The Greatest of All Time - Novak Djokovic

Na početku odmah jedna napomena – tenis je moj omiljeni sport. I da tu prvu dopunim odmah i drugom – Novak je moj omiljeni tenisač. Možda to u mom slučaju zvuči kao eufemizam jer, da budem potpuno iskren, više sam opsjednut Novakom. Ne tako da bih zbog svoje opsesije imao problema sa zakonom, više na način da, kada igra bitne turnire ili mečeve, ako u prostoriji ne postoji televizor, tražim livestream, a događalo se da sam, dok traju Australian Open ili US Open, koji sa sobom nose vremensku razliku, javljao na posao da sam bolestan (pošto bih ostajao do završetka meča rano ujutru ili ustajao rano ujutru kako bi pratio meč). Takvu opsesiju sam gajio jedino prema Moniki Seleš (tada bih izostajao iz škole). 

Naravno da posjedujem i druge oznake sportskih fanova – moje praznovjerje je uvijek prisutno. Od toga na kojoj razini je pojačan zvuk na televizoru, s koje strane kreveta sjedim, jesam li naslonjen na lijevu ili desnu ruku ovisi kako će Novak igrati. Jasno vam je da smo sjedenje i ja na lijevoj strani kreveta dok je zvuk pojačan na 37, razlog njegovih pobjeda ili poraza. Zato ga odmah pitam postoji li ikakav ritual ili praznovjerje koje radi prije bitnih mečeva. „Prije više od deset godina udarao bih lopticu s deuce strane paran broj puta, a s adventage strane neparan broj. Ali prestao sam s time”, kaže uz osmijeh. Osmijeh je ono što sam i prvo primijetio na njemu i što je unio u prostoriju čim se pojavio i zadržao tijekom cijelog snimanja. Kada je ušao, pozdravio se, rukovao i upoznao sa svim članovima ekipe kojih je bilo preko 10, i ja sam odmah pomislio – kako je nevjerojatne energije, a on je odmah izrazio oduševljenje retro scenografijom. „Nikada nisam radio ništa slično. Ovo je sjajno!” Dok mu je scenograf dodavao retro drveni reket pitao sam ga je li sačuvao svoj prvi reket s kojim je igrao kao dijete. „To pitanje mi nitko nikada nije postavio.” Zatim se malo zamislio i s istim osmijehom odgovorio: „Ne ja osobno, ali se nadam da moji roditelji čuvaju.”   

Zatim nastavlja pozirati i svi osjećaju olakšanje – pred njima se nalazi najbolji tenisač svih vremena koji cijelo vreme pokušava da se drugi dobro osjećaju na snimanju. Kao da je on organizirao sve ovo radi nas prisutnih. Zatim uzima  mobitel i počinje puštati muziku. Inspiriran retro konceptom koji smo osmislili, prolazi kroz glazbene dekade. Morate priznati da je veoma cool imati na nekoliko sati Novaka Djokovica kao DJ-a. „Puštam vam svoje feel good pjesme. Sljedeća je Johnny Nash ‘I can see clearly now’”. Uzima walkman, stavlja slušalice na uši i počinje plesati i davati nam sve što smo željeli od ovog snimanja. I više od toga.  

Moja ljubav prema tenisu počinje krajem 80-ih na ljetovanjima u Tučepima u velikoj TV sali za gledanje u našem hotelu, dok sam pratio što rade na turnirima ili Davis kupu Bruno Orešar, Goran Prpić, Slobodan Živojinović ili Goran Ivanišević. Zatim sam uzimao reket i odlazio igrati tenis s bratom na obližnji teren okružen borovima. Prije nego što bismo izašli iz sale, pričekali bismo da svi odu i zatim prolazili kroz velike fotelje u kojima su sjedili i sakupljali sitniš koji bi im ispao iz džepova. To nam je pričinjavalo određenu neobjašnjivu sreću koja je više bila prouzrokovana samim činom traženja, a manje bilo kojom količinom novčića koji bismo sakupili. Ta TV sala s velikim foteljama i izgubljenim sitnišem je moja prva asocijacija na tenis.

I sada se preda mnom u takvom retro okruženju nalazi Novak Djokovic, najuspješniji tenisač svih vremena. O njegovim postignućima trebao bi se pisati poseban tekst. On je više nego logičan izbor za Vogue Adria naslovnicu ovog izdanja, čak i ako je muškarac. Međutim, svi mjeseci dogovaranja, planiranja, odlučivanja, u jednom trenutku učinili su se uzaludni. Nakon što je najavljeno da se povlači s Roland Garrosa uslijed povrede koljena, i da se podvrgava hitnoj operaciji, potvrđeni datum za snimanje je odjednom postao daleka želja. Nije da smo pesimistične prirode, ali svatko bi pomislio da je to kraj ove ideje. Ipak, dan nakon operacije dobili smo poruku: „Idemo, radimo!”, kao potvrdu da sve ostaje kako je dogovoreno. Je li to ludilo? Možda u nečijem drugom slučaju, ali ne i u Novakovom. Njegova motivacija i nagon za uspjehom i igrom su ono što impresionira ljude već 20 godina njegovog bavljenja tenisom, i tema pisanja članaka o tome kako s 37 godina osvaja u istoj godini tri grand slama i pobjeđuje protivnike koji su 10 i više godina mlađi od njega. „Moj pokojni đed je govorio: „Vozi polako da pre stigneš.” To nam kaže s tajanstvenim osmijehom na licu, koji kao da govori: „I broke the code.” A možda i jest, i jednog dana nam otkrije tajnu, ali promatrajući sa strane, svakako je to što se neprestano mijenja velika tajna njegovog uspjeha. Jer kada je na početku karijere imao problema s ozlijedama i zdravljem, odlučio je promijeniti prehranu. Kada je po nekima dostigao vrhunac, odlučio je promijeniti servis. Pitam naglas što je to što još može promijeniti. „Moja supermoć je sposobnost prilagođavanja ili adaptacije.” Ali nemojte misliti da je to stvar koju čini na način da se prilagođava okolnostima ili pravilima. Bili smo svjedoci više nego jednom kada smo mislili da je gotov u meču ili karijeri, a on je pronalazio u sebi dovoljno snage i zrelosti da vidi što može promijeniti kod samog sebe kako bi postao bolji. Tko će ikada zaboraviti sve one trenutke kada smo mislili da je sve izgubljeno, ali se on vraćao i pobjeđivao? U teniske anale ući će žena s dignutim prstom koja je pokazivala Federeru da mu je ostao još samo jedan poen do pobjede nad Djokovicem u finalu Wimbledona 2019. dok je Roger vodio, a 8:7 u gemovima i 4015 u poenima u petom setu. Novakov preokret i osvajanje tog finala je stvar o kojoj će se zauvijek pričati.  

