Mladost i nove perspektive

Ima puno izreka i citata o mladosti, ali malo onih koje stvarno volim. Najčešće se svode na to da je “mladost potrošena na mlade”, da je tu da se “čine gluposti” za kojima se doduše poslije žali, da se “ne može biti i mudar i mlad”, i sve tako redom u cilju dokazivanja da mladosti i nije baš za vjerovati i da sigurno nije tu da traje. Promjenjiva je, nestalna, nema iskustva. Ja sam s druge strane nekako više sklon vjerovati da je baš mladost ta kojoj se najviše može i treba vjerovati jer je najmanje interesira ono “kako treba biti” i što se “očekuje”, iako svakako nije sasvim imuna na to. Vjerujem da su doista u pravu svi oni koji tvrde da većinu vremena zapravo provodimo ageless. Ili bi barem trebalo. Jer istina jest da ne postoji (samo) jedna točna odrednica kada postajemo zreliji, pametniji, ili “prava verzija” sebe. Postoje iskustva, a ona mogu, ali i ne moraju, da imaju veze s godinama. Sve je u konstantnoj promjeni, pogotovo mi sami,  i jedino što možemo učiniti jest truditi se mijenjati poznate nam perspektive i otkrivati nove, raditi stvari koje smatramo vrijednima, i podržimo one u koje vjerujemo. Upravo o tome i govori novi broj Vogue Adria. 

Gabrielle Owen, autorica knjige “The History of Queer Adolescence” je napisala sjajan krovni tekst baš o neodrživosti binarne podjele na odraslo i adolescentsko doba, i svim predrasudama koje prate oba. U svim starosnim dobima doživljavamo trenutke prepoznavanja, pripadnosti i istraživanja identiteta, i nijedno nije manje ili više otvoreno, fluidno, avanturističko i neizvjesno. To je neophodno normalizirati iako zavisi mahom od toga kako pristupamo životu, i koliko znamo istraživati (mada i koliko nam je dozvoljeno) i ne strahujemo od toga kada se naš glas počne daleko čuti. Glas ovogodišnjih predstavnika Srbije, Slovenije i Hrvatske na izboru za pjesmu Eurovizije će se čuti, i to dosta daleko. Svi troje su izuzetno mladi na regionalnoj sceni, a simultanost njihovog odabira pokazuje da smo kolektivno spremni da podržimo one koji donose novine i stanemo iza njih. U unakrsnim intervjuima između Teya Dore i Konstrakte, Baby Lasagne i Vesne Pisarović, Raiven i Bojana Cvjetićanina otkrilo se mnogo toga o regionalnoj muzičkoj sceni, autentičnosti i posvećenosti, ali i novim muzičkim smjerovima koji tek počinju vibrirati. 

Mladost je prelijepa jer ima najviše snage pokrenuti, zamišljati nove budućnosti, i postaviti pitanja koja su nekada smatrana statusom quo. Ona ne trpi “tako je kako je” kao odgovor, a tome su dokaz članice grupe Pretty Loud, reperice romskog porijekla kojima su stereotipi s kojima su se susretale i neprivilegirane životne pozicije dale dovoljno materijala da pišu pjesme i prilično glasno ih ponude svijetu. O aktivizmu i borbi za bolju budućnost, ne toliko samo osobnu koliko opću, razgovarale su sa Selmom Selman, našom diversity urednicom, koja će počevši od ovog broja raditi s nama na tome da se u glavne tokove uključe i oni koji su nepravedno iz njih izostavljeni i marginalizirani. Ljepotu različitosti glasova i pozicija potvrđuju i sve modne priče u ovom broju, a jedna od njih i podsjeća da koliko god da smo drugačiji i gdje god na svijetu da se nalazimo svi imamo ono jedno mjesto kojeg se sjećamo i na koje se uvijek rado vratimo. Kao na primjer, klupica na koju se bježalo sa satova, koja pamti duge noćne razgovore, svađe i pomirenja, u koju je urezano nečije ime, ili sjećanje na prvi spoj. O takvoj jednoj klupici i šta je na njoj naučila piše i Nađa Petrović, jedna od spisateljica najmlađe generacije koja je uz ostale kolege podijelila s nama svoju priču o savjetu koji je dobila a nije tražila, kakva je uostalom i većina koju mladi dobivaju. 

Ne leži mladost u godinama koliko u sposobnosti da se neprestano pitamo, ostanemo zainteresirani, otvoreni i radoznali spram svijeta ali i sebe samih. Promišljati nesputano, da bi se istraživalo i kreiralo, a uostalom i riskiralo novim eksperimentima i filozofijama je neophodno i tome su dokaz produkt dizajneri iz regije koji svojim komadima oduševljavaju ne samo regionalne poznavatelje umjetnosti i dizajna, nego i šire od toga. Nije uvijek lako biti mlad, štoviše veoma često nije, ali je zato neophodno to ostati. S vremena na vrijeme leći na pod, podići noge na zid i videti sve što nas okružuje iz druge perspektive. Naći rupe u savršenom planu, male radosti koje smo zaboravili, probleme koje smo sakrili pod krevet i prići im iz novog ugla, promisliti na koji način možemo sve drugačije i zapitati se “jel može odmah?”.