Od euforije do depresije: zašto nas više od uspomena iz noćnog izlaska zabavlja toplo-hladni život na internetu

Još od maminih priča o shoppingu u Trstu sanjamo Ameriku. Tu gigantsku, sveprisutnu globalnu kulturu. Volimo njezino šarenilo. Njezinu ikonu Taylor Swift. Hamburgere i pomfrit. Kad se u Zagrebu otvarao prvi McDonald’s, na ulici su bili i zaštitari. Veliki redovi postaju pravilo na izmaku milenija – od Harryja Pottera do novog iPhonea. Inflacija to jednim potezom satire, ali iscrpljujuća potraga za novim ne prestaje. Jedna stvar više nije dovoljna, želimo sve, a ni ne znamo što točno. Ono što se najlakše prodaje sada je jeftino, zamjenjivo. Parfem „Baccarat Rouge 540” dobiva na desetke jeftinijih inačica, izlozi su preplavljeni kopijama modela s pariških i milanskih revija, glazba je u fragmentima, kao i naše nasmijano lice na Instagramu.

Svađamo se i mirimo u javnom prostoru. Vjerujemo da smo originalni, a svi izgledamo isto. Još se i previše trudimo biti takvi.

Poznati nam govore što da čitamo i za koga da glasamo. Harry Styles preporučuje nam kultni esej Susan Sontag „Notes On Camp” na Met Gali. Odavno je izgubljen društveni razgovor o tome što smatramo tzv. visokom, a što niskom kulturom. Pritom su sve jasnija pravila što smijemo, a što ne smijemo u javnom prostoru. Nije ni čudo da smo zbunjeni. Zato je tu Hollywood, nudi nam da se odmorimo. Pokazuje nam da kultura ne mora biti intelektualni napor. Može biti „Barbenheimer”. Napokon zabava. Prizemljuje nas, odmiče od edukacije, estetike, morala, svih tih velikih debata. George Orwell u umjetnosti kao cjelini tražio je znakove života, no danas teško da bi mu to i palo napamet. Lako je moguće da bi čak i začetnik pop arta Andy Warhol ostao zbunjen, ako ne i neprimijećen u šljokičastom barbarizmu interneta.

U internet smo uronjeni uvijek i posvuda. Dok sjedimo u tramvaju i beskonačno scrollamo novu Zarinu suknju ili nijansu ruža Lise Eldridge. Opsesivno provjeravamo apsolutno sve aplikacije, a pritom se paradoksalno najviše bojimo društvene interakcije i obične dosade.

Kad više ne znamo kako da idemo naprijed, okrećemo se unatrag i vraćamo na teren nostalgije. Tako poznat, tako topao, tu je već više od 20 godina da nas grije u hitovima Due Lipe, The Weeknda, Post Malonea i Olivije Rodrigo. Grešna zadovoljstva popularne kulturne itekako su generacijska stvar, na što nas podsjeća Rax King u „Love Letters to the Worst Culture We Have to Offer”. Televizija nekoć je kao internet danas – Divlji, divlji zapad bezgranične zabave. Naš vječni bijeg. Prodaja američkog mita na domaćem terenu za moju generaciju počinje serijom „Seks i grad”, koju gledamo premladi. Netko zbog odjeće, netko zbog odnosa, a netko jer ga jednostavno Carrie živcira. Pakiraju nam dobru priču. Moguć je seks bez posljedica, moguće je da prijatelji budu nova obitelj. Moguće je živjeti bez bliskosti. No onda, baš na faksu, ulijeću posve drukčije ”djevojke”. Bez novaca i dozlaboga iritantne. New York nije bajka. Rupa je baš poput one studentske u kojoj trenutačno živimo. Ono što smo do jučer voljeli u jednoj i drugoj seriji, danas mrzimo. Srećom, tu je „Fleabag”. Ne bismo je gledali iznova jer je odraz onog što skrivamo. Da nismo uvijek najbolja verzija sebe. Uspješne mačke u velikom gradu. Ali barem imamo sestru i zgodnog svećenika. Bavljenje sobom samima, koliko god volimo, toliko i osuđujemo, a posebno u književnosti. Autofikcija na domaćem terenu pleše opako na rubu poput ljubića s kioska. Zbog jedne je ukinuta književna nagrada „Kiklop” prije deset godina. Svi su čitali „Golu istinu” Nives Celzijus. Svi su je prezirali. Tabloidi su ušli u visoku i nisku kulturu. Granica je izbrisana. Koliko god voljeli bingeati serije, toliko se svaki put grizemo kad izgubimo vikend na kauču. Domaće pak serije nemaju taj efekt na nas, njihova je glavna kvaliteta da ih unisono volimo mrziti. „Gora” je od prve epizode sprdnja na društvenim mrežama, kao i fore iz „Mrkomira Prvog”.

