Dizajner olimpijskog plakata za Vogue Adria o detaljima koji ga krase

Olimpijske igre cijeli svijet povezuje sa sportom. S najboljim sportašima. S nemogućim postignućima, pomicanjem granice mogućnosti tijela, njegovim čak metafizičkim djelovanjem. Malo tko bi Olimpijske igre povezao s kreativnošću i umjetnošću. Jeste li znali da je ovo višetisućljetno sportsko natjecanje u jednom trenutku novije povijesti imalo i umjetničke discipline? Od 1912. do 1948. godine natjecatelji su osvojili čak 146 medalja iz disciplina arhitekture, književnosti, glazbe, slikarstva i skulpture. Čak su dva natjecatelja osvojila medalje iz sportskih i umjetničkih disciplina; Walter W. Winans i Alfréd Hajós. Winans je osvojio zlato i srebro u streličarstvu i kiparstvu, dok je Hajós osvojio medalje u plivanju i arhitekturi. Da, Olimpijske igre mjesto su za koje legitimno možemo reći da ističu one najbolje među nama, ljude koji svojim talentom, ustrajnošću i predanošću pokazuju stvarno da je – nebo granica.

Upravo zbog tog nadljudskog faktora, bitno je istaknuti sve ono kreativno u Olimpijskim igrama. Tako su Igre ove godine vizualno predstavljene sjajnim umjetničkim djelom, plakatom koji potpisuje jedan od najboljih, umjetnik Ugo Gattoni. Ugo Gattoni nije samo likovni umjetnik i njegov ovogodišnji plakat nije samo sredstvo vizualne komunikacije Olimpijskih igara. Njegovo obrazovanje i interes krenuli su iz područja znanosti, točnije matematike. No te skice, crteži, črčkarije na rubovima stranica bilježnica iz matematike ipak su prevladale. Oduvijek je bio opčinjen crtanjem, htio je biti arhitekt. Matematika i crtanje spojeni u jednu strast. Krenuo je put umjetničkog obrazovanja i njegovi interesi prilično su vidljivi na plakatu ovogodišnjih Olimpijskih igara. Plakat prikazuje toliko toga da ga je teško sagledati u cijelosti jednim pogledom, jednim gledanjem. Prikazuje grad, ljude, život, svaki kvadratni centimetar donosi jednu detaljnu, narativnu scenu da bismo lako za nju mogli reći kako je plakat za sebe. Toliko je kompleksan i istovremeno hipnotizirajući da je predstavljen na društvenim mrežama u dijelovima, s kojih ne možete tako lako skinuti pogled. Plakat je namijenjen višestrukom gledanju, iz više fizičkih kutova, iz više narativnih kutova i donosi toliko priča da bi se mogao čitati danima, tjednima, ma mjesecima.

„Ono što je bitno u mom umjetničkom radu jest da se djelo može gledati, i razumjeti, s više različitih udaljenosti“, objašnjava Ugo.

„Većinu svojih djela crtam u velikim dimenzijama. Ovo djelo veliko je 145 × 110 cm. Kad ga promatrate izdaleka, na primjer s pet metara udaljenosti, vidite grandiozni stadion, vidite Pariz, raspoloženje, zabavu i uzavreli grad. Kako se približavate, koračate ka njemu, počinjete prepoznavati spomenike, znamenitosti, specifična mjesta, rijeku… A kad se u potpunosti približite, kad „zaronite“ u njega, provest ćete vrijeme, sate i sate, promatrajući scene, priče… U potpunosti ćete se izgubiti u njima. Jako su mi važni ti različiti koraci gledanja, čitanja narativa.“ 

Ugo Gattoni nije samo likovni umjetnik, ilustrator, on je storyteller. Njegova priča kreće od velike skice i on ju gradi ne dodavajući detalje, već ističući ih. Oni kao da su već tu, kao da već postoje i samo čekaju da ih on „ugrabi“ i „privuče“. Kao kad glumci čekaju da ih se na castingu izabere za ulogu. I što više i detaljnije bira, time priča dobiva sve više smisla i donosi detalje koje možda nismo znali, ili smo na njih zaboravili. Njemu je sve bitno, svaki mali detalj priče, čak i onaj za koji bismo na prvu bili sigurni da je nebitan. Izreka „Vrag je u detaljima“ ovdje u potpunosti dolazi do izražaja. 

„Ovim djelom pokušao sam prikazati mitologiju Pariza 2024. Uzeo sam sve simbole i vrijednosti, i pretočio ih svojim nadrealnim stilom u nešto stvarno, realno“, opisuje svoj proces Ugo. „Da ne crtam, bio bih arhitekt“, nastavlja „jer ja gradim, priču. Crtanje je samo alat gradnje. Od svog plakata mogao bih napraviti kazališnu predstavu ili animaciju. Svi detalji plakata u službi su kreiranja osjećaja, života.“ Zanimalo me otkud crpi inspiraciju za svoja, toliko detaljna, narativna djela. „Ne istražujem“, objašnjava. „Iako moj rad obilježava horror vacui, ja ne radim to svjesno, planski. Volim arhitekturu, volim složenu arhitekturu i beskonačno složene načine gradnje oblika. Primijetio sam da ovaj plakat uspoređuju s Hieronymusom Boschom, no ja nisam siguran u to. Vjerojatnije je da me svakodnevica zapravo inspirira, moj svakodnevni život. Ovaj Pariz i Olimpijada došli su takoreći iz – moje ruke. Prirodno i organski.“ 

„Naravno da jesu“, pomislila sam dok sam slušala njegovo tumačenje umjetničkog procesa, imajući na umu da ga je stvarao šest mjeseci, sedam dana u tjednu, 14 sati dnevno. Radi se o intenzivnom treningu, primjećujem. Iako su Olimpijske igre sportski događaj, imajmo na umu da su metafizičke, iznad našeg, općeljudskog realnog iskustva. A Ugo Gattoni to osjeća i ispričao je; čak i jednim „običnim“ plakatom. T