Dizajnerski šarm dvorca Pierrea Yovanovitcha u Provansi

Tih se dana Pierre Yovanovitch vratio kući u Provansu, iz Los Angelesa, kamo je putovao povodom novog projekta i posjeta Frieze Art Fairu. Ugledni ambasador francuskog stila puno vremena provodi na putovanjima, a ovaj mu je trenutak, kako mi priznaje, dobro došao za opuštanje jer već se idućeg tjedna vraća u ured kako bi uronio u brojne uzbudljive planove na kojima on i njegov tim rade. U fokusu mu je projekt scenografije i kostimografije za Nacionalnu operu Koreje, točnije za „Le Nozze di Figaro“ (koja je premijerno izvedena u Seulu, tijekom ožujka). Ne skriva koliko se osjeća sretnim što radi na projektima koji su izazovni i inspirativni. „Ovo je drugi put da imam priliku surađivati s redateljem Vincentom Huguetom, a ujedno i moja druga scenografija za operu. Produkcija uključuje 53 kostima i brojne složene scenografske elemente – to je značajan pothvat, ali i nevjerojatno ispunjujuć“, otkriva mi ovaj dugogodišnji ljubitelj opere, koji sada zadovoljno gleda kako se svi ti elementi spajaju u cjelinu.

Zanimljivo je da iako Pierre već dugi niz godina uživa uspješnu svjetsku karijeru arhitekta interijera i dizajnera namještaja, sve je zapravo započelo s modom, prema kojoj ga je usmjerio veliki Pierre Cardin. Uz njega je proveo osam godina, prvo kao menadžer licenciranih kolekcija muške odjeće za Benelux, a potom kao dizajner njegovih kolekcija muške mode. „Volim reći da je Pierre bio *arhitekt odjeće*. Imao je iznimno razumijevanje geometrije, volumena, kutova i krivulja – taj način razmišljanja zasigurno je utjecao na moj pristup dizajnu interijera. Također je imao nevjerojatnu sposobnost kombiniranja boja, uzoraka i detalja. Rad s njim usadio mi je duboko poštovanje prema klasičnim arhitektonskim oblicima, važnosti preuzimanja rizika i disciplini koja omogućuje pomicanje granica uz očuvanje ravnoteže. Njegov utjecaj oblikovao je moj pristup interijerima: preciznost, strukturu i poštovanje prema simetriji, ali i spontanosti.“

Sve što je Pierre spomenuo nekako prepoznajem i u ovom prekrasnom francuskom dvorcu Château de Fabrègues, s početka 17. stoljeća, koji zove domom i čija je vrata ovom prilikom prvi put otvorio medijima. Smješten nedaleko od sela Aups, u južnom podnožju Alpa, dvorac je pripadao obitelji Fabrègues (po kojoj je i dobio ime). Govori mi kako ga je očarao minimalistički duh arhitekture iz tog razdoblja, kao i to što je imanje relativno blizu Saint-Tropeza i Nice – odakle potječe (iako je njegov otac srpskog podrijetla) – ali istovremeno izolirano. „Lokacija, tišina i mirisi šume veličanstveni su. S obzirom na zahtjeve mog posla i stalna putovanja, važno mi je pronaći ravnotežu u prirodi, a upravo u ovoj regiji osjećam se najviše prizemljeno.“ Pierreova strast prema restauraciji povijesnih domova vidljiva je u svakom kutku ovog raja, a njegov autentičan dizajnerski potez upravo je prilagođavanje današnjem vremenu.

„Iznad svega, to je potraga za ljepotom“, dijeli Pierre sa mnom svoj poetičan pristup radu te nastavlja: „Dok su očuvanje povijesti i održivost svakako važni, moja primarna motivacija je estetska – povijesne kuće posjeduju prirodnu eleganciju koja nadilazi nostalgiju. One su građene prema drukčijim načelima: bilo je više prostora na raspolaganju, koristili su se samo određeni prirodni materijali, a građevinske tehnike usavršavale su se stoljećima, dovedene gotovo do savršenstva.“ Iako u svom profesionalnom radu uvijek vodi dijalog između vlastite vizije i želja klijenata, ovdje u dvorcu Château de Fabrègues dizajnirao je isključivo za sebe. „Ovo je mjesto gdje vrijeme teče drukčije – nema vanjskih rokova, osim moje vlastite nestrpljivosti.“