Prekidamo snimanje na trenutak jer nas moli da mu donesemo led kako bi ga stavio na tek operirano koljeno, što nas vraća u realnost da je pred nama ne samo sjajan tenisač s kojim je izuzetno zabavno provoditi vrijeme, nego profesionalac koji jednako pristupa svim aspektima života i koji je usprkos bolovima ovdje s nama. „Ne brinite ništa. Ok sam. Ovo je najbolje snimanje koje sam imao u životu!” Zatim skida gazu koja mu je držala led na koljenu i priprema se za novi look. „Skoro nikad ne nosim hlače na crtu, ali moram priznati, kada se sada vidim u njima, mogao bih početi. Ne osjećam se, niti sam o sebi razmišljao da sam modna ikona, ali vi ste danas učinili da se tako osjećam.”

Sjećam se njegovih početaka, kada su ga mediji i publika obožavali zbog veselog karaktera koji posjeduje i zabave koju je donosio na teren i van terena, a tako je ostalo dan-danas. Njegove imitacije muških i ženskih kolega postale su viralne i prenosili su ih svi sportski mediji. Tek kada je krenuo pobjeđivati Federera i Nadala publika je shvatila da ima ozbiljnog igrača pred sobom i nekako im se to nije svidjelo jer je poremetilo njihovu zacrtanu ideju o legendarnom rivalstvu. Mislim da je to negodovanje publike na njegovo osvajanje najvećih turnira postala stvar zbog koje sam imao potrebu još više stati uz njega. Uvijek je veći izazov, veći ponos, veća pobjeda kada ste sami protiv svih. Kaže da je naučio jedan mali trik  – kad je publika na turniru protiv njega i navijaju za protivnika, on zamišlja, a zatim i uvjeri sebe da navijaju za njega i to mu daje motivaciju da nastavi dalje do pobede. 

A pobjede se ne mogu nabrojati. Dok pozira ispred pehara, pada mi na pamet broj trofeja koje je osvojio (24 grand slama i 40 masters turnira, i tko zna koliko još manjih natjecanja) i pitam ga gdje ih čuva. „Većina su kod mojih roditelja, a nekoliko njih se nalaze u sobi moga sina.”

Uskače u sljedeće komade i napominje da mu je fenomenalno i da je ostao duže od planiranog. „Najbolja stvar koju sam naučio od svoje djece jest da budem prisutan u svakom trenutku”, i svi na setu slažu se da je Novak veoma prisutan, i tijelom, i srcem, i duhom. Ali zatim nam ruši iluziju da će ovaj fantastičan dan trajati zauvijek i napominje da mora uskoro krenuti po sina.

Malo ljudi zna, a on s nama dijeli ekskluzivu o bendu koji je oformio sa svojom djecom: „Tara svira violinu, Stefan voli da svira gitaru, a ja saksofon. Ponekad naše svirke traju satima, i to mi je omiljeni deo dana ili putovanja. Da, priznajem – nosimo instrumente sa sobom na putovanja. Možda je moj mali bend bio zaslužan za moju pobedu na US Openu i dvadeset četvrti grend slem koji sam osvojio.”

Završavamo i pozdravlja se sa svima, a na vratima ga čeka preko 200 djece s ekskurzije koja se događa na istoj lokaciji, koja su vidjela kada je ulazio na set i pokušavaju već satima na razne načine proviriti i saznati što se događa. „Verovatno ću večeras sa decom opet gledati ‘Pticu trkačicu i kojota’, jer nam je to omiljeni crtani koji gledamo zajedno.” U tom trenutku sam pomislio: koliko bi bilo logično da kao ptica trkačica i on prevaziđe sve što život i sport stave pred njega i smijem se dok vizualiziram kako govori „beep, beep” i preskače preko svega na svom putu. Dok odlazi, shvaćam da u njegovom slučaju diskusija oko toga tko je najveći tenisač svih vremena i nije toliko bitna, znajući sve što on i njegova supruga Jelena rade da bi vratili zajednici što više mogu, govori o tome koliko je veliki čovjek. A na kraju, to je jedino što je bitno.  

—-

Novak Djokovic wearing Lacoste for Vogue Adria, Summer 2024

Editor-in-Chief: Milan Djacic
Photographer: Branislav Simoncik
Style by: Milan Djacic
Set Design: Vladimir Ciric
Producers: Strahinja Djurcic, Igor Milakov
Booking: Goran Macura
Photo Assistant: Darko Sretić
Stylist Assistant: Ghazal Farzaneh