Nouvelle Vague ekskluzivno za Vogue Adria o melankoliji, novoj glazbi i nadolazećem koncertu u Beogradu

Svatko ima svoju nostalgiju, razmišljam dok mi Marc Collin, jedan od osnivača benda Nouvelle Vague, priča kako misli da njihove pjesme ne bude tugu za prošlim vremenima, jer ih se mlađe generacije ne sjećaju. Sjećaju se nečega svog. Djetinjstva, mladosti, bezbrižnosti, zajedničkih noći na balkonu ili kako je zrak mirisao na zanos onog svibnja tko zna koje godine. A gdje je nostalgija, tu je i melankolija, malo (više) eskapizma, koje zrno utopije, pa onda živahnost u  svojoj punini da začini stvari. Baš to evocira glazba poznate francuske grupe koja više od dvije desetljeća obrađuje slavne punk i rock numere iz 20. stoljeća u sasvim novom, profinjenom i prepoznatljivom bossa nova aranžmanu. Naziv benda istovremeno se odnosi na francuski novi val, originalni filmski pokret iz 60-ih, kao i na svjetski glazbeni pokret iz 70-ih i 80-ih, kojem pripadaju mnoge pjesme iz njihovog opusa. Povodom nadolazećeg koncerta u Beogradu, u Domu omladine 14. svibnja, razgovarali smo s Marcom Collinom o melankoliji, novim autorskim pjesmama i uspomenama koje ih vežu za Beograd.

Magija s vašim bendom počinje s obradom In The Manner of Speaking. Riječ je o pjesmi s vašeg prvog albuma iz 2004. godine, a podjednako je aktualna i danas. Sjećate li se što je bilo presudno za odabir prvih pjesama koje ste obradili?

Kreiranje osobnog soundtrcka. Povezivanje generacija kroz omiljene pjesme. Pokušao sam odabrati pjesme koje su mi bile stvarno poznate, pjesme koje sam volio dok sam bio mlad, pjesme koje su imale utjecaj na mene. I izbor smo radili s Olivierom, koji je bio malo stariji od mene, pa je njegov izbor obuhvaćao razdoblje između ’78. i ’81. godine, dok sam ja bio više usmjeren na ’82, ’83, ’85. Tako smo napravili selekciju.

Tko je bio Nouvelle Vague prije Nouvelle Vague?

Počeo sam se baviti glazbom krajem 80-ih, a zatim sam imao mnogo projekata tijekom 90-ih, uključujući bend pod imenom Ollano koji je bio vrlo uspješan u Francuskoj. Radio sam i soundtracke, producirao albume za druge umjetnike. Bio sam zaljubljen u house glazbu, elektronsku glazbu. Također, imam svoju glazbenu izdavačku kuću od 1998. godine. Olivier (suosnivač koji je preminuo 2021. godine) radio je slične stvari, ali je bio više okrenut pop glazbi, dok je tijekom 90-ih snimao albume s bendom Les Objets. On je dolazio svirati gitaru na mojim projektima, tako smo se upoznali.

Na što vas osobno asociraju godine francuskog novog vala, kako u glazbi, tako i na filmu?

Postoje neke poveznice između 60-ih i 80-ih, jer je, naravno, Nouvelle Vague u francuskom filmu zapravo započeo krajem 50-ih. To je bio vrlo punk pristup, odlučili su odbaciti sve te teške kamere. Prije njih, sve je moralo biti snimano u studiju, a oni su odlučili izaći van, snimati svoje prijatelje, ne profesionalne glumce, bili su vrlo slobodni. Željeli su napraviti revoluciju u filmu, protiv starije generacije, a to je točno ono što se dogodilo s punkom ’77. godine. Željeli su stvarno napraviti revoluciju i započeti nešto novo. Tako da ima mnogo zajedničkih točaka između tih pokreta u filmu i u glazbi.

Photo: Linda Bujoli

Razmišljate li ikada o svom savršenom slušatelju? Je li to žena u crnoj svilenoj haljini na balkonu, dok pije vino i drži cigaretu, dok vaša glazba odjekuje u pozadini? Ili par koji pleše tango na kiši?

Nikada nisam o tome razmišljao, ali da, dopada mi se vaš primjer. Mislim da možete slušati Nouvelle Vague svuda, možete ga slušati mirno, ako želite biti u posebnom melankoličnom raspoloženju, ili ako želite biti u nekom ludom raspoloženju… ponekad mislim da možete sve što želite uz našu glazbu.

