Uoči debitantskog koncerta u Beogradu, Petar Martić objasnio nam je što je "blok pop"

Kada sam bila mlađa, moja omiljena aktivnost bila je ležati na krevetu s laptopom i istraživati najskrivenije kutke interneta u potrazi za cool glazbom. Moj cilj je uvijek bio da se sutradan pojavim u školi s nekim novim, sjajnim bendom za koji moje prijateljice nikada nisu čule, a koji će obožavati – a one su radile isto. Bio je to neki neobičan, tinejdžerski love langauge. Na jednoj od naših ekspedicija kroz brojne nišne playliste, jedna od nas – nakon nekog vremena više nije bilo važno koja – naletjela je na punk bend Pasoš. I bile smo apsolutno očarane. Ova je grupa obilježila našu fazu slušanja alternativne glazbe, punka kakav nam se činio da nitko ne izvodi kao oni.

Kako se život obično voli poigrati s nama, dokazujući da nismo mi ti koji povlačimo konce, nekoliko godina kasnije ponovno sam se zatekla u svojoj tinejdžerskoj sobi, slušajući Pasoš – ali ovaj put pripremajući se za intervju s Petrom Martićem, koji je u toj grupi bio vokalist i basist. Bilo je to poput nekog ludog déjà vua, dokaz efekta leptira. “Pasoš je zaista bio veliki bend, dosta smo svirali po Istočnoj Europi”, nasmijao se Petar na moj ogroman, gotovo adolescentski entuzijazam. Prije razgovora sam si napravila mentalnu bilješku da ne brbljam previše o Pasošu, jer sam željela posvetiti pažnju Petrovom novom radu – glazbi koju snima na srpskom jeziku – ali sam se ipak morala barem nakratko osvrnuti na njegovo bogato stvaralaštvo prije preseljenja u Beograd.

Petrov rad u brojnim bendovima oblikovao ga je i promijenio, ali ne nužno onako kako biste možda pomislili. Njegov današnji zvuk ne vuče korijene iz svih punk, rap i elektronskih projekata na kojima je ranije radio (a bilo ih je mnogo). “Moja nova glazba ne zvuči kao punk, prilično je down tempo, lagana, u nekim trenucima nježna ili romantična. Ali opet, činjenica da sam sedam godina svirao u punk bendu i da sam odrastao na toj glazbi osjeti se kroz neke druge stvari – kroz moj stvaralački proces”, objasnio mi je glazbenik. “Koja ti je omiljena tvoja era?”, pitala sam ga, u glavi premotavajući sve bendove čiji je bio dio – bilo kao frontmen ili u pozadini – od Prigai Kiska, preko Ozera i Pasoša, pa sve do solo karijere. “Mislim da je svakom glazbeniku i umjetniku najdraža upravo ona posljednja era, ona u kojoj se trenutno nalazi. I najbolji album je uvijek onaj koji si posljednji napisao, zato što je to nešto što ti je svježe i čime si još uvijek inspiriran. Možda to objektivno nije uvijek tako, ali mislim da je to jedini točan odgovor”, rekao je Petar.

Kada glazbenik iza sebe ima karijeru dužu od jednog desetljeća, obilježenu raznim projektima i bendovima, publici postaje sve teže da ga jasno definira i smjesti u jedan kalup. Zato ćete za Petra posvuda moći pročitati da je „multižanrovski glazbenik“ – opis koji je i sam odabrao. I doista jest takav: ako se posvetite slušanju njegove diskografije, krenut ćete na dugo glazbeno putovanje kroz različite žanrove, zvukove, instrumente, a odnedavno i jezike. Ipak, zanimalo me kako bi on sam opisao svoj zvuk. “Jednostavno, najlakše mi je reći ‘multižanrovski’, zato što svaki projekt ima neki drugačiji zvuk”, kaže Petar.

Muziku koju radim sada bih svrstao u neki eksperimentalni jazz, lo-fi, trip-hop, tako nešto – ali ja sam za taj žanr smislio svoj naziv, on se zove “blok pop”. To je neka moja verzija pop glazbe s novobeogradskih blokova.