Pierreov prepoznatljiv stil mnogi doživljavaju kao spoj minimalizma, topline i sofisticiranih ideja. Meni se osobno sviđa njegova povezanost s povijesnim dizajnom, posebno utjecaji američkih dizajnera 20. stoljeća. Pierre mu, pak, daje definiciju „rigoroznog i eklektičnog stila“, temeljenog na intuitivnom pristupu dizajnu. „Od osnutka svoje agencije 2001. godine, nastojim uspostaviti ravnotežu između naizgled suprotstavljenih sila – jednostavnosti i sofisticiranosti, luksuza i skromnosti, topline i strogosti, poezije i strukture. S vremenom sam stekao sigurnost da te kontraste dodatno naglasim, osobito u uporabi boja i tekstura te kombiniranju suvremenih i povijesnih elemenata. No temelj ostaje isti: znatiželja i pažnja prema detaljima.“

Pomislim koliko volim kad netko istakne znatiželju kao metodu, dok još razgovaramo o tome koliko je razumijevanje povijesnog dizajna ključno. „Moja strast prema američkom i nordijskom dizajnu ranog 20. stoljeća proizlazi upravo iz tog uvjerenja. Posebno cijenim pokret Swedish Grace iz 1920-ih, manje poznat stil koji spaja minimalizam s vrhunskom izradom. Ljubav prema nordijskom dizajnu dodatno je oblikovala moja prijateljska veza s Ericom Philippeom, galeristom specijaliziranim za skandinavske komade, čije mi je stručno znanje proširilo perspektivu“, dijeli Pierre.

Nastavlja u smjeru američkih dizajnera sredine stoljeća, poput Paula Lászlóa, Paula Frankla i Edwarda Wormleyja, čija ga hrabrost posebno privlači. „Njihova sposobnost kombiniranja materijala – pluta, čelika, keramike i drva – duboko rezonira s mojim pristupom dizajnu namještaja. Primjerice, Franklove stoliće od pluta i hrasta smatram fascinantnim istraživanjem teksture i proporcija. U konačnici, moj rad svodi se na stvaranje interijera koji su istovremeno opušteni i duboko osobni – prostori koji spajaju preciznost s karakterom te jednostavnost s dugotrajnim dojmom.“

Kad smo kod karaktera, vjerojatno ne postoji bolji način za naglašavanje od umjetnosti. Pierre se slaže koliko su umjetnost i dizajn nerazdvojni: „Umjetnost prostoru daje dušu. Za razliku od klasičnih djela, suvremena umjetnost donosi element radikalnosti, kontroverze i slojevitog značenja koji mogu transformirati prostor“. Pierreovi su interijeri umjetnički, a radovi koje koristi dolaze iz provjerenih galerija, dok su drugi naručeni specifično za određene prostore. Izdvaja suradnje s umjetnicima kao što su Claire Tabouret, Alicja Kwade, Matthieu Cossé, Tadashi Kawamata, Johan Creten, Francesco Clemente i Giulia Andreani na raznim projektima, uključujući i vlastiti dom. „Osim interijera, umjetnost u prostor unosi napetost i energiju. Dobro dizajnirani interijer temelji se na ravnoteži – između ljepote i funkcionalnosti, elegancije i udobnosti, modernosti i klasicizma. Umjetnost doprinosi toj ravnoteži, a istovremeno unosi i element neočekivanog.“

S obzirom na to da ovdje zapravo razgovaramo o bezvremenskoj estetici, Pierre mi otkriva da ga oduvijek privlače klasična, moderna i suvremena umjetnička djela, objekti i građevine, ali i da njegov odabir više ovisi o snazi i kvaliteti nekog komada nego o njegovom razdoblju. „Za mene uspješan interijer ne ovisi o određenoj epohi već i o harmoniji između prošlosti i sadašnjosti, tradicije i modernosti. To je ono što prostoru daje bezvremenski karakter“. Nakon kratkog promišljanja dodaje i kako bezvremenost također proizlazi iz rada s prirodnim materijalima i izbjegavanja prolaznih trendova. „Dajem prednost zanatskoj izradi, osiguravajući da namještaj i interijeri s vremenom dostojanstveno stare umjesto da brzo zastare.“

S uredima u Parizu i New Yorku, projekti Pierrea Yovanovitcha obuhvaćaju cijeli svijet, uključujući rezidencijalne, ugostiteljske, scenografske i komercijalne projekte. Pitam ga kako bira projekte na kojima želi raditi. „Projekt je susret između mjesta, vlasnika i mene. Biram projekte kad osjetim da će moj odnos s vlasnikom i prostorom biti ugodan i produktivan“, odgovara mi. Novi korak u karijeri napravio je 2021. kad je lansirao vlastiti brend namještaja Pierre Yovanovitch Mobilier (što su štovatelji njegova rada s oduševljenjem dočekali). Tijekom tog razdoblja, dizajner je također otvorio vrata svog prvog izložbenog prostora za namještaj u Parizu. Bila je to prilika da dokaže kako su materijali i zanatska izrada u središtu onoga što radi, a sve što stvara izrađeno je na najvišoj razini kvalitete. „Dizajn je usko povezan s izuzetnim vještinama obrtnika, kojima nastojimo promovirati umjetnost življenja i zanatsko umijeće diljem svijeta.To je nešto čemu sam duboko posvećen.“ S kreativne, pak, strane, njegovi su dizajni „razigrani i lepršavi, ali ostaju funkcionalno na zemlji“, kako ih voli opisivati.

