Arts
Nikola Dimitrović i ja poznajemo se već nekoliko godina, a njegov umjetnički rad pratim još i duže. Odmah nakon što sam završila fakultet, ozbiljnije sam se počela baviti potragom za novim i uzbudljivim stvarima na lokalnoj i regionalnoj umjetničkoj sceni. Prvi put sam vidjela njegove radove na izložbi Niti sjećanja 2021. godine i odmah sam ga zapamtila. Tada sam prvi put postala svjesna da kod nas postoji snažna, artikulirana struja mladih queer umjetnika koji stvaraju na ozbiljnoj, samosvjesnoj razini. Kasnije smo se počeli družiti i privatno, i nekako smo se spontano povezali. Grad nas je redovno spajao, od rejvova i kućnih tuluma do rođendana i kafića. S Nikom je to došlo prirodno i lako.
Na dan snimanja, po paklenoj beogradskoj vrućini, onoj zbog koje bih u podne izašla iz stana jedino u slučaju neke izvanredne situacije poput prirodne katastrofe, zapravo sam jedva čekala stići do njegovog studija. Uletjela sam užurbano, a atmosfera je bila baš onakva kakvu sam očekivala: arapske pjesme u pozadini, turski čaj, mirisni štapići, zvukovi Bliskog istoka, prepoznatljive bijele pločice na zidu i Nikola u bijelom. Pokušavala sam pohvatati sve detalje i ne zaboraviti ga kasnije pitati koja je to pjesma koja trenutno svira, jer sam je htjela na svojoj playlisti.
Dok ispijamo tursku kavu, Nikola mi objašnjava kako ga je baka naučila gledati u šalicu, a ja jedva čekam da je okrenem i čujem što mi to sudbina sprema. Kako se dugo nismo vidjeli, razgovor nam je došao gotovo kao terapija. Na moje prvo pitanje što za njega znači queer (umjetnička ostavština), Nikola odlučno odgovara: “Prije svega, ne mogu govoriti o queer (umjetničkoj) ostavštini a da ne spomenem Andyja Warhola, Keitha Haringa, Davida Hockneya; pa i one manje mainstream, ali značajne poput Davida Wojnarowicza, Rotimija Fani-Kayodea, Coco Fusco itd. Njihova djela ne samo da su utjecala na pop kulturu, već su stvorila subverzivne prostore za one koji dolaze poslije njih. Za mene je queer ostavština upravo to, hrabrost, iskrenost i sloboda izražavanja, u svakom smislu. Povijesno gledano, sam pojam queer doživljavam kao nešto što je proizašlo iz krize, otpora i nužnosti, tako da ne pristaje uz norme, već ih stalno preispituje. To je prostor u kojem se seksualnost i identitet ne objašnjavaju, već se, usprkos društveno-političkim okvirima koji nas pokušavaju ukalupiti ili utišati, glasno žive. U tom smislu dodao bih da mi je izuzetno važan i lokalni queer kontekst, jer queer ostavština nije samo ‘tamo negdje’, već i ovdje i sada.”
Kad mi je pitanje postoji li umjetnik koji je po njemu nepravedno zaboravljen došlo kao logičan nastavak na prethodno, bez razmišljanja spominje Jamesa Bidgooda i film Pink Narcissus. “Prvo ime koje mi pada na pamet je James Bidgood i njegovo remek-djelo eksperimentalnog filma Pink Narcissus, koji je snimao tijekom sedam godina u svom malom njujorškom apartmanu. Apsolutni pionir fantazmagorične queer i camp estetike! Moram spomenuti i svoju najveću inspiraciju koju sam nedavno otkrio, a to je egipatski fotograf iz sredine prošlog stoljeća Van Leo (Leon Boyadjian), koji je 40-ih godina koristio kameru kako bi bilježio autoportrete u najrazličitijim ulogama. Gledajući danas njegove crno-bijele fotografije, shvaćam koliko su zapravo suvremene. On je nepovratno ostavio utjecaj na mene i moj rad. Must see, doslovno!”
