Što su me glavni parovi serije Bridgerton naučili o ljubavi

Uoči premijere četvrte sezone serije Bridgerton shvatila sam da, uz nestrpljivo iščekivanje i hihotanje svaki put kada netko spomene ovaj već svima poznati svijet, osjećam i malu tremu. Naime, već od druge sezone bilo mi je poprilično jasno da Bridgerton za mene ne predstavlja pitku fantaziju o ljubavi, već uporan, gotovo neugodan podsjetnik na sve ono što sam tijekom godina naučila, pogrešno razumjela ili svjesno ignorirala kada je riječ o emotivnim odnosima. Visoko društvo Londona i parovi u fokusu postali su mi prostor u kojem ne tražim bijeg, već vizualni prikaz, objašnjenje, jezik kojim mogu preciznije imenovati vlastite romantične zablude.

Kako bih vam to pobliže objasnila, važno je napomenuti da sam imala tek 18 godina kada je izašla prva epizoda ove serije. I kao što možete pretpostaviti, u posljednjih šest godina, koliko je od tada prošlo, prolazila sam kroz razne faze u ljubavi. Iako većina gledatelja teško prihvaća činjenicu da je čekanje nove sezone ponekad trajalo i dvije godine, u mom je slučaju to omogućilo da u nekim segmentima uz nju i odrastam. Zanimljivo je koliko čovjek o sebi može zaključiti samo promatrajući kako reagira na neki umjetnički sadržaj u razmaku od nekoliko godina. I da, nazvala sam seriju Bridgerton, koju bi neki okarakterizirali kao tinejdžersku, umjetničkim sadržajem. Pa hajde da krenemo s analizom, šta su me glavni parovi serije Bridgerton naučili o ljubavi?

Photo: Liam Daniel/Netflix

Daphne Bridgerton i Simon (the Duke) Basset

Puna nesigurnosti i mladenačke oholosti, sam početak serije suočio me s mojom duboko ukorijenjenom potrebom za kontrolom. Odnos Daphne i Simona, započet kao racionalan dogovor, bio mi je poznatiji nego što bih željela priznati. Ideja da se emocije mogu obuzdati pravilima i da se rizik može svesti na minimum ako unaprijed definiramo granice djelovala mi je utješno. No kako se njihov odnos raspadao pod pritiskom neizgovorenih riječi i pogrešnih pretpostavki, postalo mi je jasno koliko je ta potreba za kontrolom često samo sofisticirani oblik straha. Simonova emocionalna nedostupnost i Daphnina vjera da će ljubav biti dovoljna da ga promijeni razotkrili su romantični mit u koji sam i sama često ulazila, da je ustrajnost isto što i bliskost i da je želja jedne osobe dovoljna za rad na odnosu.

Kate Sharma i Anthony Bridgerton

Druga sezona me, međutim, pogodila dublje i snažnije. Tek izašla iz svoje prve burne i duge veze, odnos Kate i Anthonyja me u razdoblju iscjeljenja možda i automatski vratio na sam početak. Njihova privlačnost, koja se očituje kroz nemogućnost da si dopuste ono što žele, bila mi je vizualni prikaz svega što sam osjećala. Čini mi se da i danas mogu osjetiti koliko mi je srce snažno lupalo zbog njih dvoje. U napetosti koju su izgradili već u prvih nekoliko minuta na ekranu prepoznala sam vlastitu, tada već razvijenu, netrpeljivost prema čekanju. Koliko sam puta tišinu i čekanje doživjela kao znak odbacivanja, a ne kao prostor u kojem se nešto gradi. Ova sezona me naučila da sporost nije nužno odsutnost hrabrosti, već ponekad njezin najzahtjevniji oblik. Da privlačnost ne mora biti glasna da bi bila stvarna. Kroz Anthonyjevu dilemu između dužnosti i želje postalo mi je jasno koliko često romantiziramo ideju razumnog izbora, ne zato što nas ispunjava, već zato što nas štiti. Stabilnost kao strategija preživljavanja, a ne kao svjesna odluka. U toj dinamici prepoznala sam vlastite kompromise koje sam nazivala zrelošću, iako su često bili tek oblik emotivnog povlačenja.

