Pročitali smo novu knjigu Pedra Almodóvara i ostali bez teksta

Mislim da se sigurno možemo složiti da je Pedro Almodóvar veliki režiser. Ako ne najveći, onda među najvećima. Jednostavno, kada govorimo o povijesti filma, teško da ga možemo zaobići, jer samo ako površno bacite oko na njegovu IMDb listu filmova koje je režirao i napisao, vrlo brzo ćete shvatiti da su skoro svi naslovi nenadmašni hitovi. Neke od njih ste možda zaboravili, na neke se možda niste “zakačili”, ali jedno je sigurno – kadrovi ovog režisera mogu se prepoznati iz aviona. Tome sasvim sigurno doprinosi defile vrlo karakterističnih osebujnih likova, svaki na svoj način, ali i dodatno upečatljiva i raskošna scenografija, jarke boje i kolor paleta koja svaki framme praktično pretvara u komad slikarskog platna. Svakim svojim potezom, Almodovar malo, malo, pa iznenadi svoje obožavatelje, jer voli hrabro eksperimentirati s raznim formama i svoj rad plasira u neočekivanim formatima.

Njegove ekstravagantne zaplete teško je predvidjeti ili svrstati u bilo koju kategoriju, baš kao što je bila priča o dvojici muškaraca koji stvaraju posebnu vezu gledajući dvije žene u komi u filmu Talk to Her ili saga o plastičnom kirurgu koji operira zarobljenog muškarca mijenjajući mu spol protiv njegove volje u u The Skin I Live In. Od svojih 20 dugometražnih filmova, Almodóvar je napisao skoro sve, pa je izvjesno da je proveo više dana za pisaćim stolom nego snimajući na setu. Stoga i ne čudi da je nedavno objavio i svoju novu knjigu pod nazivom The Last Dream, simbolično okarakteriziranu kao fragmentarna autobiografija.

Nedavno sam je dobio na poklon od prijatelja i čim sam otvorio prve stranice ove knjige, pomislio sam da umjetnik poput njega nikada neće pristati na to da napiše svoje memoare u stilu koji se očekuje, već će pokušati i ovoga puta pronaći neki svoj osobni kut kada je ovaj žanr u pitanju.

Jednostavno, Almodóvar ne pristaje na ono što se očekuje od njega i točka. U pitanju je 12 nikada objavljenih proznih djela, napisanih tijekom više od 50 godina, najrazličitijih formi od dnevničkih zapisa sofisticiranog dječaka, zajedno sa raznim skicama likova i osobnim razmišljanjima zrelog autora, do kratke fikcije koja iznenađuje na više nivoa. Netko od kritičara, koji očigledno prilično dobro poznaje njegov rad, definirao je ovu zbirku kao zbornik proto-tekstova kroz koje čitalac ipak dobiva širu sliku o Almodóvaru kao filmskom stvaraocu, naratoru, ali i o načinu života koji vodi između ta dva poziva.

Već na početku, gotovo odmah, stječe se dojam nekakvog kaosa, neuređenosti i nabacanosti, kao da knjiga nije imala adekvatnog urednika koji će bujicu Almodóvarovih nesređenih misli staviti pod kontrolu, što možda i nije toliko loše, jer to je očigledno njegov način rada, njegov pristup umjetnosti, tako da dok čitate zaista imate dojam da je on negdje tu i šapuće vam na uho. Kako nastavljate sa čitanjem, Almodóvar vas nenametljivo uvlači u svoj mikrokozmos i labirint razmišljanja u kojem se prepliće mnoštvo strahova koji svaki običan čovjek nosi sa sobom. Ova knjiga, u jednom trenutku postaje himna odnosa između života i umjetnosti, fikcije i stvarnosti o kojoj razmišlja stvaralac koji se ne plaši pisati o teškim i krajnje intimnim trenucima, uvlačeći nas u svoj svijet prožet humorom i dubokom ljubavlju.

Kod njega je sve na rubu bizarnosti i suptilne patologije, a opet toplo i nježno što odaje utisak autora koji svojim čitateljima ipak ostavlja uvjerenje da je happy end itekako moguć. Odnosno, da život nije samo torta sa šlagom, već i gorki bombon koju treba katkad progutati i nastaviti. Ono što me uvijek fascinira kod njega je spremnost hodanja po tankoj liniji banalnosti i stereotipa, koje se baš onda kada mislite da je priča otišla u cringe pravcu, magično storytelling pretvara u mini remek-djelo kojem se na kraju divite.

Almodóvar, baš kao i u svojim filmovima, intrigira gotovo na svakoj stranici, nudeći nam neku vrstu zamjene za memoare koje je oduvijek odbijao napisati. Iako će vas možda iznenaditi njena forma, The Last Dream, nije baš knjiga koja se olako čita kako bi se skratilo vrijeme u gradskom prijevozu ili popuni dokolica godišnjeg odmora, ali nije ni knjiga od koje ćete tako brzo odustati. Ona naprosto traži određenu vrstu angažmana, promišljanja, što u vremenu općte površnosti i skrolanja deluje kao vrlo zahtjevan zadatak. Međutim, nemojte brinuti da će vas izbaciti iz takta, naprotiv, možete se opustiti, jer vas Almodóvar tako maestralno mami i provocira na osobno preispitivanje na svakoj stranici, održavajući nivo intrige onoliko koliko vam je potrebno do samog kraja. Ukratko: well done, maestro!