Ima mnogo nostalgije i melankolije u vašoj glazbi. Rekla bih da ih mnogi koriste kao vrata u prošlost, u neke daleke uspomene. Kako gledate na to, imate li svoje metode za bijeg od stvarnosti?

To je zanimljivo, jer mislim da zapravo mnogi slušatelji, naročito mladi ljudi, zapravo ne poznaju originalne pjesme, jer ih se ne sjećaju. Mislim da je više u pitanju melankolija. Ali da, moj način da pobjegnem od stvarnosti jest da stvarno slušam glazbu. Naravno, bilo koju glazbu. Ili da gledam filmove, čitam knjige, kao i svi drugi.

Promijenili ste veliki broj glazbenika, ponajprije vokalista, tijekom prethodna dva desetljeća. Je li vam to bio izazov kada je u pitanju očuvanje prepoznatljivosti i identiteta?

Nije to bio baš izazov. Kada smo započeli prvi album, bilo je osam pjevačica, a mnogi su mislili da postoji samo jedna. Mogu vam reći da su one bile potpuno različite, kao i njihovi glasovi. Imali smo australsku pjevačicu s blues vokalom, a s druge strane, vrlo mlade, nove francuske pjevačice (Melanie i Phoebe). Ljudi na koncertima ili na platformama ne slušaju Nouvelle Vague zbog određenog pjevača, slušaju pjesme i naš način na koji ih obrađujemo. To je naš zaštitni znak.

Obišli ste cijeli svijet, je li to bio vaš san?

Da, bio je to san. Sjećam se kada sam bio tinejdžer, u školi sam imao svoj prvi bend i pisao sam u bilježnici stvari poput: moj bend svira uživo u Njemačkoj ili UK, to je bio neki san. Naravno, nisam mogao sanjati nešto poput onoga što se dogodilo s Nouvelle Vague, koji su na turnejama po cijelom svijetu posljednjih 20 godina. To je nevjerojatno. I dalje sam zapanjen time. Ali da, naravno, još uvijek tražim nove avanture i radim mnoge različite stvari. Imam dvije glazbene izdavačke kuće, jednu filmsku tvrtku, tako da stalno razmišljam o novim projektima, pronalazim nove talente i umjetnike te tražim način da idem dalje.

Photo: Rod Maurice

Počeli ste pisati svoju autorsku glazbu prije desetak godina. Kako vidite svoj pravac u budućnosti?

Da, točno je da možda pokušavamo pisati naše pjesme, jer na neki način, kao što sam ranije rekao, ljudima se sviđa naš način aranžiranja glazbe, naš zvuk. A većinu vremena oni ne poznaju sve originale, samo im se dopada naš zvuk. Pa sam pomislio, hajde da pokušamo ubaciti naše pjesme, jer i Olivier i ja smo autori pjesama, počeli smo pisati glazbu, napravili smo mnogo pjesama i nekoliko soundtrackova. Dakle, to nam nije problem. Pokušali smo i zapravo je vrlo dobro prošlo, a originalne pjesme s albuma I Could Be Happy su najslušanije do danas. Tako da, zapravo, ne znam, možda bismo trebali napraviti cijeli album s originalnim, našim pjesmama. To je ideja.

Što nam jedinstveno donosi izvođenje vaših pjesama uživo?

Nije baš uobičajeno vidjeti bend s dvije pjevačice, dvije vokalistkinje koje pjevaju, sviraju, plešu istovremeno. Marine i Alonya su nove i nevjerojatne u tome. Alonya dolazi iz kabarea. Plesala je u Crazy Horseu u Parizu. Dakle, to je stvarno nešto novo. I mislim da je to svježe i iznenađujuće.

U svibnju ponovo dolazite u Dom omladine, u kojem ste prvi put nastupali 2006. godine. Za što vas veže Beograd?

U Beogradu smo svirali više puta. Sjećam se prvog koncerta, bio je nevjerojatan, stvarno, s ljudima koji su pokušavali ući kroz backstage, kroz prozor WC-a! To je nevjerojatno sjećanje, vjerojatno iz te 2006. godine. Veoma sam sretan što se vraćam u Beograd!