Pismo godini koja prolazi: Lidija Deduš

Najnemuštija sam krajem godine. To sam s vremenom već nekako prihvatila. Slažem i preslažem ladice u glavi i tijelu, sustignu me svi protekli mjeseci u kojima se iz godine u godinu sve više toga događa, toliko da mi je sve manje jasno kako taj rollercoaster stane u samo tristo šezdeset i pet dana. Kad dođe vrijeme za rekapitulaciju, ne znam ni što bih rekla, ni kome. Volim predviđati i planirati, ali to mi ide sve teže i čini mi se da sve češće, umjesto da gledam unaprijed, pokušavam zastati i osvrnuti se unatrag. Čudna je i vrlo zahtjevna ova 2024., i po tko zna koji put na izmaku godine nisam sigurna jesmo li sretniji ili pametniji. Zato sam zamolila četiri spisateljice i jednog pisca da podijele kako im se protekla godina čini. Lamija Begagić, Tanja Stupar Trifunović, Lidija Deduš, Ivan Tokin i Eva Mahkovic osvrnuli su se na godinu koja završava i napisali svoje dojmove o njoj. U nastavku slijedi pismo Lidije Deduš.

—-

Godina je počela ujesen.

S vrha brda ispod kojeg živim, kroz šipražje gledam kako se niz Savu vuče gusta, mliječna magla. Kroz nju, povremeno, proplamsaji pjene, na mjestima gdje se valići utrkuju i preskaču jedan drugog. Slika koja donosi mir. Slika godine ispred mene. 

Godina je počela mrakom. Niz aleju, kestenje se obrušava na cestu. U slobodnom padu napušta svoje čahure. 

U početku, bilo je samo važno iskoračiti iz čahure. Odmotati se kao pupoljak, došetati do ruba brda. I skočiti. 

Dolje, na zemlji, čeka me parada. Gutači vatre, pajaci, dvorske lude. Fakiri. Šareni leptiri na štulama. Kostimirane gusjenice, sveci i vragovi s malim svjetalcima u kosi dozivaju tiho i svojim mekim glasom govore: „Skoči.“ 

Tek počinjem učiti kako biti slobodna. 

…

Jednom davno, u neka surovija vremena, na početku mene, zapisala sam: 

… kad mi spavanje do podneva bude milije od jutarnjeg rudarenja po knjigama

kad se naučim u miru sklupčati pod kamenom

ili lijeno umotati u samu sebe na žarkom, podnevnom suncu

umjesto mijenjati kožu nakon svakog razočaranja, grube riječi, šamara

zbog kojih sam ionako narasla dvadesetak godina previše,

i kad budem ustrajno ostajala uz prve izbore

umjesto što ću prigrliti rizike onih drugih koji život znače;

i kad prestanem odbijati poslušnost;

kad više ne bude nade da ću moći činiti sve u svojoj moći

da bih tvrdila kako je i udarac u stražnjicu korak naprijed;

kad me strah od ceste bude držao kraja,

a kraj ubijao želju za cestom i daljinom

i kad me znatiželja ne bude koštala neprospavanih noći

znat ću sasvim sigurno da sam umrla.

…

Stojim na rubu litice koja je brdo i osjećam: skočiti u maglu znači pad pretvoriti u let. A ja učim biti slobodna. I skačem. U letu osjećam nikad veći strah. Negdje unutra, ispod srca, nešto se budi i kaže: „Samo slobodna možeš biti sretna.“ 

Letim, a oko mene zrak u otporu govori: „Slobodna si.“ 

Oblaci mi govore: „Slobodna si.“

Nevidljive zvijezde daleko gore govore mi: „Slobodna si.“

Prostranstvo ispod mene govori mi: „Slobodna si.“

I dijete u meni, žena u meni, svi moji živi i mrtvi, sve što sam živjela i tek trebam doživjeti, svaka kapljica krvi u meni, svaki otkucaj srca, svaki pogled, svaki čovjek, sve što znam i što ću tek znati govori mi: „Slobodna si.“ 

Dok letim u zagrljaj vješticama i ludim šeširdžijama, u rukama držim svoje prestrašeno srce. Otvaram oči i vidim: život je šareno, okrutno mjesto i s godinama ne postaje lakše. 

Ipak, jurim mu ususret.

Prije nego sletim, provjeravam: trebam li si nešto oprostiti i jesam li si nešto zamjerala?

Držim svoje zečje srce u rukama i, dok se dočekujem na noge, znam: nikad ga neću napustiti.