo shvaćeni, da drugima sve izgleda smisleno, potrebu da se silno trudimo kako bi sve ispalo kako treba.

Bilo bi itekako zdravo odustati od načina na koji smo se trudili biti voljeni, kao što bismo trebali odustati od silnih opravdavanja, izgovora i izlika, što je od krucijalne i neizmjerne važnosti. Također, trebali bismo otpustiti uvjerenje da stalno i konstantno moramo bit jaki, ali isto tako odbaciti patološku potrebu da budemo konstantno na raspolaganju drugima. Zaista je neminovno odustati od borbe da zadržimo ono što zapravo nikada nije bilo istinski naše.

I dok stojimo između starog i novog, dok polako otpuštamo ono što više nismo, nemamo potrebu za velikim i grandioznim odgovorima, rješenjima, ispravnim narativima, idealnim scenarijima, savršenim planovima ili za vanjskom potvrdom da smo na pravom putu. Ne treba nam više nitko govoriti da vrijedimo, da smo na pravom putu, da će sve biti u redu. Ne treba nam nitko reći da imamo pravo na odmor, na granice, na vlastitu tugu ili istinu, jer sada imamo priliku sve to osjetiti u sebi. Ne kao misao ili uvjerenje, nego kao spoznaju koja više ne traži vanjske potvrde. Sve nabrojane nesigurnosti zamjenjujemo spokojem, jasnoćom, istinom i autentičnošću, a umjesto bučnih distrakcija, konzumiramo bezbolnu tišinu koja miluje i njeguje dušu. I to nam je dovoljno. Napokon, dovoljno.

Zbog svega napisanog, bitno je napomenuti da nije teško pretpostaviti da bi planetarne pozicije tijekom travnja mogle donijeti vrlo konkretne, ponekad bolne, ali nužne scenarije kao što su rastave, razdvajanja, završetke, konačna odustajanja, gubitke koji su zapravo dobitci, samo je pitanje hoćemo li to tako percipirati. Puno toga što se možda godinama guralo ispod tepiha sada može isplivati; od skrivenih istina, raznih tajni do potisnutih i/ili neosviještenih emocija i tko zna čega sve ne. I koliko god to u trenutku bilo teško, nelagodno, mučno ili razarajuće, to je naprosto proces čišćenja. Budimo sigurni da svemir ovaj period nije zamislio kao kaznu, kako će neka bića to percipirati, već kao momente suočavanja s onim što nas truje, a što smo mahom navikli etiketirati kao potpuno normalno.

Jedno je jasno i sigurno – sve što ćemo proživljavati, u suštini nije kraj svijeta, već kraj iluzije, a tamo gdje pada iluzija – započinje i nastupa SLOBODA!

Naravno, sve kao i uvijek ovisi o tome tko je gdje na svom putu i na kojoj razini svijesti živi elemente i pozicije iz natalne karte. Sve što je do sada napisano ne odnosi se samo na osobne procese – isti obrasci odvijaju se i na kolektivnoj, globalnoj razini.

Društva, sistemi i institucije suočavaju se sa sličnim izazovima – gubitkom povjerenja, raskrinkavanjem lažnih autoriteta, padanjem maski. Sve ono što je godinama funkcioniralo na osnovi privida, kontrole i duboko ukorijenjenih, ali nikad propitanih struktura već se duže vrijeme urušava. Simbolika riba otvara teme vode, mora, granica, duhovnosti, religije, medija, farmacije, tajni, žrtava i svega onoga što se ne vidi na prvu. U tom kontekstu, moguće su i aktualizacije pitanja o vjerskim sukobima, zdravstvenim sustavima, klimatskim i ekološkim anomalijama, curenja informacija, kao i pojačani valovi kolektivnog umora, preosjetljivosti, zbunjenosti ili pak intenzivnijeg duhovnog buđenja. Sve je prisutniji osjećaj da ljudi mnogo češće prepoznaju promjene koje se odvijaju u pozadini i kao da se sve više nazire stvarnost skrivana “iza zavjese”.

Zasićenost i pucanja na globalnoj političkoj sceni postaju sve očitiji, a ljudi počinju jasnije prepoznavati pukotine u narativima koji su dugo vladali prostorom javne svijesti. U nadolazećem razdoblju mogli bismo svjedočiti ostavkama, iznenadnim preokretima i grčevitim pokušajima zadržavanja kontrole. No, sve ono što se neće temeljiti na istini, polako, ali sigurno će gubiti čvrsto tlo pod nogama, poglavito kada u drugoj polovici proljeća planeti počnu prelaziti u znak ovna. Na duge staze, tu su najbitniji prelasci Saturna i Neptuna, pa se nadam i vjerujem da će se u modu vratiti autentičnost, otvorenost, hrabrost, iskrenost i potreba da se stvari nazovu pravim imenom – jasno, glasno, direktno i bez puno kalkuliranja i okolišanja. Vjerujem i duboko priželjkujem da će na scenu sve više istupati oni koji imaju hrabrost započeti nešto novo, stati prvi u red, i reći “dosta”, “basta”, “finito”, “game over”. Ona bića koja ne čekaju savršen trenutak, već ga sami stvaraju – bivajući tako primjer onima koji se još kolebaju, ali i dokaz da istinska promjena počinje onda kada prestanemo čekati da je netko drugi pokrene.

Za sam kraj, čini mi se prikladnim zaokružiti sve najavnim riječima predstave Fotelje u interpretaciji Ivane-Nataše Turković, nastaloj po motivima Stolica Eugena Ionescoa: “U apsurdu svakodnevice, Ionescove smo stolice zamijenili foteljama u kojima se udobno smjestila naša agresivna inercija – naša aktivna neaktivnost. Kad izvlačimo glavu iz pijeska suočavamo se s vlastitim iluzijama i oprečnim pričama bez želje za logikom. Zamišljamo se veliki, veći od života – generalski paradiramo, zamamljujemo ljepotom, carujemo masama, plivamo u slavi svog ega. Oblačimo se lažima i ne vidimo ljude ispod njih. U rečenicama koje započinjemo s Ja nemamo mjesta za Mi. Tu smo, u napuštenom svjetioniku kojem je pregorjela lampa. Olujna je noć, baš kako i priliči. Nešto se meškolji u nama – nešto se budi i traži našu pažnju. Hoće li je pronaći?”