Poslušala sam novi Rosalijin album koji pokazuje koliko se granice pop glazbe mogu pomaknuti

Najiščekivaniji album godine je stigao: sinoć sam uključila do not disturb način rada, stavila slušalice i bila spremna za izvanzemaljsku meditaciju. Rosalía me vodila kroz sjećanja – od sati klasičnog baleta subotom ujutro, ponoćne liturgije, latinskih udžbenika, pa sve do epohalnog berghainskog zanosa za kojim sam tragala u odrasloj dobi. A ima tu i nečeg uzvišeno feminističkog. „Prešle smo s provokativne ‘brat’ ženstvenosti, koja slijedi trag problematičnih pop princeza poput Britney Spears, Christine Aguilere ili Paris Hilton, na provokativnu ženstvenost tradicionalnog tipa, inspiriranu ženskom mistikom i subverzivnom religioznošću Madonne“, rekla je u intervjuu za Vogue Spain.

Lux redefinira Rosalíjin odnos prema slavi. Dok je na Motomami slavila kaos svoje zvjezdane pozicije, ovdje ga promatra iz daljine. Religijske slike nisu samo marketinški potez, već prizma kroz koju razmišlja o vjeri, grijehu i žrtvi. Suprotno raspravi o uzdizanju konzervativizma, njezin cilj svakako nije provokacija, već istraživanje granica izraza oslobođenog komercijalne logike – dokaz da može spojiti svoje formalno obrazovanje, globalnu znatiželju i pop instinkt u jedinstvenu viziju. Ne postoji formula za savršen album, ali postoji nešto nalik milosti kada umjetnica u potpunosti vjeruje svom instinktu – i prepusti mu se.

Proslava religijskog feminizma

Lux, od latinskog „svjetlost“, njezina je osobna potraga za ženskim mistikama diljem svijeta – pokazuje koliko različitih shvaćanja svetosti postoji, ovisno o kulturnom nasljeđu svake civilizacije. Sama Rosalía navodi primjere: rišije iz hinduizma, haredime iz judaizma, čijange iz taoizma i auliya allah iz islama. Citirajući Simone Weil, kaže da mogućnost razumijevanja drugoga ide ruku pod ruku s mogućnošću razumijevanja sebe. Nadahnjuju je žene koje su živjele nekonvencionalno – Weil sama, kao „crvena djevica“, ali po vlastitim pravilima, zatim Jeanne d’Arc, Inanna, Santa Lucia. Postajemo, dakle, pomalo politeisti – u vremenu kada se nitko više ne veže ni za što, ali svi i dalje tragaju za apsolutnim.

Album traži pažnju

Prošlog se tjedna Rosalía pojavila u jednom podcastu kako bi razgovarala o svom četvrtom albumu. U jednom je trenutku voditelj upitao misli li da Lux previše traži od svojih slušatelja – pitanje koje zapravo nije bilo nimalo neutemeljeno, s obzirom na to da se radi o ciklusu pjesama u četiri stavka, temeljenom na životima različitih svetica, u kojem ona pjeva na trinaest jezika, uz gromoglasnu pratnju Londonskog simfonijskog orkestra. A što je najzanimljivije, album s kojim je željela popularizirati klasičnu glazbu nimalo ne zvuči kao nešto na što su njezini fanovi dosad navikli. „Apsolutno“, odgovorila je Rosalía, opisujući Lux kao reakciju na instant dopaminsku satisfakciju koju pruža bezumno skrolanje društvenim mrežama – ovo je, kaže, nešto čemu moramo posvetiti pažnju. Pop glazba danas rijetko kada traži napor od slušatelja – sve je podređeno lakoći i dostupnosti, kao da je zvuk postao produžetak načina na koji glazbu konzumiramo. Ponekad se čini da algoritmi streaming servisa, koji neprestano nude „nešto slično onome što već volimo“, diktiraju i same karijere umjetnika. Ali Rosalía zna kako izazvati svoju publiku. Motomami, prožet reggaetonom, hip-hopom, dubstepom, dembow ritmovima i eksperimentalnom elektronikom, predstavljao je oštar zaokret u odnosu na njezin probojni album El Mal Querer iz 2018. – pop reinterpretaciju flamenca koja je, nevjerojatno, započela kao njezin studentski projekt. Nije slučajno što je najveće gostujuće ime na Luxu upravo Björk, čiji se karakteristični glas pojavljuje u pjesmi Berghain, između grandioznog orkestra i Rosalíjina soprana – teško je ne pomisliti da Rosalía vidi Björk kao svog idola, umjetnicu koja je izgradila višedesetljetnu karijeru na estetskim i umjetničkim zaokretima.

Photo: Instagram / @rosalia.vt

Žanrovski spektakl

Rosalía je isprva bila neodlučna treba li Lux uopće nazvati klasičnom glazbom, no nesporno je da slavne barokne reference, poput onih Vivaldijevih, prožimaju i oblikuju cijeli album. Njezina spremnost da odbaci šablone ima duboke korijene. Odrasla sjeverno od Barcelone, Rosalía je otkrila flamenko s trinaest godina, kada je iz automobila prijateljice prvi put čula palmas – i odmah znala da će to biti njezin život. Školovala se kod Joséa Miguela „El Chiqui“ Vizcaye i završila jedini godišnji upis na smjeru za flamenko na Escola Superior de Música de Catalunya, diplomiravši kao pjevačica flamenka. Ta akademska disciplina i danas podupire i njezine najradikalnije eksperimente. Los Ángeles bio je ogoljeni prikaz tradicije cante jondo; El Mal Querer pretočila je u konceptualni album temeljen na okcitanskom romanu iz 13. stoljeća, spajajući flamenko s R&B-jem i elektronikom; Motomami je rastavio reggaeton i hiperpop, promišljajući slavu, rod i kulturno prisvajanje. Lux je sljedeća u nizu metamorfoza: ciklus od 18 pjesama, podijeljen u četiri stavka, svaki s drugačijom emotivnom putanjom. Nije povratak tradiciji – to je sinteza svega naučenog: barokni raskoš, globalni jezici i digitalni šum u istom dahu.

