S novim dizajnerima, udobno, praktično i kreativno postaju sinonimi

Kraj je kolovoza 2000. godine i, kao i mnoge druge hrvatske obitelji, moji roditelji, sestra, baka i ja prešli smo granicu sa Slovenijom, a zatim ušli u Austriju u potrazi za sezonskim osvježenjem garderobe. Bilo je to vrijeme prije nego što su poznati high street brendovi stigli u našu zemlju, što je značilo da smo, prije početka svake školske godine, kretali u shopping s nekoliko ključnih odredišta na našem dnevnom rasporedu: New Yorker za moju sestru, M&S za mamu i baku, IKEA za tatu. Moje omiljeno mjesto bila je švedska obećana zemlja pristupačne odjeće, poznatija kao H&M. I tako smo se našli, na jednom od tih polugodišnjih putovanja, u potrazi za tri do četiri usklađene kombinacije u sezonskoj shemi boja koje bi mi odabrala majka. Uvijek bi se pobrinula za to da se pojedini komadi odjeće međusobno slažu kako bismo iz našeg ograničenog budžeta dobili što više kombinacija. Ali tog sam dana odlučio unijeti kaos, zaustavivši se kraj malenog modela u trodijelnom odijelu i inzistirajući da mi kupi upravo takvo, u veličini 7-8Y. Nažalost, moja mama nije vidjela previše svrhe u tome da dječak u predpubertetu i bez godišnje pretplate na operu posjeduje odijelo, što je rezultiralo prvom svađom u trgovačkom centru. To definitivno nije bila i naša posljednja svađa. Uslijedile su godine shopping sukoba, a povod je uvijek bila majčina želja da racionalizira moje izbore. „Nije praktično“, bio je njezin univerzalni odgovor na većinu stvari koje sam želio kupiti, poput para sjajnih crvenih chinos hlača, leptir-mašne i mnogih drugih raskošnih modnih dodataka.

Kad sam počeo sâm birati svoju odjeću, a nešto kasnije i samostalno kupovati, ideja praktičnosti učvrstila se kao potpuno neprivlačna, poput odijevanja u bolničku uniformu ili sportski dres. Zašto bih želio nositi podstavljenu jaknu s džepovima i pripadajuću trenirku? Umjesto toga, odlučio sam ukrasiti svoje uske traperice zakovicama i poderotinama, noseći ih s cilindrom i cipelama koje su za mene bile nekoliko brojeva prevelike.

U istom tom periodu, počeo sam otkrivati modu izvan H&M-a, uglavnom putem blogova i adrese Style.com, mog tadašnjeg homepagea na Internet Exploreru. Promatranje što su radili hrabri vizionari poput Marca Jacobsa, njegovih grafičkih radova za Louis Vuitton ili dekadencije Christiana Lacroixa i Albera Elbaza samo je učvrstilo moju sklonost da zanemarim funkcionalnost i biram predmete koji su govorili o čisto dekorativnim stranama mode. Nije bilo važno je li udobno ili korisno, sve dok je ostavljalo snažan vizualni dojam. Kad bih kupovao vintage, često sam uzimao stvari sa ženskog odjela, što je značilo da većina hlača i jakni nije imala džepove, rijetko trompe l’oeil džep ili – u najboljem slučaju – plitki džep u koji jedva može stati pakiranje Tic Taca.

Iako bih volio reći da se ovaj površan pristup odijevanju ubrzo promijenio, zapravo su bile potrebne godine da se poništi samonametnuta fobija praktičnosti. Gledajući unazad na svoju garderobu, prošla je cijela era pandemije prije nego što sam shvatio da hlače trebaju biti udobne, a cipele poticati na duže hodanje. Torba mora biti dovoljno velika da u nju stanu osnovne stvari – ili barem telefon. Možda je tome kumovao ulazak u tridesete i učenje prioritiziranja udobnosti – ili je za to možda zaslužna nova generacija modnih dizajnera koji pronalaze inovativne metode prezentiranja funkcionalnosti na subverzivan način, predstavljajući utilitarne elemente kao simbole dekadencije. Više od standardiziranih silueta gorpcorea, ovi pojedinci prožimaju odjeću značenjem kroz pokret i one koji ih nose osnažuju u tom procesu.

