Knjiga koja donosi pogled u svijet u kojem sloboda ne pripada svima

Pred kraj godine uvijek me obuzme neka oluja misli, retrospekcije i lutanja. Uvijek završim tako da razmišljam o svima koji su tijekom tih 365 dana imali na toliko različitih načina različita iskustva i da sam zapravo u nevjerojatno privilegiranoj poziciji. Ja imam mogućnost da uopće ovo pišem, da gledam u nebo i razmišljam o tome kojom ću bojom okititi jelku. Ta mala sloboda, ta lakoća, taj izbor. Ah, to be that free. Teško je u takvim situacijama ne pomisliti na one kojima je to oduzeto. Žene u Afganistanu upravo su u takvoj situaciji već godinama. Otkako su se talibani vratili na vlast, njihova se prava brišu jedno po jedno: pravo na obrazovanje, na rad, na kretanje, na javni život, na glas, pa čak i na mogućnost da zamišljaju vlastitu budućnost. Jedina stvar koja mene razlikuje od njih to je što sam ja ovdje, a one tamo. Ništa drugo. Svaka od nas mogla je biti rođena na njihovom mjestu.

U tom prostoru misli pojavila se knjiga No Woman’s Land koju su pripremile fotoreporterka Kiana Hayeri i istraživačica Mélissa Cornet i došla je u savršeno vrijeme da na mene ostavi snažan dojam. Njih dvije su mjesecima putovale Afganistanom, razgovarale sa ženama i djevojčicama, s više od stotinu njih, bilježeći živote koji su se u trenu promijenili. To je knjiga o izgubljenoj slobodi, ali i o izdržljivosti. O tome kako izgleda kada netko ugasi tvoje pravo da budeš dio društva, da se krećeš parkom, da ideš u školu, da odeš frizeru, da radiš posao koji voliš, da govoriš svojim glasom. Ne metaforički, nego doslovno.

Listajući fotografije koje je snimila Kiana Hayeri i čitajući popratni materijal koji je pripremila Mélissa Cornet, vrlo brzo postaje jasno da privilegija nije puka sreća. To je geografija, povijest, politika, splet okolnosti. To je nešto što možeš izgubiti, a netko drugi nikada nije ni dobio priliku. I onda svaki moj mali izbor, kako ću provesti večer, što ću obući, kamo putovati, dobiva određenu težinu. Ne kao teret, nego kao podsjetnik da sloboda nije univerzalna. Samo izgleda tako kad imaš dovoljno sreće da je posjeduješ. O novoj knjizi No Woman’s Land, izazovima u pristupanju tako osjetljivoj tematici i posebnim dirljivim pričama i iskustvima koje dolaze s takvim projektom razgovarala sam s Kianom i Mélissom.

Prvo što ih pitam jest kako je uopće došlo do realizacije ovakvog projekta i jesu li ga od samog početka zamislile kao dokumentarni projekt ili kao potrebu da zabilježe i sačuvaju nešto što svakog dana nestaje i mijenja se pred njihovim očima, a Mélissa odlučno započinje: „Pa, zapravo i jedno i drugo. I Kiana i ja godinama smo radile u Afganistanu i obje smo dokumentirale što se događa. Kiana kao fotoreporterka, ja kao istraživačica.” Ali ova konkretna suradnja nastala je onoga trenutka kada je Zaklada Carmignac objavila financijsku podršku za reportažu o pravima žena u Afganistanu. Taj poziv, kaže Mélissa, probudio je u objema istu misao: možda smo baš mi pravi tim. „Odlučile smo se prijaviti zajedno i zapravo zahvaljujući tom grantu mogle smo napraviti reportažu“, kaže mi. Projekt nikada nije bio zamišljen samo kao dokument za sadašnji trenutak, već i za budućnost. „Zaklada je tome pristupila s mnogo utjecaja, pregovaranja, gotovo pravnog okvira za to kako se ovakva situacija dokumentira“, objašnjava. Ono što je uslijedilo bilo je široko i razgranato, izložbe u više gradova, knjiga, internetska stranica, a sada i obrazovna komponenta. Surađivale su s Amnesty International i drugim organizacijama, noseći priče dalje od zidova muzeja i galerija. „Mi nismo samo proizvele ovu reportažu, jer kada jednom prikupiš sve te informacije, priče i fotografije“, kaže Mélissa, „rad nastavlja živjeti i mijenjati se.“