“Odrastao sam u bloku. Naš stan u Bloku 23 za mene je oduvijek bio glavna lokacija u Beogradu. Nikada nisam živio negdje drugdje i iskreno nemam želju da živim bilo gdje drugdje – nekako mi je to glavna asocijacija na Beograd”, kaže Petar. A improvizirani naziv žanra Blok Pop ujedno je i naslov njegovog prvog EP-ja na srpskom jeziku, objavljenog krajem prošle godine. U njemu nam Petar Martić kroz četiri pjesme prenosi svoj doživljaj novobeogradskih blokova. “Sviđa mi se ta arhitektura Novog Beograda, posebno mog bloka – taj neki brutalizam, modernizam, koji je zaista unikatna pojava”, kaže mi Petar, a upravo riječ unikatna bila je epitet koji sam tražila da opišem njegov novi zvuk. Blok Pop je glazbeni osvrt na prostor u kojem Petar živi i u kojem je, na neki način, i odrastao. U EP je unio svoj jedinstveni senzibilitet. Njegove pjesme prožete su ljubavlju koju osjeća prema ovom dijelu grada – dijelu koji ne bi svi nazvali estetski lijepim, a kojem bi rijetko tko posvetio pjesme.

Početkom svibnja Petar je objavio i svoj drugi EP na srpskom jeziku, Cafe Bar Almira, u kojem zaista pjeva o ljubavi. “Za mene su oba EP-ja vrlo pop, ali Cafe Bar Almira je malo romantičniji i emotivniji, jer su tu pjesme o usamljenosti, dosadi i trenucima kada tvoj partner nije uz tebe”, objašnjava mi Petar. U njegovoj novoj glazbi osjete se primjese brojnih žanrova i stječem dojam da je inspiraciju pronalazio na svakom koraku i u mnogim državama, stapajući svoje bogato iskustvo u nekoliko pjesama. “Bio sam inspiriran zvukom iz serije Twin Peaks. Zapravo, kompozitorom Angelom Badalamentijem, koji je radio glazbu za mnoge Lynchove filmove. Neki kažu da bi se moja nova glazba vrlo lako mogla čuti u onom baru iz Twin Peaksa”, kaže mi glazbenik. Zaista, ako mene pitate, Cafe Bar Almira savršeno pristaje uz jednu damn fine cup of coffee.

Nova glazba Petra Martića prilično je eskapistička – prenosi slušatelje u pomalo lynchovski svijet i budi bujicu emocija. Znajući da je gotovo uvijek lakše izraziti vlastite osjećaje na jeziku koji nam nije materinji, jer između sebe i riječi na stranom jeziku ipak možemo postaviti određenu distancu, zapitala sam se je li Petru bilo teško napisati ovako emotivnu glazbu na srpskom jeziku. “Za mene je to zaista bio izazov”, priznaje. “Govorim srpski cijeli život, ali jedno je govoriti jezik, a sasvim drugo znati njime vješto baratati. Znati ga koristiti na fleksibilne načine. Kada se baviš glazbom, poezijom, umjetnostima u kojima su riječi tvoj osnovni instrument, jako je važno da njima znaš dobro rukovati.” Objašnjava kako je srpski jezik cijeli život koristio u druge svrhe, ali nikad za pisanje tekstova. Ipak, na kraju je uspio pronaći vlastiti stil – izuzetno prepoznatljiv. Kroz kratke strofe i jednostavne riječi prenosi emocije koje kod slušatelja bude osjećaje za koje možda nije ni znao da ih nosi u sebi.

Moji tekstovi na srpskom su možda u neku ruku minimalistični, usuđujem se reći čak i primitivni.  Mislim da su najsloženije pjesme one u kojima jednostavnim riječima možeš iskazati neku duboku misao, podijeliti emociju, osjećaje ili vibe.

Uskoro, 22. svibnja, Petar Martić će sve svoje pjesme na srpskom jeziku izvesti uživo u beogradskom klubu Karmakoma. “Baš jučer sam bio u Karmakomi”, smije se glazbenik, “to je vjerojatno najreprezentativniji klub u Beogradu, a imaju i dobar zvuk.” Unatoč karijeri dugoj više od deset godina, ovaj koncert doživljava kao svojevrsni debi. Petar je već nastupao u Beogradu, ali to su bile manje svirke na kojima nije pjevao na materinjem jeziku. Ovo je prvi put da održava veliki nastup posvećen isključivo svom solo stvaralaštvu na jeziku na kojem je odrastao – što sa sobom nosi neizbježnu dozu nervoze, ali i nevjerojatnu količinu uzbuđenja. Na pozornici će mu se pridružiti i drugi glazbenici – saksofonist Jakov Feinberg, kontrabasist Danijel Izmailov te bubnjar i producent Leonid Lipelis.

Blok Pop i Cafe Bar Almira pravo su osvježenje na našoj glazbenoj sceni – EP-jevi koji se (ovoga puta u mojoj radnoj sobi za odrasle) vrte na repeatu. Ipak, karijera Petra Martića na materinjem jeziku tek je na početku, pa sam uvjerena da je koncert u Karmakomi samo prvi korak, a da će njegovu glazbu uskoro otkrivati neke nove djevojčice – i s ponosom se hvaliti svojim istančanim glazbenim ukusom.