Kako nam je toksična pozitivnost uništila istinsko uživanje u praznicima?

Ne volim ništa što mi nameće određeni plan, program ili misao koja je inherentno ispravna i koja će mi, ako pratim sva zadana, često isprazna i besmislena, uputstva, donijeti neki pozitivan rezultat. Ukratko, ne volim rutine i ne volim kada mi nije dopušteno, ili nije poželjno, da se početni plan ili mišljenje mijenja. Tako, osim što nisam osoba koja će putovanja, večere ili druženja imati zapisana u svom kalendaru, nisam ni osoba koja se veseli ustaljenim praksama pozitivnih blagdanskih odluka, planova i New year, new me slogana koji nam se sve više približavaju.

Jednostavno ne želim postati nova ja baš prvog siječnja samo zato što se Zemlja okrenula oko svoje osi, a do srpnja možda već budem potpuno nova ja – nikad se ne zna.

Sve u svemu, i nevezano uz blagdane, toksična pozitivnost je nešto što mi je, čak i prije nego što sam znala službeni naziv za to, jako smetalo. Narativi poput “tko zna zašto je to dobro” ili “sve se događa s razlogom” uvijek su mi izazivali nelagodu i nisam mogla shvatiti zašto ne možemo prihvatiti da neke stvari koje nam se dogode jednostavno nisu dobre ni za što, a razlog zašto su se dogodile baš nama i baš sada je, pa, život. Moja bi mama rekla da sam pesimistična, ali da me ne shvatite pogrešno – ne mislim da iz tužnih, razočaravajućih, izgubljenih ili traumatičnih stvari nije moguće izvući nešto pozitivno. Naprotiv, smatram da nas upravo to gura naprijed i potiče proces stalne transformacije i promjene stavova, mišljenja ili okruženja.

Ono što mi smeta jest često umjetni i agresivni diskurs da se odmah nakon nečega što ti je narušilo ravnotežu moraš okrenuti pozitivnosti i tražiti razloge i opravdanja umjesto da si dopustiš procesuirati negativnu situaciju. Proces žalovanja je esencijalni i neizostavni dio prevladavanja životnih prepreka, i mislim da je sasvim normalno biti tužan i nezadovoljan ishodom određenih stvari.

Rečenice iz filma Call Me by Your Name možda najbolje sumiraju ono što ovdje pokušavam kazati tako da ću ih samo navesti u nastavku:

“We rip out so much of ourselves to be cured of things faster that we go bankrupt by the age of thirty and have less to offer each time we start with someone new. But to make yourself feel nothing so as not to feel anything — what a waste!”

Međutim, kada su praznici u pitanju, dolazimo do jedne malo drugačije vrste toksične pozitivnosti. To je ona kolektivna, sveobuhvatna blagdanska euforija koja vodi do oblika toksične pozitivnosti jer se većinom fokusira na nerealna očekivanja i perfekcionizam, što rezultira nepotrebnim pritiscima i samokritikom. Umjesto da stvaramo sentimentalne kompilacije videa iz godine koja je pri kraju, gledamo koji nam je izvođač bio najslušaniji na Spotifyju, planiramo novogodišnje putovanje ili biramo nove ukrase za bor, opsesivno razmišljamo o tome što nismo postigli te godine i što obavezno moramo promijeniti, poboljšati ili ostaviti iza sebe.

Ciljevi poput – moram svaki dan napraviti 20.000 koraka ili do Nove godine stati u broj manje hlače, pa sve do potpunih promjena navika, često zanemaruju složenost osobnog razvoja, stvarajući osjećaj neuspjeha kada ti ciljevi nisu ostvareni. Toksična pozitivnost također promiče ideju da osoba uvijek mora biti sretna ili u procesu rada na sebi, što umanjuje emocije poput frustracije ili iscrpljenosti, koje su prirodni dijelovi života. Ovakav mentalni sklop može dovesti do toga da budete prestrogi prema sebi i da svaki manji neuspjeh doživite kao potpuni životni poraz, čime se dodatno pojačava osjećaj da niste dovoljno dobri ili da stagnirate u odnosu na druge. Osim toga, pretjerano forsiranje tempa kojim vaš život mora napredovati doprinosi tome da nećete moći cijeniti male uspjehe i nagraditi se za prevladavanje nečega što vam je osobno predstavljalo izlazak iz zone komfora ili novi početak za koji ste skupljali hrabrost, poput javne prezentacije pred punim amfiteatrom na fakultetu ili eksperimentiranja u području mode i osobnog stila.

Kultura novogodišnjih odluka može pojačati vanjske pritiske na shvaćanje uspjeha, osobito putem društvenih mreža. To dovodi do vjerovanja da je stalno samousavršavanje krajnji cilj, često zanemarujući samoprihvaćanje, osobne mogućnosti i kritičnost prema tim nametnutim modelima. Na kraju, novogodišnje odluke ponekad obećavaju “brzo rješenje”, zanemarujući činjenicu da pravi, trajni napredak zahtijeva vrijeme i postupan trud ako doista želite napraviti značajne promjene u svom životu. Iako nam ponekad trebaju motivacija i utjecaj okoline da se pokrenemo, kada to ne dolazi spontano i organski, lako može prijeći u zonu toksične pozitivnosti.

Meni osobno su pred kraj godine uvijek bile važnije dekoracije, slatke kape i klizanje, a svoj život možete preokrenuti kad god to poželite, ako ikada – bez pritiska.