Još lošije prolazi hrvatski film, koji nećemo ni pogledati, ali ćemo ga tako strastveno pokopati. Na „Tomu” ćemo s druge strane mirne duše okinuti. On je grešno zadovoljstvo.

Kompleksne odnose gradimo s poznatim fenomenima naše regije. Od Lepe Brene do Severine. Izvode se predstave, organiziraju megaturneje, kumstva su veća od života. Zvjezdani status daje alibi za sve, od reklamiranja čarapa do borbe protiv korupcije. Osporavamo ih i mazimo, naše su i njihove, velike. Ni sami ne znamo što i kako pod tim teretom, hoćemo li ih voljeti još više ili mrziti malo jače. A ne vidimo da trebamo oboje. Takvi smo i prema klasičnijim umjetnicima. Ne volimo ih siromašne, a nikako se ne možemo nositi s njima kad su bogati. „Čelična djeva” kipara Nikole Vudraga prodana je za 712 000 eura. Uspjeh karikatura Tisje Kljaković Braić odavno prelazi sve granice. Zlate se blistavi aranžmani Tončija Huljića. Lajkamo mi to sve, ali preko oka. Nije nam baš po volji. Kao ni Eurosong. Malo euforija, malo depresija. Nije lako igrati toplo-hladno. Te podvojene osjećaje prema suvremenim popkulturnim fenomenima izvrsno opisuje Judy Berman u „Welcome to the Era of Unapologetic Bad Taste”. U nesigurnim vremenima jedino što nas čuva od opsesije klimatskim promjenama, informacijama i streamingom jest ono poznato. Prošlost je ta koja nas drži čvrsto na zemlji. Uvijek će nas grijati Magazinova „Sve bi seke ljubile mornare” ili serija „Grlom u jagode”. Stvarnost je prekomplicirana i frustrira. Živimo u milijun sličica, a nigdje nas nema. Ništa konkretno ne radimo, ali na internetu nema gdje nismo bili. Čak i kad kažemo sebi da nećemo više tako, vrlo brzo pokleknemo. Pa malo dopamina nikog nije ubilo, zar ne?

Bili bogati ili siromašni, svima nam je zajednička otuđenost, nedostatak istinskog dijeljenja, pa i sreće. Nedostaje nam ona jurnjava iz djetinjstva da stignemo na „Djevojčicu iz budućnosti”.

Uporna štednja za bicikl više nema smisla, sad ih imamo tri. Riječi gube na težini. Kratimo ih. Kitimo smajlićima. Trpamo u glasovne poruke. Pristali smo, neki će reći, na nezanimljivo, aseksualno 21. stoljeće koje ne zna za istinski gušt i spontanost. A opet, koliko god voljeli mrziti kostimirane serije poput „Guilded Age” ili „Bridgertona”, i one su znak da ne odustajemo od romanse. Da ono što nas čini ljudima, makar bio i kič, jest naša potreba za pripadanjem. Zato, bez obzira na fino serviranje američkih snova u svim bojama kapitalizma i apokalipse, ne vjerujem u kataklizmu čovjeka. U našoj je prirodi da dajemo i dijelimo. Ljubav je tu da nas zbunjuje, kao i kulturno minsko polje u kojem se baš ne snalazimo najbolje, ali to ne znači da se ne trudimo. Na to nas podsjeća miris vlažne trave, topli burek na kraju noćnog izlaska, ali i sve ono što ipak nosimo u sebi ako prigrabimo najbolje od kaosa u kojem živimo.