Posjetili smo novi showroom brenda Radostan u kojem vintage namještaj postaje eklektična scenografija

Korijeni. Duboko usađeni, a oku nevidljivi. I porijeklo, i sjećanja, zaboravljeni običaji, mirisi i riječi, sve je u njima što nismo birali, a nosimo kao vlastito utemeljenje. Neki rastu iz kamena, neki iz zemlje, neki iz tkanine, ali svi znaju put do nas. O tome razmišljam kada prvi put zakoračim u impresivni showroom Settlement Radostan. U Resavskoj ulici u Beogradu, u jednom saloncu iz snova, smjestio se njihov novi multifunkcionalni prostor s pomno odabranim vintage i antikvarnim komadima namještaja, kao i izuzetnim dizajnerskim predmetima. U središtu je, naravno, ćilim — onaj koji odražava prepoznatljivi identitet brenda.

Odmah na početku razgovora s Marijom i Uglješom, osnivačima Radostana, kažem im da vjerujem kako svaki od ovih komada zasigurno ima i sentimentalnu vrijednost za onoga tko ga bira, a oni se nadovezuju da se pri odabiru vodi srcem, doživljajem i instinktom, a manje svrhom i značenjem ornamenata. Jezik ćilima izmiče izrecivom, a način na koji oni komuniciraju, iako simbolički, svakako nije verbalni. Upravo zato ovaj prostor ima još veću važnost: da se osjeti, udahne, dodirne, prepozna. Nema tu baš puno logike, kao ni u bilo kojoj drugoj ljubavi. Srce vodi to snažno ognjište u nama, a odabrani komad postaje djelić doma koji nosimo u neki novoizgrađeni život, stan ili grad.

“Moj otac je kolekcionirao pirotske ćilime, a meni je to bio hobi za vrijeme studija na Akademiji likovnih umjetnosti. Jurili smo sajmove antikviteta, antikvarnih tekstila. Učili konzervaciju. Redovno bili u Turskoj.” Na zidovima su izloženi ogromni pirotski ćilimi iz kolekcije kao svjedočanstvo scenografske instalacije koju su u suradnji sa Stefanom Jovanovićem nedavno izvodili za potrebe otvaranja. Kolekcija broji 410 ćilima, od kojih je 20 % neotuđivi dio rastuće zbirke.

Pričam im kako sam imala prijatelja toliko poznatog u uskim beogradskim krugovima, da većina nikada ne bi ni znala da nije iz ovog grada. Sve dok ne uđu u njegov stan gdje je prva stvar koja se ugleda u dnevnoj sobi – pirotski ćilim. Uglješa i Marija nadovezuju se da sve veći broj mladih ljudi prepoznaje ovakve dragocjenosti i ima potrebu ispričati priču o svom identitetu, iako je donedavno u kolekcionarskom svijetu bila prisutna samo starija populacija. “Dramatično se mijenja odnos prema etnografiji i naslijeđu, što je dobar pokazatelj. Nekada je bio dosta dominantan proces tribalizacije i ljudi su se sramili svojeg porijekla. Također, u našoj povijesti nema čak ni određenog kontinuiteta u tom porijeklu – uvijek smo imali oštre rezove. Od Osmanskog Carstva, Habsburga, komunizma… Tako da nam je misija u oblikovanju prostora bila angažirati elemente dizajna svakodnevnog prostora kroz ikonične komade različitih epoha, uglavnom proizvedenih na prostorima zajedničkog nam govornog područja. Imamo elemente orijentalnog salona, industrijalizma pedesetih koji se oslanja na naslijeđe Bauhausa, pa elemente secesije s Thonetom koji je imao proizvodnju u Varaždinu – dakle, sve što smo imali u kontinuitetu kroz jedan vijek na prostoru bivše Jugoslavije.”