Povjerenje je ipak tiha konstrukcija cijele knjige. Zato ih pitam kako su uspjele stvoriti prisnost sa ženama koje žive u tako krhkim, nepredvidivim okolnostima. Kiana odgovara jasno, s iskustvom oblikovanim godinama rada na terenu. „Mnoge od tih veza došle su iz naše postojeće mreže. Godinama smo već bile u zemlji. Poznavale smo ljude.“ Prva upoznavanja stizala su preko nevladinih organizacija, poznanika, članova zajednice. Jedna osoba bi preporučila drugu, nečija rođakinja ili susjeda otvorila bi vrata raznim drugim prilikama. Ali povjerenje traži vrijeme, kaže ona. „Pravo povjerenje dolazi tek s vremenom. A mi smo imale tu sreću da provedemo toliko vremena tamo. Recimo, s mladim djevojkama, fotografirale smo ih na rođendanima, vraćale se kod njih iznova i iznova. Dakle, povjerenje je bilo izgrađeno prije nego što su nam dopustile da snimimo te fotografije.“

Upravo ta ponovna vraćanja, neka vrsta stalne prisutnosti bez osjećaja žurbe, otvorila su prostor za iskrenost. Sama se knjiga kreće kao dijalog između različitih svjetova, slike i teksta, viđenog i izgovorenog. Kada ih pitam kako su pronašle ravnotežu između ta dva sloja, Mélissa objašnjava da je njihov rad od početka bio neodvojiv. „Sve smo radile zajedno, Kiana i ja… to je zaista bio zajednički projekt“, kaže. Nakon svakog dana intervjua i fotografiranja razmjenjivale su dojmove, puštajući da se projekt razvija prirodno. Fotografije, sa svojom neočekivanom ljepotom i bojama, stvaraju ulaz za publiku koja inače možda ne bi posegnula za istraživačkim izvještajem. „One zapravo otvaraju prostor da govorimo o situaciji, one su prve koje će vam zapasti za oko i izazvati znatiželju da saznate priče koje se kriju iza njih“, kaže Mélissa. „I na izložbi smo radile zajedno. Imale smo cijeli koncept unutarnjeg i vanjskog prostora, ali i stvari koje su ljude zaista pogodile. Na primjer, imale smo zid na kojem je bilo nabrojano gotovo sto odluka donesenih protiv žena i djevojčica. Ljudi su imali snažne reakcije, to je nešto što vjerojatno nikada ne bi guglali, nikada ne bi pročitali na telefonu ili nekoj internetskoj stranici. Ali zato što smo uspjele spojiti ove priče vizualno, a zatim dodati još informacija, mislim da smo zaista uspjele stvoriti prostor za razgovor. Kad god bismo održale predavanja ili vodile posjete izložbi, imale bismo sat vremena, ponekad i više, da razgovaramo s ljudima, a to je danas, u ovom vremenu, jako rijetko. I baš zato mi je bilo drago što smo uspjele stvoriti taj prostor.”