Photo: Liam Daniel/Netflix

Queen Charlotte i King George III

Kao da me Kanthony nije dovoljno pogodio u srce, genijalna Shonda Rhimes izbacila je kratki spin off serije koji je dodatno destabilizirao moje romantične iluzije. Queen Charlotte: A Bridgerton Story donio nam je priču o ljubavi kraljice Charlotte i kralja Georgea. Ona definitivno ne spada u klasične priče o zaljubljivanju na kakve smo navikli, već u jednu od realnijih i težih priča ikad prikazanih u ovakvom formatu. Priču o odluci da ostaneš kada bi bilo lakše otići, o prihvaćanju ograničenja koja ljubav sama ne može ukloniti, već ih može samo učiniti podnošljivijima. Njihov odnos natjerao me da se zapitam koliko smo danas spremni priznati da ljubav ne mora uvijek izgledati lijepo da bi bila stvarna. Zapravo, da prave, velike ljubavi često i nisu lijepe. Da ljubav ne traje samo dok stvari teku glatko. I da stabilnost ne isključuje strast, ali često zahtijeva odricanje od fantazije o savršenstvu.

Photo: Liam Daniel/Netflix

Penelope Featherington i Colin Bridgerton

Treća sezona mi je, možda najneprimjetnije, ali i najiskrenije, izgradila zreliji odnos prema ljubavi. Priča Pen i Colina pomiče fokus s dramatične i seksi privlačnosti na nešto mnogo krhkije, ljubav koja raste iz dugotrajnog poznanstva, iz prijateljstva, iz svakodnevne bliskosti. Njihov me odnos natjerao da se zapitam zašto sam toliko dugo vjerovala da ljubav mora biti praćena nesigurnošću kako bi bila uzbudljiva. Penelopina dugogodišnja nevidljivost i Colinova nesposobnost da prepozna ono što mu je stalno bilo pred očima otvorili su bolno pitanje: koliko često previdimo ono što nam nudi sigurnost jer ne nalikuje fantaziji koju smo naučili prepoznavati kao pravu ljubav? U toj sezoni prvi sam put jasno vidjela koliko je romantični ideal koji nosim u sebi često u sukobu s mojim stvarnim emotivnim potrebama. Koliko sam sklona podcijeniti mir jer nije dovoljno dramatičan i koliko me istovremeno iscrpljuje potraga za intenzitetom koji ne nudi trajanje.

Photo: Liam Daniel/Netflix

Kroz sve ove narative Bridgerton dosljedno pokazuje koliko su naši emotivni izbori oblikovani društvenim očekivanjima. U regentskom društvu to su titule, brakovi i reputacija, dok su danas to emocionalna dostupnost, tajming i društvena prihvatljivost. Okviri su se promijenili, ali pritisak je ostao isti. Ljubav je i dalje nešto što se mjeri, procjenjuje i vrednuje izvana, prije nego što se uopće doživi iznutra.

Ono što sam na kraju naučila gledajući Bridgerton nije kako voljeti, već zašto volim na način na koji volim. Zašto me privlače određeni obrasci, zašto se nekih odnosa bojim upravo zato što djeluju mirno i zašto mi je trebalo toliko vremena da shvatim da romantična fantazija nije problem sama po sebi. Problem nastaje kada je ne preispitujemo.

Bridgerton za mene nikada nije bio bajka. On je kulturni okvir kroz koji sam počela razgrađivati vlastite romantične mitove, ne kako bih ih u potpunosti odbacila, već kako bih ih konačno učinila svjesnima. Možda je to i najveća vrijednost ove serije, ne u tome što nam pokazuje kako ljubav izgleda, već u tome što nas tjera da se zapitamo zašto i dalje vjerujemo da bi ljubav trebala izgledati baš tako.