Novi album Florence + The Machine pomogao mi je suočiti se s vlastitim traumama

Kada je Florence + The Machine najavila izlazak svog šestog studijskog albuma Everybody Scream 31. listopada, taj je datum djelovao vrlo prikladno: umjetnica fascinirana okultnim, mitologijom i magijom vraća se na Noć vještica. No, Everybody Scream nije samo prizivanje nadnaravnoga, već obračun s duhovima prošlosti i vlastitog Ja. Album o žalosti, usamljenosti koja može postojati i u najbliskijim odnosima, emotivna analiza ženstvenosti i dvostrukih standarda glazbene industrije. Bojim se naglas izgovoriti svoju bojazan da novi album Florence + The Machine neće dobiti dovoljno pažnje jer su, spletom okolnosti, u istom trenutku zasjale i zvijezde poput Rosalíe s epohalnim Berghainom, koji najavljuje njezin novi album Lux 7. studenoga, ili Heroina od Sevdalize, koja je također izašla krajem listopada.

Naime, moja i Florencina karmička veza započela je još 2009. s Rabbit Heart: tom mitološkom himnom o unutarnjem sukobu želje i straha od uspjeha, a koju sam ja – kako će se ispostaviti – pola svog života kasnije koristila za rasplamsavanje onog iskričavog mladenačkog uvjerenja da je sve moguće. Čuti, osjetiti i odabrati Florence u buci pretencioznih pop glasova bio je gotovo proročanski potez. I vrlo formativan. Zbog toga joj fanatično plješćem i prije nego što ispusti glas, u ovom slučaju – vrisak. Također, ne mogu se oteti dojmu da se mainstream glazba posljednjih mjeseci uzdigla prema sakralnom, spiritualnom i ritualnom zvuku, a taj mi potez djeluje vizionarski jer je upravo to ono što nam je potrebno u posrnulom svijetu u kojem čeznemo za utjehom i iscjeljenjem.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Florence Welch (@florence)

Svaki novi album Florence + The Machine započinje tako što se Florence Welch pojavljuje ogoljena nakon životnog potresa, pokušavajući shvatiti što joj se dogodilo dok se priprema zakoračiti u nepoznato. Everybody Scream ponovno je posvećen pronalaženju snage kroz oslobađanje od fizičkih i psiholoških ograničenja traume, čime nadahnjuje i nas da učinimo isto. Poslušala sam najnoviji album Florence + The Machine i u nastavku donosim sve što trebate znati o njemu.

Trauma je u srži novog albuma

Ispod priča o poganstvu, vješticama i referencama na srednjovjekovnu mističarku Julian of Norwich, krije se glavna tema albuma Everybody Scream, nastavak one iz Rabbit Heart, o neprestanoj borbi između potrebe za povlačenjem te slavom i destruktivnom željom za nastupanjem, po svaku cijenu. Već u samom teaseru albuma, Florence Welch kopa rupu u zemlji, a potom u nju vrišti (tako relatable). „Iskopala sam se iz zemlje, sa slomljenim noktima i prašinom u grlu, izbacujući pjesme da biste ih vi mogli pjevati“, započinje One of the Greats. Ova se tema ponavlja iznova i iznova, najčešće u brutalnim slikama povezanim s događajima koje je preživjela 2023. godine. Naime, Florence je počela raditi na novom albumu nakon što je doživjela izvanmaterničnu trudnoću. Tijekom turneje za Dance Fever, u ljeto 2023., doživjela je spontani pobačaj i nastavila nastupati, održavši koncert u Engleskoj. Liječničkim pregledom otkriveno je da joj je život bio ugrožen, a nakon hitne operacije odstranjen joj je jajovod. „Imam osjećaj da pomalo umrem svaki put kad snimam album“, rekla je ranije ove godine u jednom intervjuu. „A ovoga puta, gotovo sam stvarno umrla.“ Trauma gubitka opipljiva je u bijesu koji pokreće Everybody Scream: „Ponekad mi se moje tijelo čini tako stranim“, pjeva u pjesmi Kraken, uz monotoni ritam, zvučeći otupjelo i bez nade, prije nego što se pretvori u stvorenje obuzeto gnjevom. U pjesmi The Old Religion sanja o bestjelesnosti, žudeći da se oslobodi vlastitog tijela ako to znači kraj boli.

