Petra Nižetić Mastelić ekskluzivno je za Vogue Adria otvorila vrata novog doma u selu blizu Sinja

S Petrom smo dogovorili snimanje u jedan običan radni utorak, u zlatni sat. Ideja nam je bila uhvatiti sve mekane nijanse kojima sunce časti polja, zelene livade, farmu konja…koji okružuju njezin novi dom. I dok smo iza sebe ostavljali svu užurbanost Splita, približavajući se tridesetak minuta udaljenom selu u predgrađu Sinja, već se lakše i polaganije disalo. Petra nas je dočekala nasmijana, sređena, ali na onaj effortless francuski način u kojem su jeans, bijela košulja, razbarušena punđa i ruž boje kože, odigrali dobitnu kombinaciju. Znate onaj osjećaj kada ste nekog upravo upoznali, ali kao da ga znate već otprije, e tako sam se osjećala s Petrom.

U Brnazama je sunce taman za kraj dana davalo sve od sebe. Kružne stazice, uređeni vrtovi, cvijeća i drveća posvud. Tu i tamo neka stara (šarmantno) napuštena kuća koja čeka nove vlasnike, i mnogo lijepo obnovljenih, uređenih. Ovdje u selu (koje se zapravo smatra predgrađem Sinja), u Franinoj obiteljskoj kući, Petra i Frano su pronašli svoj novi dom. “Bilo nam je važno da smo blizu Splita, ipak sam ja Splićanka”, dodaje s humorom Petra dijeleći još jednu životnu anegdotu. “Zanimljivo je da smo u emisiji Po ure torture imali rubriku koja se zvala Davnik i parodirala je dnevna zbivanja, a na kulisi su bili satovi ispod kojih je pisalo New York, Tokio, Pariz i Brnaze. I evo mene danas u Brnazama. Sudbina, što drugo.” Smijemo se.

Još dok je aktivno vodila svoj popularni blog ModaKoModa, sjećam se fotografije njihova neformalnog, opuštenog vjenčanja na plaži u San Franciscu, samo uz najbliže prijatelje i kumove. Baš jedna od tih fotografija koja je visila na zidu, izmamila mi je dugosilazni aaaa, a njoj široki iskreni osmijeh na lice. Pitam Petru što je bio ključni trenutak za povratak iz Amerike nakon sedam godina. “Frano i ja smo odmah počeli maštati o povratku i životu na selu. Oboje smo živjeli vani, ja u Barceloni, on dvadeset godina u San Franciscu, i nauživali smo se velikih gradova i urbanog načina života, i ideja povratka u Hrvatsku nam se činila romantičnom. Covid je definitivno ubrzao stvari, ali i činjenica da je s dvoje malo djece bilo vrlo izazovno daleko od obitelji.”

I evo ih, nakon dvije godine adaptacije, uselili su u obnovljenu kuću koju su prilagodili vlastitim potrebama.”Najgori stres je prošao i sad napokon uživamo u radovima oko kuće i u vrtu”, govori mi nudeći nas domaćim sokom od bazge (tome nikad ne kažem ne), i najavljujući kako je gallete od jabuka i šljiva već u pripremi, i kako ćemo ga degustirati nakon snimanja. (da, tako su nastale ove prve fotografije iz kuhinje, a od tog trenutka nestrpljenje je počelo rasti).

U Petrinom se domu osjeća ugodna obiteljska toplina, uredila ga je jednostavno sa željom da bude bezvremenski, iako, priznaje, “proces uređenja, zapravo nikada niti ne prestaje”, čemu smo se obje nasmijale jer i sama prolazim kroz građevinske radove trenutačno. Zanimljiv je mikrocement koji dominira u cijeloj kući; podovi, kupaona, zidovi, sve je njime obloženo. Isprepliću se i ti neki sitni detalji i i osobni odabiri. “Uspjeli smo čak sačuvati gredice na stropovima u prizemlju, ručni rad Franinog tate, koji prostoru daje poseban pečat. Keramiku u checkered paternu sam stavila samo na terasu i oko kuće što joj je dalo na karakteru. Mnogi kad uđu u kuću kažu da ima američki štih što nije čudno jer sam dugo vremena provela u San Franciscu gdje je prisutan taj nekakav cottage look, barem kad je riječ o stolariji, a eksterijer me više vukao na španjolski stil pošto mi je Španjolska drugi dom tako da je bio neminovan i taj utjecaj.”

Znamo koliko nas manja okruženja uspore, a mene je njezina terasa s pogledom na vrt i prostranu sinjsku pustopoljinu i okolna brda, ubacila upravo u taj tempo. “Baš to smo priželjkivali. Lijepo nam je, osjećamo tu jednu lakoću življenja, kao da je sve u slow-motion modu; mirisi su intenzivniji, okusi su puniji i zrak je čišći negoli u gradu. Svaki put kad odemo u Split ili Zagreb dobijemo potvrdu da smo donijeli dobru odluku. U grad idemo na dobar koncert, predstavu ili nekakav event ili ako baš moramo.”

