33 misli koje sam imala dok sam ponovno gledala Otac na službenom putu

Te 1985., kada je izašao Otac na službenom putu, ja još nisam bila rođena. No moja je generacija s početka devedesetih vjerojatno posljednja u nizu koja može osjetiti neku neobjašnjivu, gotovo nostalgičnu povezanost s atmosferom jugoslavenskih dramskih filmova, kao da se svaka od tih scena mogla odviti i u našoj kući ili susjedstvu, našem ocu, majci ili bratu. Drugi film Emira Kusturice, onaj isti koji mu je donio i prvu Zlatnu palmu u Cannesu – trijumf autsajdera zbog kojeg se, kako će kasnije reći Tirnanić, isplati živjeti – nedavno je prikazan na FAF-u u restauriranoj verziji, povodom 40. obljetnice postojanja, i znala sam da ga moram ponovno pogledati. Općepoznata radnja, smještena u poraće, odmah nakon Titova raskida sa Staljinom, donosi nježnu društvenu satiru s neočekivanim lirskim i nadrealnim dodirima, promatranu iz perspektive šestogodišnjeg Malika.

Kusturica i Abdulah Sidran zajedno su slagali okvire scenarija u jednom hotelu pokraj Dubrovnika, prema istinitoj anegdoti iz Sidranova života: otac mu je živio neuredno, boemski, a uhićenje mu je podmetnula ljubavnica. Film je dobio strukturu kroz brižno sekvenciranje proživljenog, uz prepoznatljiv Kusturičin način da svaki kadar učini uzbudljivim, zahvaljujući prenatrpanoj mizansceni koja nas tjera da upijamo čitav niz događaja odjednom. Ako se prostor ne tretira kako treba – nema filma, govori poznati redatelj, dodajući da je nadahnuće pronalazio u slobodi pokreta neorealizma i snazi evociranja kadrova u poetskom realizmu, a ponajprije u poetskom pristupu Jeana Renoira.

Otac na službenom putu

U nastavku izdvajam 33 misli koje su mi prolazile kroz glavu dok sam ponovno gledala Otac na službenom putu.

1. Ima nečeg posebno toplog i nježnog u dječjoj naraciji.

2. Otkako sam pročitala autobiografiju Mire Furlan i zakoračila u njihovu priču iz stvarnog života, ljubavne scene s Mikijem Manojlovićem gledam sasvim drugačije.

3. Muškarci dolaze i odlaze, ništa ne daju, ali uzimaju od tebe sve, pisala je Furlan.

4. U istom kadru, tri glumca, tri jezika, i svi se razumiju.

5. Kadar u kojem Miki nanosi Miri ruž u toaletu vlaka mogla bih bez problema zamisliti na stranicama Voguea.

6. Naša kinematografija tako vjerno prikazuje kako je nasilje nad ženama bilo normalizirano i doživljavano kao dio svakodnevice, koju su mnogi prihvaćali šutke (često i banalizirano kroz humor, obiteljsku dinamiku ili tradicionalni autoritet).

7. A ipak me ne voliš.

Otac na službenom putu

8. Lik Mire Furlan – Ankica Vidmar prva je žena koja leti, i to je motiv koji želim pamtiti, umjesto onoga da je prijavila muškarca kojem je bila ljubavnica.

9. Iz ove perspektive teško mi je i pojmiti koliko Mustafa Nadarević (Zijah) može biti odbojan.

10. Svih ovih pet kravata u jednom kadru mogla bih bez problema pronaći u tatinom ormaru devedesetih, obješene na vratima.

11. I sve te obiteljske scene za stolom, snimljene u bivšoj Jugoslaviji, izgledaju nekako poznato.

Otac na službenom putu

12. Uvijek se dogodi onaj jedan poziv nakon kojeg se život počne dijeliti na prije i poslije.

13. A vrlo često – izda te šurjak.

14. Ozna sve dozna.

15. Zašto ovi ljudi mirno sjede za istim stolom?

16. Scena u kojoj Malik prelazi most dok mjesečari, i pogled njegove majke Sene (Mirjane Karanović) dok ga čeka ispod, jedna je od najdirljivijih.

17. Ako je priča strogo realistična, treba tražiti sublimiranu formu, poput oblaka stanja nad zemljom, da slika bude zanimljivija i dublja nego što se može zamisliti, rekao je Kusturica o toj sceni koja podsjeća na Chagalla, njegove boje i nadrealizam, a sve i zahvaljujući snimatelju Vilku Filaču.

Otac na službenom putu

18. Druga najdirljivija scena je Meša (Miki Manojlović), Sena i Malik zajedno u krevetu.

19. Toliko ljudskosti, nježnosti, humora, ranjivosti i tjeskobe.

20. I ovaj Senin crveni kaput bez problema bi završio u Vogueu.

21. Malik se zaljubio! 2. 9. 1951. (dok je ona svirala klavir).

22. Struktura filma mora imati ljubav kao oslonac, rekao je i Kusturica.

23. Je li moguće da je opet vara?

24. Kadar u kojem Meša zagrli Malika kad ga pronađe na vrhu stijene treći je najdirljiviji u filmu.

Otac na službenom putu

25. Kadar nasilja nad ženom najjeziviji je u cijelom filmu.

26. Žao mi je Malika dok pokušava izgovoriti svoj govor pred važnim partijskim funkcionerom na Praznik rada.

27. A obožavam ga dok se teatralno oprašta od svoje prve ljubavi prije povratka u Sarajevo.

28. Kako bi drukčije i moglo biti u demokraciji?

29. Svadbena scena, svi su ponovno na okupu, ali radosti nema.

30. Postoji mnogo praznih izgovora za moralno posrnuće.

Otac na službenom putu

31.Ne mogu i ne želim ikada komentirati scenu u kojoj su Malik, Meša i Ankica u istom kadru; sve što osjećam je čisto gađenje.

32. Djed je najmudriji.

33. Gorko sagledavanje urušavanja obiteljskog života i vrijednosti u ratu, zanemarene srži Jugoslavije i slijeganja ramenima nad ravnodušnošću autoriteta i neredima koje ostavljaju za sobom.