Pogledala sam jedan od najhvaljenijih filmova godine, revolucionaran film o neuspješnim revolucijama

Za početak mala, ali važna napomena: nisam obožavateljica Leonarda DiCaprija. Još od Titanica kao osoba i glumac uglavnom mi je nezanimljiv, iako često volim filmove u kojima glumi i uspijem se povezati s njegovim likovima, ali nikada nisam bila među onima koji su s velikom tugom postavljali pitanje zašto prije filma The Revenant nikada nije dobio Oscara. Imamo čudan odnos. I mislim da je upravo to ključno i za ovaj film. Da biste ga zavoljeli, morate imati prostora za ambivalentne odnose, za dinamiku ljubavi i mržnje, za humor u najcrnjim situacijama.

Možda ste već umorni od hvalospjeva o ovom filmu. Možda su vam kritike i analize već isprale mozak, ali ja sam tek jučer stigla na zabavu. Dopustite mi da kažem nekoliko stvari, u redu?

Povezano: 13 filmova koji će u 2026. puniti kinodvorane i privući najveći hype

One Battle After Another nisam gledala u kinu. Gledala sam ga negdje oko ponoći, sama u svojoj sobi, može se slobodno reći iz druge ruke, već okružena svim mogućim reakcijama, recenzijama i općim konsenzusom da je riječ o „velikom filmu“. I iskreno, mislila sam da me to neće dotaknuti. Često mi se dogodi da filmovi koji do mene dođu s tolikom reputacijom već stignu potrošeni. Kao da mi je unaprijed rečeno što trebam osjećati.

Courtesy of Warner Bros Pictures

Nakon svega što sam skrolajući TikTokom uspjela pohvatati i sada nakon što sam ga pogledala, ovaj film mi definitivno djeluje kao jedan od najvažnijih američkih filmova suvremenog trenutka i bez sumnje kao jedan od najboljih filmova 2020-ih do sada. I to govorim kao netko tko nikada nije bio pretjerani obožavatelj ni redatelja Paula Thomasa Andersona. Volim Phantom Thread. Čak je i Punch-Drunk Love film kojem se često vraćam. Ali Paul Thomas Anderson za mene je uvijek bio autor čiji filmovi nisu uvijek rezonirali sa mnom na istoj razini i istim intenzitetom. Ovdje, naravno, nije riječ o propitivanju njegova talenta, već isključivo o osobnom ukusu. Nakon ovog filma, to se promijenilo.

Povezano: Pre-Oscar watchlista: filmovi nastali u posljednjih pet godina koji zaslužuju više pažnje

Mislim da nisam jedina koja je na kraju filma ostala u stanju potpunog zaprepaštenja gotovo svakim njegovim aspektom. Iskreno, nisam znala što očekivati. Traileri su bili namjerno neodređeni, što mi, kao nekome tko često ni ne gleda trailere, nije bio problem, ali sada mi je potpuno jasno zašto je ovaj film bio noćna mora za marketing. Kako uopće prodati film koji je istovremeno politički, duboko osoban, smiješan, melankoličan, akcijski i koji je u isto vrijeme apsolutno nemoguće vezati uz jednu poruku?

Povezano: Jedan od najhvaljenijih filmova godine mogao bi Leonardu DiCapriju donijeti Oscara

Ono što je sigurno jest da je film brutalno relevantan. Za Ameriku danas, ali i šire. Podsjetio me na osjećaj koji sam imala dok sam gledala Children of Men, The Battle of Algiers, koji i sam glavni lik u jednom trenutku gleda u filmu, i How to Blow Up a Pipeline, taj osjećaj inspiracije, otpora koji dolazi iz nade, a ne iz čistog bijesa. U vremenu u kojem dominiraju cinizam, iscrpljenost i nihilizam, One Battle After Another hvata taj duh, ali ga podiže na puno veću, kompleksniju razinu.

Ono što me u ovom filmu najviše fasciniralo jest način na koji Anderson koristi ekstremno kompleksne ličnosti i gotovo mitske figure kako bi ispričao priču koja je u suštini vrlo prizemna i ljudska. Njegovi likovi nisu heroji u klasičnom smislu. Oni su nesigurni, kontradiktorni, često humoristični u svojim slabostima i uglavnom loši u onome za što se navodno zalažu. To su moji omiljeni narativi, jako volim izrazito ljudske priče i protagoniste gotovo na rubu s antagonistima u kojima često vidimo sebe, i to previše realistično. Nismo li svi u svojim životima zapravo u dualnim ulogama negativaca i heroja koje se izmjenjuju na dnevnoj bazi? I upravo tu sam, pomalo neplanirano, shvatila da se i sama sada svrstavam među Andersonove fanove. Za DiCaprija će mi trebati još malo vremena da odlučim.

Povezano: Razgovarali smo s Biljanom Tutorov i Petrom Glomazićem, autorima filma „Planina“, povodom premijere na Sundance Film Festivalu

Imdb

Sve u ovom filmu je snažno. Glumački ansambl je besprijekorno dobar, ali Benicio del Toro za mene osobno je apsolutni vrhunac. Ipak, ono što mi je najviše privuklo pažnju jest način na koji film govori o revoluciji, borbama koje vodimo i o tome je li možda najradikalniji čin u filmu odluka da muškarac ostane, da bude roditelj, da preuzme odgovornost.

Leonardo DiCaprio glumi revolucionara koji u tome nije naročito dobar. I to je poanta. On griješi, drugi ga spašavaju, često djeluje izgubljeno, rasuto, više zaokupljen vlastitim kaosom nego velikim idealima. Njegov lik je otac, čudak, stalno pijan ili pod utjecajem marihuane, čovjek koji ne može zapamtiti ni šifru za ekstremnu situaciju u kojoj se upravo nalazi. Film je često vrlo smiješan upravo zbog toga, jer u potpunosti humanizira te legendarne revolucionarne figure koje su u akcijskim filmovima uvijek nepogrešive, savršeno fokusirane i vječno sposobne, a ovdje ćete vidjeti sve osim toga.