Pogled mi s pretrpanog stola, na koji polako spuštam šalicu pored posude s kistovima i nekih papira na kojima se isprepliću crteži i nasumične riječi, leti po studiju, ali ne nalazi jedno mjesto na kojem bi se zadržao. Pitanje što ti je trenutno na radnom stolu? izleti mi gotovo kao prekid usred Nikolnine prethodne misli. “Uh, ‘mrtva priroda’ na stolu se stalno mijenja jer je to centralno mjesto zbivanja, i u stanu i u ateljeu. Ali trenutno su tu nekoliko napola pročitanih knjiga, laptop, cigarete i dnevnik u koji zapisujem ideje i buduće projekte.” I stvarno je tako, kod ovog umjetnika nikad ne znate na što ćete naići, ni na njegovom stolu, ni u njegovom umjetničkom radu. Zato me zanimalo i što radi kad ne radi? “Kad god imam priliku, planiram putovanja s partnerom, ponekad i sam. A kada sam u Beogradu, onda se šunjam po Kaleniću, Europe-max-iram u Cetinjskoj, noćnim šetnjama od Liona do Dorćola i nazad, raketa do ljeta (smijeh), kad već ne idem u teretanu jer je mrzim. Često izlazim na svirke, rave, obožavam plesati!”
A kako radni stol nije jedino mjesto prepuno detalja, jer čitav studio djeluje poput malog kabineta kurioziteta, gdje svaki predmet nosi neku svoju priču, poželjela sam saznati koji je njemu, kao nekome tko je taj prostor samostalno uredio, trenutno najdraži: “Već neko vrijeme prikupljam osobne stvari i fotografije moje pokojne bake s ciljem da napravim rad inspiriran njezinim životom. Ukratko, bila je pjevačica i nekoliko godina je provela nastupajući u Las Vegasu tijekom 70-ih. Možeš zamisliti što je to za mene, kao klinca, značilo – otvorim njezin ormar, a iz njega šljašte haljine, kostimi, perike, tone scenskog nakita i šminke. Većina tih stvari sad se nalazi oko mene dok pripremam koncept, ali trenutno mi je jedan detalj najdraži jer je baš šarmantan. Naime, riječ je o špilu starih tarot karata preko kojih je ona kemijskom ispisala kratka značenja, da ih ne zaboravi, a rukopis joj je bio miks ćirilice i latinice, što mi je oduvijek bilo beskrajno simpatično.”
Kao klinac, kaže, bio je uvjeren da će postati biolog ili alkemičar. “Na sestrinoj ružičastoj polici roboti, Action Man i naljepnice nogometaša, a na mojoj herbariji, insektariji, razne bočice i epruvete…” Ta ljubav prema prirodi je ostala, ali, kako sam kaže, umjetnost ga je “definirala u svakom mogućem smislu”.
Ako poznajete Nikolu, barem površno ili u prolazu, ono što ćete zasigurno primijetiti jest da on svoj fizički izgled mijenja gotovo na tjednoj bazi. Dogodilo mi se da ga iz daljine ne prepoznam nakon nekoliko mjeseci neviđanja, ne samo zato što na sebi ima nešto što nikada ne bih povezala s njim, već i zato što se duži mullet pretvorio u blajhani buzz cut, a brkovi su nestali ili se transformirali u onaj čuveni 2000s jareći look. Zanimalo me kako se to igranje s identitetima odražava na njegovo umjetničko stvaralaštvo: “Odražava se u potpunosti jer ono što živim reflektiram kroz rad. Ali dokle god se to odvija na polju igre, eksperimenta i radoznalosti u istraživanju sebe, onda mi je zabavno i zapravo uživam u tome. Smanjujem šansu da upadnem u maniru, tjeram sebe van zone komfora. A i, naprosto, volim se transformirati. Trenutno radim na seriji autoportreta koji predstavljaju neku vrstu osobnih iskaznica različitih ličnosti koje izmišljam ili apropriram iz svijeta filma, pop kulture i etno tradicija. Vizualno dosta podsjećaju na rad Juan Pabla Echeverríja, ali idejni koncept dugujem svojoj ludosti i ekscentričnosti, I guess.”