Kiana opisuje knjigu kao predmet zamišljen da mu se stalno vraćamo, nastao u suradnji s kolumbijskim dizajnerom Santiagom Jaramillom Escobarom. „Željele smo da knjiga bude nešto čemu se može vraćati iznova i iznova. Nismo željele prekidati tok, nismo željele da čitatelje išta odvlači. Htjele smo ih povesti na put, na jedno čisto vizualno putovanje.” Raspored se otvara kao vizualno putovanje s umetnutim tekstualnim dijelovima, pauzama za povijest, kontekst, LGBTQI priče, obiteljske narative. Kiana zatim nastavlja: „Za mene je to gotovo kao poezija. Kao kad pročitaš pjesmu jednoga dana pa je, ovisno o raspoloženju i onome što ti se događa, tumačiš na jedan način. A onda, šest mjeseci kasnije, pročitaš istu pjesmu i vidiš je sasvim drugačije. I sa svim što se događa u svijetu, s narušavanjem ženskih prava u gotovo svim zemljama, u Francuskoj, u Americi, posvuda, ova knjiga ima tu posebnu vrijednost, netko tko je pogleda danas doživjet će je na jedan način, a za pola godine možda će je doživjeti sasvim drugačije.”

Mélissin glas stiže taman kada sam željela prijeći na sljedeće pitanje. „I da dodam još nešto, sjetila sam se onoga što ti je jednom rekao jedan foto urednik, Kiana, i što nam je ostalo kao važna misao. Rekao je: radimo ovaj projekt, dokumentiramo situaciju, ali to zapravo neće promijeniti život ovih žena na terenu, jer talibani ne mare za to postoji li dokumentarac, fotografija ili video o položaju žena u Afganistanu. Zato se uvijek javlja pitanje utjecaja. Teško je, pogotovo kad si emotivno vezana za neku zemlju, prihvatiti da, ma koliko dobar posao da napraviš, to neće donijeti neposrednu promjenu. Hoće, ali možda kroz donacije, možda kroz to što će neke žene dobiti vize, što je malo, iako je važno. Ali taj je urednik rekao: možda to sada ne vidite, ali vi dokumentirate jednu stranicu povijesti i to će biti izuzetno važno budućim generacijama. Zato je ovo važno, pogotovo sada, jer i dalje ima novinara koji odlaze u Afganistan, ali napraviti kvalitetan rad, naročito o pravima žena, postalo je nevjerojatno teško. Čak i dok smo radile ovu reportažu, gledale smo kako se taj prozor pristupa zatvara pred našim očima.

Zato smo zahvalne što smo stigle na vrijeme i uspjele napraviti ovaj rad, jer se nadamo da će on ostati važan i u godinama koje dolaze.”

Ono što mi prirodno dolazi nakon prethodnih riječi jest znatiželja zašto su odlučile fokusirati se na geste, tkanine, teksture, svakodnevicu, umjesto na slike teške traume, a Mélissa započinje prva: „Sve te priče same su po sebi teške, ali mi smo ih željele ispričati s mnogo poštovanja, dostojanstva, pa čak i ljubavi.” Natpisi koji prate fotografije otkrivaju ozbiljnost situacija u kojima se one nalaze, djevojčice koje nemaju mogućnost ići u školu, žene kojima je zabranjen rad, majke koje gladuju i one koje su žrtve nasilja. Ali vizualna priča odbija im oduzeti dostojanstvo. Ona i sama ističe da se otpor često nameće Afganistankama kao etiketa, iako u stvarnosti one jednostavno nemaju izbor. Kiana dalje objašnjava njihovu zajedničku filozofiju: „Uvijek nam je prioritet dostojanstvo, a ne one tipične slike žena u burkama.” Što je slika egzotičnija, to stvara veću distancu. Ali majčinstvo, rođendan, zajednički osmijeh, običan trenutak u danu, to su univerzalne stvari. „Bol tako postaje bliži, razumljiviji.”

Dokumentiranje ovih života nosilo je i etičku i emocionalnu težinu. Mélissa govori o stalnom proračunavanju rizika, gdje se sastati, kako komunicirati, kako sigurno čuvati bilješke. „Na primjer, Kianine fotografije ostale su bez natpisa, a ja sam vodila sve bilješke… tek kad smo izašle iz zemlje, sjele smo i povezale priče sa svakom fotografijom.”