Photo: Ljubica Stojanović

Nedavno je izašao dokumentarni film Ej, Salaši, Maje Uzelac, a koji je zapravo hommage jednom vremenu sporosti, bliskosti i zanatstva. Bilo je tu pregršt umjetničkih kadrova tkanja – posebno ćilima, gdje zapravo po prvi put saznajem da je ova praksa postojala i na mom rodnom sjeveru. Davanje novog smisla starim komadima je smisao, podsjećaju me Uroš i Marija dok preda mnom rasprostiru jedan po jedan vojvođanski ćilim – potpuno drugačiji od onih pirotskih, u jarkim, razigranim bojama i cvjetnim dezenima poput onih koje ćete naći na omiljenoj trikotaži.

U njihovom prostranom salonu, ćilim percipiramo izvan uobičajenog konteksta, kao što su salaši ili etno-sela. Transponiran je u nešto drugačije okruženje, ne nužno novo, ali svakako neočekivano, kao platforma za susret i kohezivni element različitih sfera. Zato je ovaj showroom ujedno predviđen i kao izlagački prostor, s najraznovrsnijim izborom ćilima: makedonskim, sarajevskim, timočkim, sandžačkim, a svih pažljivo čuvanih i po potrebi restauriranih od strane Marije i Uglješe. Tehnike tkanja, poznavanje ornamenata i šara, kao i razlike među njima – posebna su nauka koja će vas u ovom prostoru uvući u jedan novi, fascinantni svijet.

Posebno se ističe mural Marije Vidović koja inkorporira elemente postojeće gipsane plastike u imerzivnu instalaciju. Tu su i ikonične Rex stolice Nika Kralja koje se okupljaju oko orijentalnih stolova/peškuna, objedinjujući dašak mode beogradskog salona s početka 19. veka i udobnu jednostavnost 60-ih. Malo dalje, Thonet stolice br. 811 iz Varaždina stoje uz bok meblo lampama i Lupina stolicama iz 50-ih, čije ogoljene konstrukcije otkrivaju samu srž njihove dizajnerske misli. Na velikim vratima portala koji galerijski dio odvaja od imerzivnog salona s muralom stoji rukom ispisan program s nedavnog otvaranja: nema timelinea. Svi ovi slojevi, koji potječu iz različitih kulturnih politika na Balkanu, stapaju se u jedan jedinstven prostor. Stvaraju dojam kao da su se linije vremena i prostora stopile u jednu ravan.

Ovo preplitanje ne poništava porijeklo, već otvara mogućnost novih pregovora o identitetu, gdje se tradicija i modernost susreću i stvaraju autentičnu cjelinu, a kultura sjećanja ne podrazumijeva povijesni revizionizam. Iznad kamina od majolike sa pozlaćenim detaljima, snažnim simbolom kozmopolitskog duha, ponosno stoji uspravljen ćilim s motivom drveta života na zidu. Oni nisu samo predmeti; oni su fragmenti društva i predstavljaju odraz njegovih nastojanja.

U Radostanu je sve pomno promišljeno, svaki detalj konstruiran je za pogled. Već pri ulasku, prepoznatljivi oblici obavit će vas atmosferom pripadnosti: onaj sinestetski doživljaj kao kada vam neki poznati miris vrati sveukupnost osjećaja koje za njega vežete. Iako je u osnovi dućan ćilima, postavljen je kao multifunkcionalni prostor, s namjerom da mu sami vremenom ispišemo namjenu.

On je istovremeno i galerija, i foto-studio, i muzej, možda i okruženje za tajanstvenu fine-dining večeru, baš kao što i svaki od ovih vintage komada namještaja može poslužiti kao scenografija: zadatak je Radostan zajednice da iskoristi njegovu modularnost, prilagodljivost i eklektičnost za različite interdisciplinarne suradnje, u skladu s kulturom i vrijednostima brenda. Bitno je samo da su ideje vizionarske, baš kao ova Marijina i Uroševa, a prostor je tu da pretvori svaku vašu viziju u opipljivu stvarnost.

Photo: Ljubica Stojanović; Zumbul Studio