Jedna od njih je estonska dizajnerica s londonskom adresom Johanna Parv, čiji dizajn odjeće nadilazi standarde praktičnosti ženske mode. Zaboravite pravilo „bez unutarnjih džepova“ – Parv vam nudi pet džepova u samo jednom paru kratkih hlača, sve skrivene na način koji ne samo da slavi formu nego i pruža sigurnost. Žena koja nosi njezinu odjeću u rasporedu ima dosta mjesta za obići i ljude koje treba susresti – ali ne želi dok sve to obavlja nositi sportsku odjeću. Ali što inspirira tu viziju „aktivne-ali-chic“ osobe? „Brend je duboko nadahnut mojim osobnim iskustvom vožnje biciklom u gradu, kao žene. Budući da je tržište outdoor mode i sportske odjeće uglavnom vođeno od strane muškarca, vjerujem da Johanna Parv popunjava prazninu na tržištu nudeći funkcionalnu žensku odjeću na luksuznom tržištu“, objašnjava dizajnerica. Njezina ideja nove gradske uniforme uključuje par višeslojnih hibridnih suknja-hlače modela s prikrivenim patentnim zatvaračem, klasičnu mid-century torbu s upcycled pojasom i njezin osobni favorit – cover košulju formalnog kroja u active materijalu s otvorima za ventilaciju i odvojivom kapuljačom.

Dok se moda Johanne Parv fokusira na pragmatičnost unutar profesionalnoga gradskoga okruženja, Olly Shinder kreira odjeću namijenjenu za tamne noći berlinskih klubova. Noćni izlazak u trajanju od 12 sati zahtijeva vlastiti set „alata“, a ovaj dizajner muške odjeće iz Londona razumije ih sve. U dvije godine nakon što je diplomirao na Central Saint Martinsu, Shinder je pronašao svoju nišu u klasičnim siluetama radničke odjeće i subverziji istih s daškom slobode za samoprezentaciju i senzualnost. Klasični ženski materijali uparuju se s krojevima košulja kakve biste mogli pronaći u ormaru svog djeda. S druge strane, njegov pristup klasičnim radnim hlačama poput à la Dickies uključuje mrežaste umetke koji postaju još prozirniji kad se, zbog klupskog znoja, pripiju uz tijelo onoga koji ih nosi. To su komadi koji funkcionalnost koriste kao dekoraciju – vrsta suptilne stilističke filozofije koju moje tinejdžersko „ja“ opsjednuto H&M-om nikad ne bi razumjelo.

Još jedan dizajner čiji rad spada u kategoriju kreativaca usmjerenih na rješenja jest Saul Nash. Rođen u Londonu, Nash definira praktičnost kao „tehničku odjeću koja je krojena za pokret“. Kao plesač i koreograf, njegov dizajnerski proces uključuje isprobavanje odjeće na sebi i testiranje u praksi. I dok ples nije novi izvor inspiracije za modne dizajnere, vrlo malo njih dizajnira nježnim pristupom poput Nasha. On se igra očekivanjima, spajajući stroge ideje o muškosti s detaljima koji otkrivaju nježnije strane. Uzmimo kao primjer njegove kratke hlače – izdaleka biste mogli pomisliti da je riječ o običnom trkaćem shortsu jednog klasičnog sportskog brenda. No nakon što pobliže promotrite, počinjete primjećivati proreze koji se nalaze sprijeda umjesto sa strane, ili džepove koji su ugrađeni u šavove koji prate prirodnu krivulju tijela. Na neki način, Nash kroji svoju mušku odjeću imajući na umu i romansu i stvarnost, razmišljajući o iskustvu nošenja odjeće izvan street style fotografija ili Instagram grida. „Neki materijali su prozirni, ali kad ih pažljivije pogledate, vidite funkcionalnu mrežu od Airtexa, kao i siluetu tijela“, objašnjava dizajner. Ipak, ne trebate znati izvesti dvostruku piruetu da biste nosili Nashovu odjeću – podjednako dobro funkcionira u outdoor kontekstu kao i na breakdance podiju na Olimpijadi 2024.

Pojedinci poput Nasha, Shindera i Parv pružaju alternativu koja bi vjerojatno mogla pomoći u izbjegavanju brojnih sukoba s mojom majkom u prošlosti. Oni jesu duboko ukorijenjeni u vrijednostima funkcionalnosti, ali ovi komadi imaju i svrhu koja nadilazi samo prostranost džepova ili trajnost tijekom cijele školske godine. Oni propituju granice activeweara i nude odgovore vrijedne akcije; bilo da je to vožnja biciklom po ulici, znojenje u noćnom klubu ili planinarenje. A najbolji dio je to što ne morate prijeći dvije granice da biste do njih došli.