Pitanje osobne autonomije bilo je još jedna osjetljiva tema. Neke žene željele su pokazati lice kao čin prkosa, ali nisu uvijek mogle sagledati dugoročne posljedice globalne vidljivosti. Kiana objašnjava: „Ta fotografija možda je danas sigurna, ali za deset godina više neće biti… zato smo razgovarale i bilo je situacija kada smo Mélissa i ja morale donijeti odluku u njihovo ime.” Jednom kad je slika na internetu, više se ne može povući, a sigurnosna situacija u Afganistanu može se promijeniti u jednom danu.

Pitam ih koja im se priča najduže zadržala u mislima, a njihove reakcije otkrivaju emocionalni obim projekta. Za Mélissu to je priča jedne aktivistkinje. Žena koja je prije pada Kabula bila sretna žena, majka, supruga, vlasnica malog biznisa. Imala je svoj salon ljepote. Bila je u braku iz ljubavi. Imala je malog sina, a nakon što su talibani preuzeli vlast, saloni su zatvoreni. Ona je prosvjedovala. Uhićena je i pretučena. Te noći, kada je njezin muž saznao da je odvedena, doživio je srčani udar i preminuo. „Od tada je pratimo. Otišla je u Iran. Deportirali su je pa se morala vratiti. Sada pokušava ponovno otići. Ne može raditi u Afganistanu. Jedva preživljava. I mislim da je dodatno teško to što smo s njom i dalje u kontaktu gotovo svakog tjedna. Ne samo da je njezina priča dramatična, da je izgubila sve, nego iz tjedna u tjedan slušamo kako samo pokušava preživjeti, doslovno pronaći bilo kakav posao kako bi nahranila sina. A to je toliko teško jer ova ekonomska kriza nije samo posljedica talibana. Ona je i naša odgovornost, odgovornost Zapada. To me i dalje jako boli jer se radi o nečem najosnovnijem i najvažnijem, da radiš, zaradiš, nahraniš svoju djecu. A čak je i to u ovom trenutku ženama uskraćeno.“ Kianina najdublja uspomena vezana je uz roditelja i dijete koji žive na samoj margini sigurnosti. „Razgovarale smo s jednim roditeljem i djetetom. Roditelj je biološki muškarac, ali se identificira kao žena. Zbog svih zabrana i tabua bio je u braku, ima obitelj, ali vodi i paralelan život. To je osoba koja pleše, šminka se, izlazi. Bavi se i seksualnim radom. A dijete, rođeno kao biološka djevojčica, identificira se kao dječak. Ironija cijele priče bila je to što smo ih srele nekoliko mjeseci prije kraja školske godine, a dijete, koje je djevojčica po dokumentima, mora nositi hidžab i ići u školu, ide u šesti razred, a sljedeće godine više neće moći pohađati nastavu jer je školovanje zabranjeno za djevojčice, iako se on uopće ne identificira kao djevojčica.

Mislim da je to nešto s čim se mnogi članovi LGBTQI zajednice mogu povezati, živjeti u tijelu koje ne osjećaš kao svoje. Ali sljedeća razina problema u Afganistanu je ta da ti to tijelo uskraćuje najosnovnija prava, pravo na postojanje, obrazovanje, posao. Ova je obitelj sada izvan Afganistana, što je dobro, nadamo se da će imati priliku za novi početak. I još nešto bih dodala. Prava LGBTQI+ osoba u Afganistanu nikada zapravo nisu postojala. To je veliki tabu. Društvo ih diskriminira. Ali prije nego što su talibani preuzeli vlast, tijekom dvadeset godina okupacije postojale su nevladine organizacije koje su im pružale sklonište i medicinsku pomoć. To je nestalo dolaskom talibana. Te male oaze sigurnosti više ne postoje. Ali kroz cijelu povijest LGBTQI osobe u Afganistanu bile su diskriminirane.”