Kao netko tko stvara u naletu inspiracije, u trenutku, kaže da nema neke posebne rituale dok stvara: “Inspiracija dođe nenajavljeno, bilo kad, tako da nemam vremena za rituale i rutine kad moram iskoristiti taj nalet. Možda jedino, moram tu jednu tursku kavu popiti prije nego što bilo što započnem.”
I naravno – glazba. Dok smo snimali, iz ateljea su dopirali arapski jezik i ritmovi, pa me zanimalo što se posljednjih dana vrti na Nikolinoj playlisti. “Habibi Funk se vrtio dok smo snimali i to definitivno preporučujem ako volite funk i psihodelični rock prošlog stoljeća s arapskog govornog područja. Zatim, u posljednje vrijeme slušam mlade palestinske zvijezde Elyannu, Saint Levanta, kao i sirijski bend TootArd, turski rock, gruzijski postsovjetski punk-trash autora Murmana Tsuladzea, berberski bend Tinariwen itd.” Kao i sve kod Nikole, i glazba je prozor u neki novi svijet, geografsku i emocionalnu kartu kroz koju se može čitati i njegov identitet, ali i njegovo stvaralaštvo.
Kao umjetnika koji je jedno vrijeme stvarao na relaciji Beograd–Istanbul, nisam mogla a da ga ne pitam čemu ga je taj magični grad naučio: “Kad bi postojao najvažniji grad na svijetu, onda bi to za mene bio Istanbul, grad u kojem se trgovina odvija kontinuirano više od 2500 godina. Međutim, tamo je trgovina više od ekonomske aktivnosti; ona je tkivo i puls grada, oblik transakcije i razmjene, ne samo dobara, već i jezika, pogleda, energija. To je način da budete u kontaktu s gradom. Tako sam ga i ja upoznao, i to me naučilo mnogo o ljudima. Istanbul me najviše naučio poniznosti i poštovanju. To je grad koji zna biti, ako ga ne tretirate i ne doživljavate kao turist, izuzetno surov, ali i iznimno velikodušan. Ja sam ga jako zavolio i osjećam pravo nedostajanje kada dugo ne odem. Započeo sam nekoliko projekata tamo koji se nadovezuju na neke radove koje sam već ostvario u lokalnom kontekstu, poput kratkog filma Omiljeni, i koje planiram nastaviti čim ponovno odem. Jedva čekam.”
I za kraj, zanimalo me što je to što bi volio ostaviti budućim queer generacijama, neku poruku, savjet, umjetnički rad? “Bio bih jako sretan ako bih uspio na bilo koji način ohrabriti buduće generacije umjetnika, ali i svih ljudi, da se ne boje reakcija i mišljenja, već da žive svoju istinu i stvore slobodu za svoju autentičnost. Bilo da je to kroz rad, izbore, pokret ili, recimo, modni izraz. Ta sloboda može u početku postojati u nekoj maloj zatvorenoj sobi u kojoj smo sami, ali ponekad nismo ni svjesni koliko ljudi žudi za bojama koje im možemo pokazati kada otvorimo vrata te sobe (ili ateljea :)). Moja posljednja samostalna izložba Dečak sa crvenom šoljom u galeriji X Vitamin bavila se upravo tim pitanjima, tako da bih bilo koji rad s te izložbe posvetio kao poruku prihvaćanja, slobode i ljubavi – unatoč svemu!”
Kreativna direkcija: Milena Kitić
Fotografije: Nemanja Knežević
Stajling: SENKA
VOGUE RECOMMENDS