Courtesy of Florence + The Machine

Osvrt na kritike

Sedamnaest godina nakon što je objavila svoj debitantski singl Kiss with a Fist, Florence Welch s pravom može tvrditi da je najdosljednija i najuspješnija britanska alt-rock umjetnica svoje generacije. Semplirali su je Kendrick Lamar i Drake, surađivala je s Taylor Swift i Lady Gagom, inspirirala Beyoncé, a njezin se prepoznatljiv zvuk čuje kod umjetnica nove generacije poput Chappell Roan i The Last Dinner Party. U novim pjesmama osvrće se na mlake kritike iz svojih ranih dana, a u pjesmi One of the Greats za njih optužuje seksizam. Odgovarati kritičarima kroz umjetnost može biti rizičan pothvat, lako se sklizne u preveliku ogorčenost, ali Florence to čini s oštroumnim humorom: „Bit ću gore s muškarcima i deset drugih žena među sto najvećih albuma svih vremena / Mora da je lijepo biti muškarac i raditi dosadnu glazbu samo zato što možeš.“ Prepoznatljive teatralnosti na Everybody Scream ima napretek, ali ona nikada nije isprazna – uvijek nosi oštricu jasne poruke. Ipak, u tom obračunu ishod je manje očekivan: album do samog kraja spušta ton, kako i sama Florence pronalazi mir.

One of the Greatest

Iznenađujuće, najuspješnija pjesma na albumu je šestoipominutna One of the Greats, koja se postupno gradi i tek u završnici eksplodira, donoseći slojeviti refren i aranžman obilježen harfom Toma Motha. Florence kao da napokon pročišćava sve što je nosila u sebi: umjetničke nesigurnosti, dilemu oko toga je li karijeru izgradila na histeriji nauštrb vlastitog mira, pa čak i ogorčenost prema muškom samouvjerenju. Slikovita i asocijativna, pjesma zvuči poput razgovora koji već godinama vodi sama sa sobom – kako bi se oslobodila. Naime, dobar dio albuma obilježava kontradikcija: Florence je spremna spaliti sve oko sebe, ali i dovoljno svjesna da zna kako iz pepela može ponovno izgraditi sve. „Hajde, mogu ja to podnijeti“, zavija u pjesmi Sympathy Magic, u želji da se suoči sa sljedećim udarcem sudbine. „Daj mi sve što imaš.“ Nema prečaca do ozdravljenja – njezina je filozofija da je jedini put proći kroz bol, ne zaobilaziti je.

Vrijeme je za iscjeljenje

Everybody Scream predstavlja katarzično emotivno oslobađanje kroz dvanaest pjesama koje osciliraju između dirljivih i potresnih tonova – pripremite se na bujicu emocija. Sam naslov zvuči više kao poziv nego kao puka fraza – da i sami ispustimo potisnuti bijes i tugu, upravo kroz proces koji je Everybody Scream učinio njezinim najdubljim i najiskrenijim albumom do sada. Ovo nije besciljno raspadanje pod težinom ostvarenih snova, niti pokušaj da ponovi prošle uspjehe i iskoristi pažnju koju sada dobiva. Everybody Scream trenutak je u kojem se Florence potpuno odvaja od svojih pop vršnjaka i hrabro uranja u prostrani art-pop, obojen snažnim ritmovima i nefiltriranim emocijama – u svijet u kojem je prošlost sustiže i primorava da se suoči s grubom stvarnošću. Pa makar ovaj album i ne postigne komercijalni uspjeh.

Kao i uvijek, umjetnica iskazuje sklonost prema gotici, ali sjena smrti nadvija se nad Everybody Scream jednako jasno kao i sunčeva svjetlost. Svijet se ruši, ali ona postaje mudrija i hrabrija. Nije li to sama suština? Impresivan dokaz njezine umjetničke zrelosti: album završava tišom notom, ali ostaje snažan manifest o pronalaženju vlastitog glasa nakon razoravajuće katarze.