Album ima 15 pjesama

Lux od slušatelja traži da se odreknu očekivanja i prepuste umjetnici da ih vodi. To, naravno, nije malen zahtjev. Album je dug, s 15 pjesama (15 na streaming platformama, 18 na fizičkim izdanjima), a njegova naracija na 13 jezika gotovo je nemoguća za praćenje, čak i uz priložene tekstove koji prevode nagle skokove između španjolskog, mandarinskog, ukrajinskog, latinskog i drugih jezika. Ipak, u tom kaleidoskopu motiva o Bogu, katoličanstvu i transcendenciji osjeća se i prizemnija tema – primjerice priča o bivšem dečku koji dobiva svoju „zlatnu medalju“ za loše ponašanje u La Perla, „emocionalni terorist… svjetska klasa za promašaje“. U početku me zbunjivalo to što ne razumijem sve te jezike i motive, ali istina je da ne moramo znati točno o čemu se radi da bi Lux bio duboko upečatljivo iskustvo. Sve su pjesme prepune snažnih trenutaka – od frenetičnog ritma nalik Aphex Twinu u Reliquia, preko vrtloga glasova i gudača u Jeanne, do trenutka u De Madrugá kada orkestar naglo eruptira i mijenja tonalitet.

Rosalíjini vokali izlaze izvan svih okvira očekivanog – jednako je uvjerljiva uz fado pjevače u La Rumba del Perdón kao i kad repa ili pjeva operu kao da stoji na pozornici Kraljevske opere. Unatoč tehničkoj virtuoznosti, u njezinu se glasu osjeća sirova emocija koja ruši svaku optužbu da je Lux hladan intelektualni eksperiment. Uloženi trud, od učenja jezika do suradnje s Pulitzereovom laureatkinjom Caroline Shaw, rezultira dramatičnom snagom.

Rosalia pjeva na 13 različitih jezika

Tri godine od začetka, godinu dana usavršavanja tekstova i snimanje s Londonskim simfonijskim orkestrom pod dirigentskom palicom Daníela Bjarnasona, uz zborove Escolanía de Montserrat i L’Orfeó Català, s kojima je već surađivala. Na albumu podijeljenom u četiri čina Rosalía pjeva na trinaest jezika – španjolskom, katalonskom, engleskom, latinskom, sicilijanskom, ukrajinskom, arapskom, njemačkom i drugima – tretirajući svaki kao instrument. „Da mogu, pjevala bih na svim jezicima svijeta“, rekla je na konferenciji u Mexico Cityju. To je njezin Babel zvukova: zbunjujuć, ali i pozivajući. U središtu prvog čina nalazi se Porcelan, komad koji prelazi iz valcera u breakbeat – nakon prvog slušanja, moj osobni favorit. Stihovi su dijelom na japanskom, refren nosi flamenko udarce dlanovima, a u sredini se čuje violinist Londonskog simfonijskog orkestra koji broji taktove. Mješavina igre i strogoće vlada još jednom istaknutom numerom, Sexo, Violencia y Llantas, koja raste iz šapata u plemenski ritam; Mio Cristo je klasična talijanska arija o Kristu čije se suze pretvaraju u dijamante, ustupajući potom mjesto neočekivanoj postmodernoj pop pjesmi Berghain, koja nas je opčinila. U četvrtom činu, u završnoj Magnolias, sabire sve motive: stihove na katalonskom i španjolskom, zbor dječaka, gitaru nalik onoj Camaróna de la Islle, glas svoje bake. „Ono što nisam učinila za života, učinit ćete vi poslije moje smrti“, govori – i u toj grandioznosti ostaje intimna. Čuje se njezin dah, smijeh, odbrojavanje, a ranjivost postaje trijumf.

Photo: Instagram @rosalia.vt

(Ne)komercijalni uspjeh

Lux ne gradi komercijalni zamah, ali emocionalnu strukturu – nesumnjivo da. Desgarro potresa, Eco liječi, Elevación uznosi, Expansión oslobađa. Ovo je anti-streaming djelo, hitovi su skriveni u slojevima značenja, zbog čega sasvim sigurno neće postići masovni uspjeh Motomamija ili El Mal Querer (iako globalni uspjeh singla Berghain sugerira suprotno). I u tome ima nečeg ohrabrujućeg. Rosalía ne piše TikTok refrene, već promišljeno i duboko oblikuje stanje duše. Tišina i zadrška postaju ključni efekti; traži da slušamo pažljivo, da oslušnemo vlastiti puls. Rosalía nas na kraju ostavlja na mjestu koje nijedan prorok ne spominje i nijedan pjesnik ne opisuje. Mjestu na kojem nitko od nas ranije nije bio – mjestu koje je zamislila samo ona, i možda njezin Bog. Očekujemo rekordan broj Grammyja!