Je li selo ispunilo očekivanja, pitam je znatiželjno, očekujući potpunu iskrenost. “Sklona sam idealiziranju, a život na selu nije uvijek idiličan. No još uvijek mislim da smo donijeli dobru odluku što smo odlučili odgajati djecu, u ovoj ranoj fazi života, u manjoj sredini. Ovdje se mogu neometano igrati, ne moramo prezati od automobila, boriti se za parkirno mjesto na dnevnoj bazi itd. Uzgajamo svoju hranu što smatram da je danas ogroman benefit jer ponekad zaboravimo da ono što unosimo u sebe je važnije od svih krpica i make upa koji stavljamo na sebe“, iskrena je Petra koja je putem zavoljela vrtlarenje i novu dimenziju povezanosti s prirodom koju joj je donijelo. “Naravno da život na selu ima i negativnih strana, a ono što meni možda najviše smeta, posebno nakon života u Americi, je to što svatko zna sve o svakome pa je teško zadržati privatnost.”

Odrasla sam uz Po ure torture, gdje su Petra i Marijana Batinić, kao voditeljice i autorice duhovito secirale naše društvo. Kasnije je Petra nanizala projekata ispred i iza kamere, radeći ponajviše u produkciji televizijskih i web formata. U jednom je trenu završila master iz audiovizualne produkcije u Barceloni. Pomišljam kako su to bila profesionalnom dinamikom ispunjena, drugačija vremena, i kako joj je majčinstvo donijelo jednu drugu vrstu ispunjenja. “Ostvarila sam se puno prije obiteljskog života, tako da je majčinstvo, za mene došlo u savršeno vrijeme. Imala sam televizijsku karijeru (ispred i iza kamere), završila sam fakultet, studirala u inozemstvu, putovala, partijala, tako da sam sve te neke stvari “odradila” prije nego sam postala majka. Majčinstvo me potpuno promijenilo i zahvalna sam na tome jer mi je pomoglo presložiti prioritete i više nisam sebi na prvom mjestu. U početku je izazovno jer gubitak te neke slobode koju imaš dok si mlad nije lako, ali nakon što osjetiš koliko je roditeljstvo transformativno iskustvo kako mentalno tako i duhovno, ne bih ga mijenjala ni za što.”

Dok smo snimali sve ove prizore u okolici Petrine kuće, Jozo i Milo samo bi projurili na svojim romobilima, uletjeli u kadar i brzo iz njega, neuhvatljivo izletjeli. Njima je ovdje najljepše, pomislila sam i pitala Petru kako im izgleda dan na selu. “Svako jutro me budi pijetao, još nemamo svoje koke, ali susjedi imaju pa domaćih jaja ne nedostaje. Dan započinjem kratkom jutarnjom jogom, meditacijom i zdravim ritualima prije doručka. Potom se bude djeca, slijedi doručak, vrtić, poslovi oko kuće ili na kompjuteru, ovisno od dana. I naravno snimanja koja me posebno vesele. Ljetne večeri su rezervirane za duge šetnje cetinskim poljem, a posebno nas raduje blizina farme alkarskih konja.”

Prirodu je počela cijeniti još u Americi dok su živjeli uz Tihi ocean, a vrijeme su provodili kampirajući u nacionalnim parkovima. Ovdje su nastavili planinariti i provoditi puno vremena u prirodi.

“Nedavno sam čula jedan zanimljiv quote pa ću ga pokušati prevesti na hrvatski. Ako želiš biti sretan godinu dana – udaj se, ako želiš biti sretan desetljeće – nabavi si psa, ako želiš biti sretan do kraja života – napravi si vrt”, dodala je Petra našem razgovoru. Nije bilo druge, nego složiti se, okružene njezinim vrtom, zelenilom, pašnjacima.

Petra je nakon povratka otvorila i svoj fotografski obrt, nešto o čemu je dugo sanjala i što ju je izmaknulo iz statusa, stay-home mum. Pitam ju i je li joj ovo okruženje donijelo novu inspiraciju za projekte. “Uvijek pokušavam naći inspiraciju u prostoru u kojem se nalazim. Kombiniram studijsku i lokacijsku fotografiju ovisno o godišnjem dobu. Sada je primjerice idealno vrijeme za obiteljska slikavanja na otvorenom pred zalazak sunca, a odmah nakon ljeta kreću pripreme za božićno fotografiranje koje je svake godine produkcijski sve zahtjevnije.” Ističe kako uvijek sebi pronađe nešto što joj pričinja zadovoljstvo, da usput može nešto i zaraditi.

“Uvijek se vodim onom: Nađi posao koji voliš i nećeš morati raditi ni jedan dan svog života. E pa ja imam sreću da je to bila moja mantra od samih početaka poslovne karijere.”

Iz kuće se već širio miris svježe pečene domaće gallete pite (ovaj vam tekst i fotografije, nažalost, neće moći opisati koliko je to dobar miris bio, morat ćete mi vjerovati na riječ). Sjele smo na terasu, počele ga rezati i dijeliti, uživale smo u pogledu. Pomislila sam bih li u ovakvom okruženju mogla zauvijek živjeti. Pitala sam isto i Petru. “Odlučili smo ne raditi prevelike planove nego uživati u trenutku barem dok su djeca još mala. Oboje smo nomadi prirodi pa me ne bi čudilo da se s vremenom upustimo u neku novu avanturu. Najvažnije je imati opcije, a mi ih imamo i na tome smo nevjerojatno zahvalni.”