Za nekoga tko radi puno, različito i temeljito se posvećuje svakom projektu, Pierre ističe da je tajna u izazovnosti rada. „Vjerojatno je u mojoj prirodi da, kad stvari postanu lakše, nađem način da ih ponovno učinim izazovnima. Možda je suprotna strana kreativnosti upravo ta da nikad ne možete biti u potpunosti zadovoljni onime što jest.“ Kao balans dnevnim izazovnim pokretačima života, Pierre prva jutarnja dva i pol sata provodi sâm, polako se pripremajući za obveze, ali većinom uzimajući vrijeme za sanjarenje i razmišljanje. Nakon toga, njegov tipičan dan uglavnom se sastoji od sastanaka s timom ili klijentima, dizajniranja, pregleda i dorade projekata ili dizajna namještaja.

A što je najljepše kod zdanja Château de Fabrègues? Ne znate biste li radije ostali satima unutra, promatrajući sve te site-specific umjetničke kutove, ili se divili prostranom perivoju i zelenilu koji okružuju dvorac, šetajući kroz te prizore satima. Zamišljam druženja i boravak u Fabrèguesu, koje mi Pierre, uz posjećivanje izložbi, čitanje knjiga i odlazak u operu, ističe kao omiljene rituale za opuštanje i obnovu energije. Ne pada mi na pamet da se s ovim prvim dijelom ne složim.

Još jedna stvar, decentno i stilski utkana u rad ovog studioznog dizajnera, koji gotovo ni ne ispušta kofer iz ruku, jesu putovanja. Za Pierrea su posao i putovanja toliko isprepleteni da ih je teško promatrati odvojeno. No, unatoč tome, iznimno uživa u otkrivanju novih mjesta. „Venecija mi odmah pada na pamet – bio sam tamo puno puta, a uvijek me iznova iznenadi. S Venecijom nikad nisi završio.“ I nekako me taj odgovor nije uopće iznenadio. Pierre ovoj listi dodaje i gradove koji snažno utječu na njegov rad. „Ljubljana, Stockholm i Helsinki. Na popisu su i New York, Chicago, Beč, Tokyo, Rio… i tako u beskonačnost.“ Promatrajući ovo grandiozno imanje, koje decentno i kroz vrlo jedinstvene momente otkriva dijelove karaktera svog vlasnika, nisam propustila priliku upitati Pierrea jedno vrlo jednostavno (ili možda ne toliko) pitanje – koje su to tri stvari koje svaki dom treba imati kako bi bio i ugodan i funkcionalan?

„Dom bi trebao djelovati intuitivno i jednostavno za kretanje. Promišljeno prostorno planiranje osigurava da svaka prostorija ima svoju svrhu, a istovremeno održava osjećaj prostranosti i udobnosti. Uvijek nastojim stvoriti prirodan protok između prostora, balansirajući strukturu s toplinom. Udobnost je duboko povezana s teksturom materijala i načinom na koji oni reagiraju na svjetlost. Prirodni materijali – poput masivnog drva, lana, vune i kamena – stvaraju bogatstvo osjeta koje dom čini privlačnim. Volim kombinirati različite teksture kako bih dodao dubinu i toplinu dok istovremeno zadržavam profinjen i bezvremenski izgled. Dom bi trebao odražavati individualnost svog vlasnika. Bilo kroz umjetnost, vintage komade, unikatni namještaj ili prikupljene predmete, ti elementi trebali bi pričati priču.“

Hoće li individualnost ostati prisutna u sve globaliziranijem i tehnološki usmjerenom svijetu, nisam sigurna, ali Pierre u budućnosti vidi sve veći fokus na stvarnim, opipljivim prostorima i udobnosti neposredne okoline.

„Za mene, to je prava ljepota interijera“, govori te nastavlja: „Društvene mreže i tehnologija povezuju nas više nego ikad, no one također mogu stvoriti osjećaj izolacije. Promišljen dizajn interijera može tome pružiti protutežu tako što potiče toplinu, intimnost i osjećaj pripadnosti. Više nego ikad, ljudi traže interijere koji su osobni, ugodni i odraz njihovih života – prostore koji pružaju utočište od ubrzanog digitalnog svijeta, a istovremeno poboljšavaju svakodnevna iskustva.“ Upijajući svaku toplu nijansu i mekanu liniju Châteaua de Fabrègues, bilo je sasvim jasno o kakvom tipu utočišta govori.