Pismo godini koja prolazi: Tanja Stupar Trifunović

Najnemuštija sam krajem godine. To sam s vremenom već nekako prihvatila. Slažem i preslažem ladice u glavi i tijelu, sustignu me svi protekli mjeseci u kojima se iz godine u godinu sve više toga događa, toliko da mi je sve manje jasno kako taj rollercoaster stane u samo tristo šezdeset i pet dana. Kad dođe vrijeme za rekapitulaciju, ne znam ni što bih rekla, ni kome. Volim predviđati i planirati, ali to mi ide sve teže i sve češće, umjesto da gledam unaprijed, pokušavam zastati i osvrnuti se unatrag. Čudna je i vrlo zahtjevna ova 2024., i po tko zna koji put na izmaku godine nisam sigurna jesmo li sretniji ili pametniji. Zato sam zamolila četiri spisateljice i jednog pisca da podijele kako im se čini protekla godina. Lamija Begagić, Tanja Stupar Trifunović, Lidija Deduš, Ivan Tokin i Eva Mahkovic osvrnuli su se na godinu koja završava i napisali svoje dojmove o njoj. U nastavku pročitajte pismo Tanje Stupar Trifunović.

Godina koja uzima i daje

Ako bismo dvije tisuće dvadeset i četvrtu godinu zamislili kao roman, kakav bi to bio roman? Tko bi bili glavni likovi, kakva atmosfera bi ga ispunjavala? Bi li radnja išla kronološki, mjesec po mjesec, s neizvjesnošću, strahom, kulminacijama u ratovima, tragedijama, poplavama i potresima? Godina koja je sve dotaknula mračnim obrisima, ostavljajući bolne tragove u koje smo zapadali i iz kojih smo se izvlačili, pokušavajući se uhvatiti za mirna otoka satkana od malih intimnih zadovoljstava i osobnih priča. Ako bi ona bila glavna junakinja, mi bismo bili njezini sporedni likovi. Vidim nas kako liježemo i ustajemo s nadom da ćemo nadvladati nevolje, na putovanjima koja nas vode u druga sela i gradove, među ljude slične nama, spremne iznova graditi svoje dane unatoč njezinoj težini. Kako je jedna godina uspjela postati tako teška? Ona je junakinja koja raste sa svakim svojim danom, a u svaki je utisnuta priča. Nastanjena je ljudima. Težina ljudskih priča pritišće planetu. U samo jedan dan stane čitav svijet odlazaka i dolazaka. Ove godine ona je odlučila otići. Mogla bih je nazvati i Ursula, iako se nije tako zvala. Imala je obično, ovdašnje ime, ali po svemu drugom bila je nalik Ursuli iz Sto godina samoće. Živjela je toliko dugo da smo zaboravili da je smrtna. Smanjivala se iz godine u godinu, sjedila na istoj fotelji pričajući svoje beskrajne priče dok nismo prestali slušati i primjećivati. Samo ponekad, kroz nanose svakodnevice, taj bi glas dopro do nas, glas sveznajućeg pripovjedača koji pamti nas i naše živote bolje nego mi sami. I onda je odjednom sve utihnulo, a kuća se osula u tišinu. Tako smo je i ispratili, niz seoski put, tiho, pognutih glava, u maloj koloni na kraju kolovoza koji nije prestajao peći po koži, glavi i licu, dok su suze pozdravljale našu Ursulu. Preskočila je sunce i spustila se u hladovinu zemlje.

A godina je rekla: „Ja sam godina koja uzima i daje.” I nastavila svojim putem.

A gdje je otok u ovoj priči za koji se mogu uhvatiti? Otok može biti priroda. Proplanak s pogledom na obzor, gdje se guraju oblaci, stabla i dvije-tri kuće u daljini. Prizor smiruje. Kaže, iako su boje promjenjive, nijanse zelene prelaze u žuto, zemljane tonove, i magla me ponekad obgrli, ja sam trajan pred tvojim očima i možeš mi se uvijek vratiti. Otok može biti i kuća koju naseljujemo gotovo nehajno, urezana u sliku. I dva psa koji trčkaraju oko nje. Dok prilazim, njihovi repovi veselo lete zrakom, šape veselo tapkaju tlo dok mi trče ususret, puni života i igre koja se budi i u meni. Sada trčimo oko kuće kao vesele životinje, lovimo sunce nad nama. Godina nas pogleda i kaže: „Nešto sam ti uzela, nešto sam ti dala,” i ode dalje.