I ja prolazim kroz "razvod zbog spavanja"

Danju volim misliti da sam relativno pristojna osoba. Ili, znate, barem normalna. Smiješim se ljudima. Postavljam pitanja poput “Kako ste?”, otvorim vrata ako prva stignem, takve stvari. Noću se, međutim, događa nešto, nešto što ne mogu objasniti. Postajem zla. Postajem osoba koja ne tolerira ni najmanje pokrete u svojoj blizini. Ne volim kad ljudi dišu preglasno. Ne volim tračke svjetlosti od, recimo, prozora preko puta. Jednom sam se probudila usred noći jer mi je netko poslao poruku (mobitel mi je bio na bešumnom). Lako se budim uz sna, da, ali više je od samo toga. Noću sam poremećena.

Kad smo moj partner i ja tek započeli vezu ništa od navedenog nije bilo bitno. Bili smo u ranim dvadesetima i ostajali budni do dva ujutro pušeći cigarete i puštajući ploče dok ne bismo zaspali. Išla bih na posao s četiri sata sna i to je, nekako, bilo u redu. Spavat ću kad umrem, govorila sam si, s očima poput upalih rupa. A onda sam, pretpostavljam, ostarjela i poželjela spavati kako treba, doživjeti dan s bistrim, budnim očima. No to je također značilo da sam postala svojevrsni noćni čudak, razdražljiva na najmanji zvuk ili blagi pokret. Moja anksioznost hranila je anksioznost mog partnera dok nismo upali u začarani krug panike – i naravno, nitko nije spavao.

A onda smo prošle godine pokušali nešto drugačije. Ako ne bismo mogli zaspati, jedno od nas otišao bi u drugu sobu, posebno noćima kad bi moj partner dugo radio. Ideja o tome djelovala je pomalo depresivno (“Oni ni ne spavaju u istom krevetu!” tipična je rečenica koju ljudi šapuću kako bi nagovijestili predstojeći bračni krah). Ali nama je to zapravo bilo pravo otkriće. Čak i samo uvođenje opcije odvojenog spavanja olakšalo nam je zajedničko uspavljivanje. Sada smo imali rezervni plan koji nije uključivao uzimanje Nytola ili moju transformaciju poput vukodlaka u Noćnog Čudaka koji govori stvari poput “Možeš li molim te već jednom zaspati?!” odrješitim glasom, kao da bi to stvarno pomoglo.

Pretpostavila sam da je ovaj konkretni problem i rješenje relativno rijetko, ali ispostavilo se da nije. Čak je ima svoj internetski pojam, “sleep divorce”, i očigledno ga svi umorni parovi prakticiraju. Jedno istraživanje iz 2023. godine pokazalo je da 24 posto oženjenih milenijalaca povremeno spava u odvojenim krevetima, dok ih čak 19 posto u pravilu spava odvojeno. Prema Hiltonovom izvješću o trendovima za 2025. godinu, 63 posto putnika izjavilo je da bolje spava kad su sami, dok 37 posto spava u odvojenim krevetima na odmoru. U suštini, nije više neobično spavati odvojeno. A kako ističe znanstvenica za spavanje i psihologinja Wendy Troxel u svom članku, to bi se zapravo trebalo zvati “sleep alliance”, noćni savez, s obzirom na to da je riječ o rješenju za uobičajeni problem.

A problem jest uobičajen i stvara domino efekt. Jedno istraživanje sa Sveučilišta Ohio State pokazalo je da su parovi koji ne spavaju dovoljno skloniji grubljem ponašanju jedni prema drugima. Drugo istraživanje iz 2021. godine otkrilo je da nedostatak sna povećava razinu kortizola tijekom međuljudskih sukoba. Drugim riječima, nemogućnost spavanja čini nas mrzovojnijima i teže podnošljivima (ne treba mi istraživanje da mi to potvrdi). Stoga je razumno zaključiti da će vas noćni razvod vjerojatno spasiti od onog pravog.

Stvar je u tome što, unatoč svemu što sam upravo rekla, zaista volim dijeliti krevet… ili barem one zabavne dijelove koji idu s tim. Volim se probuditi s licem priljubljenim uz leđa svog partnera ili čekati da mu se vikendom otvori jedno oko. Volim ga vidjeti u snenom stanju, poput pilića koji se upravo izlegao iz jajeta. Postoji intimnost dijeljenja kreveta koja se ne može replicirati drugdje i šteta je nemati to svaki dan. Ali još veća šteta je da budem zlobnija verzija sebe. I ako povremeno spavanje u odvojenim krevetima može spriječiti moju transformaciju u Noćnog Čudaka, onda će upravo tako i biti.

vogue.co.uk