17 vrijednih lekcija Paola Sorrentina koje smo zabilježili na masterclassu u Sarajevu

Teško mi je povjerovati Sorrentinu kada kaže da je po prirodi vrlo lijen. Rođen u Napulju, već s prvim dugometražnim igranim filmom L’uomo in più iz 2001. ušao je u natjecateljski program Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji, nakon čega je uslijedio čitav niz njegovih izuzetnih ostvarenja. Le Conseguenze dell’amore, Il Divo, This Must Be the Place, vizualno raskošni, višeslojni i melankolični, prikazani su u Cannesu, baš kao i La grande bellezza, s kojim je osvojio Oscara, Zlatni globus, BAFTA-u za najbolji film na stranom jeziku, kao i tri nagrade Europske filmske akademije. U tom nezaustavljivom kreativnom stvaralaštvu, lijenost se više čini šifrom za tiho promišljanje nego stvarnim stanjem. A neke kontemplacije, kao u The Hand of God, bile su i sasvim osobne.

Dobitnik Počasnog Srca Sarajeva, talijanski redatelj Paolo Sorrentino, na 31. Sarajevo Film Festivalu održao je masterclass na kojem je otkrio kako nastaju njegovi filmovi. U dvorani Bosanskog kulturnog centra publici je priredio zabavnih, iskrenih i pronicljivih 90 minuta — baš kao i u svojim filmovima. Kao nekome tko je nedavno bio u žustroj raspravi vezanoj uz njegov prošlogodišnji film Parthenope, Sorrentinovi su mi stavovi uvelike rasvijetlili njegove namjere i ciljeve, poput onoga da nas film mora dovesti u situaciju da, nakon gledanja, ne razumijemo ili ne odobravamo baš sve vezano uz same likove i radnju. Po mišljenju talijanskog redatelja čija je realnost uvijek na rubu sna, samo loši redatelji stvaraju ostvarenja s kojima se identificiramo.

Sarajevo Film Festival

Sorrentino se ovih dana sprema za svjetsku premijeru svog najnovijeg filma La Grazia, koji će se natjecati za Zlatnog lava na predstojećem Filmskom festivalu u Veneciji. Publici u Sarajevu priznao je da se ovdje osjeća kao kod kuće jer u sebi nosi istu tugu kao i ovaj grad, a narednih će dana u sklopu programa „Posvećeno“ (Tribute to) biti prikazana kompletna retrospektiva njegovih filmova. U nastavku izdvajamo 17 njegovih vrijednih uvida o kojima ne prestajemo razmišljati nakon održanog masterclassa.

1. „Većina mojih filmova započinje od likova jer se zaljubim u neke ljude iz svog života, počnem ih zamišljati u različitim situacijama i onda ih poželim prikazati. A kada gledam lokacije, bolje razumijem kako ih oblikovati kao likove.“

2. „Moji filmovi govore o osjećajima, a ne o zombijima i drugim katastrofama. Prikazuju ljude, njihove probleme i njihov unutarnji svijet. Kako to prikazati na platnu? Film je tu izvrstan jer imate na raspolaganju cijeli niz trikova – glazbu, glumce, svjetlo, kameru… Možete poput mađioničara stvoriti iluziju. No, mađioničar ne radi ništa doista magično, samo se služi trikovima. Tako je i s filmofilima. Problem je u tome što te trikove ne možete naučiti iz knjige – morate ih znati i osjećati.“

3. „Kad sam imao 18 godina, bio sam depresivan kod kuće, sav bezvoljan. Nisam znao što bih sa sobom. Ipak, gledao sam dosta filmova pa sam pomislio da je to posao kojim se možete baviti, a da zapravo ništa ne radite. Otišao sam u knjižaru i kupio dvije knjige – jednu o tome kako napisati scenarij, a drugu o tome kako snimiti film.“

4. „Brzo sam shvatio da ti ne treba poseban kapacitet da snimiš film. No, trebale su mi godine da shvatim kako je za dobar film potrebna širina i stvarno znanje o nekim stvarima.“

5. „Ne volim imati ciljeve. Ne prija mi ideja da moram raditi nešto novo. Sjedim kod kuće i ne radim ništa, i onda mi odjednom padne nešto na pamet što postane opsesija, pa kažem: U redu, hajdemo snimiti film o toj opsesiji.“

6. „Brzo snimam jer jedva čekam da odem kući. Zato često koristim dvije ili tri kamere, pa redovito završim snimanje dva-tri dana prije roka. Producenti me obožavaju jer im štedim novac, a ja samo želim otići kući i gledati nogomet.“

7. „Posvetiti dva sata svog života filmu čini mi se previše. Kao i pjesme, koje moraju trajati do 3 minute, film ne bi smio biti predugačak.“

8. „Kad sam imao 14 godina i kada je Maradona stigao u Napulj, prvi put sam shvatio što znači spektakl. On nam je pokazao, meni i ljudima iz Napulja, što je velika, nevjerojatna izvedba. Isto sam otkrio i kroz film – mogućnost stvaranja velikog spektakla.“

9. „Fellini mi je pokazao da se čovjek kroz život stalno kreće kao kroz potres, i da je taj život vrlo strašan, ali da sve to treba promatrati kroz humor. To je ono što volim kod njega, što pokušavam ‘posuditi’ od njega i uklopiti u svoje filmove. Također, Fellinijev film je sjajan jer nije savršen. Postoji dio kada vas stvarno umori, kada u sebi mislite – ajde, idemo dalje, ali onda dođe drugi sjajan trenutak. Film mora biti nesavršen, baš poput života.“

10. „Glazba je nešto što pojačava naše osjećaje. Kada pišem, slušam glazbu jer tada imam osjećaj da stvaram nešto vrlo moćno.“

11. „Ne volim filmove u kojima likovi previše pate, više volim Walt Disney filmove (smijeh). U redu je kad pate, ali ne previše, a i lijen sam za snimanje takvih scena jer su vrlo naporne. Odlično to radi Scorsese.“

12. „U Sarajevu se osjećam kao kod kuće, ja sam vrlo tužna osoba i ovdje osjećam isti sentiment.“

13. „Sva umjetnost na kraju je rezultat bola i patnje. Sreća i zabava nisu loši, ali od njih nikada ne nastaje umjetničko djelo koje dira srce.“

14. „Što bi moji suradnici rekli o radu sa mnom… Ne znam, vjerojatno bi nešto slagali. Miran sam tri sata, a onda par minuta poludim. Teško mi je raditi s mnogo ljudi. Rekli bi da vrlo brzo završavam stvari i da imaju puno slobodnog vremena radeći sa mnom (smijeh).“

15. „Film mora staviti gledatelja u situaciju da ništa ne razumijete. Ako na kraju sve razumijete o likovima i radnji, za mene su to komercijalni filmovi. Mislim da se s filmovima ne treba poistovjećivati – to rade loši redatelji. Treba promijeniti svoj pristup gledanju filma.“

16. „Cinični ljudi su uplašeni života; to je maska koju stavljaju kako bi prolazili kroz život – boje se otkriti istinu da su vrlo fragilni.“

17. „Život je neka vrsta – bla, bla, bla. I ispod tog bla, bla, bla – mi živimo. Mi smo heroji vlastitog života.“