Long read
Mlada modna dizajnerica Neža Simčič svoj je rad posvetila istraživanju tradicionalnih slovenskih zanata i njihovom prevođenju u suvremen modni kontekst. Odrasla na slovensko-talijanskoj granici, u svom radu spaja nasljeđe ručnog rada i eleganciju talijanske mode, stvarajući kolekcije koje naglašavaju važnost očuvanja kulturne i zanatske baštine. U veljači, Simčič se pridružila talijanskoj modnoj kući Bottega Veneta, gdje radi na dizajnu malih kožnih proizvoda, nastavljajući razvijati ideju da ljepota, vještina i trajnost mogu harmonično koegzistirati sa suvremenošću.
Zanati koje su nam prošle generacije ostavile u nasljeđe u sebi kriju nešto posebno, nešto što, osim ljepote koje stvaraju ljudske ruke, izaziva neskriveno divljenje. Ručni rad, protkan predanošću, strpljenjem i traganjem za savršenstvom, zahtijeva vještinu, a beskrajan niz pokušaja i pogrešaka dovodi nas do vrijedne spoznaje da ne postoji prečac do onoga što je zbilja vrijedno. Nepredvidiv proces učenja, u koji ušivamo najdragocjeniju valutu naših života – vrijeme, rađa poštovanje prema onima koji su tim stopama koračali prije nas i podsjeća nas da je ljepota puno više od onoga što susretne naše oko. U eri brze mode, brze hrane i površnih informacija, kad na drugi kraj planeta možemo stići za manje od 24 sata, uranjanje u sporost ručnog rada djeluje poput čina otpora. Dok našim vremenom vladaju instantna rješenja jer smo suviše smeteni i nestrpljivi da bismo čekali, ručni rad podsjeća nas na to da ishod nije najvažniji dio stvaranja. Ono što ga čini vrijednim jest – putovanje.
Mlada slovenska dizajnerica Neža Simčič svoj je rad posvetila upravo tom putovanju – istraživanju slovenskih zanatskih tradicija poput pletenja, tkanja i izrade drvenih predmeta koje vješto prenosi u suvremen vizualni jezik. Sve je započelo diplomskom kolekcijom Roza na Naravoslovnotehniški fakulteti u Ljubljani, gdje je diplomirala 2021. godine. Simčič se upustila u traganje za onim što ju je oblikovalo. Odrastanje u Novoj Gorici, na slovensko-talijanskoj granici, bilo je obilježeno dvama paralelnim iskustvima – divljenju uvijek dotjeranim talijanskim damama i trenucima provedenima s bakom koja je vrijeme posvećivala pletenju i kukičanju. Svojom diplomskom kolekcijom odlučila je pronaći sebe i ujediniti sve naoko sukobljene strane svog identiteta koje su joj se tijekom odrastanja činile nepomirljivima.
„Dolazim iz okruženja u kojem moda nije duboko ukorijenjena u svakodnevnu kulturu, ali zanat jest. Mnogi su iz mog kraja odrasli okruženi vještim rukama svojih roditelja, baka ili djedova koji su znali plesti, tkati ili šivati. Upravo tako sam i ja prvi put upoznala svijet izrade odjevnih predmeta i mode. Kao dijete provodila sam puno vremena s bakom, koja i danas priča kako nisam mogla mirno sjediti dok mi nije predala svoje igle za pletenje. Tada je počela moja ljubav prema zanatu“, govori Neža. Život ju je nakon Ljubljane odveo u Helsinki, na Sveučilište Aalto, gdje je magistrirala modni dizajn. Istraživanje slovenskih tradicijskih zanata tada je poprimilo novu dimenziju – postalo je most između studija i doma, način povezivanja s korijenima i kulturom, način da domu bude bliže iako ih dijeli gotovo cijeli kontinent.
„Tek kad sam se preselila u Finsku, uistinu sam shvatila koliko je snažna moja povezanost sa slovenskim zanatima. Korištenje tradicionalnih tehnika u mom radu postalo je način izražavanja nostalgije, tihi znak koliko mi nedostaje dom, način da ga uvijek nosim sa sobom“, otkriva dizajnerica. „Kad bih se vraćala u Sloveniju, ljudi bi često bili iznenađeni mojim interesom za slovenske zanate te bi mi nerijetko odbrusili nešto poput: „Tko još voli te stare stvari?“. Pomislila sam: ako ja ne pokušam očuvati i reinterpretirati te tehnike, tko će? Svojim pristupom odajem počast tehnici u njezinom autentičnom obliku, ali ju koristim tako da odjevni predmet izgleda suvremeno i relevantno. Promjenom materijala, boje i oblika želim pokazati da tradicija i dalje može nositi privlačnost i suvremenost.“
Ideju kulturološke „putovnice“ ugradila je u svoju kolekciju Mara, na kojoj je i magistrirala. Istražujući odnos između očuvanja kulture, globalnih utjecaja Zapada te postupnog nestajanja tradicionalnih tekstilnih obrta, posebice onih slovenskih, Simčič je postavila zanat u službu visoke mode. Odjevni predmeti u kolekciji nadahnuti su drevnom tradicijom izrade drvenih predmeta i košara te su vješto integrirane u suvremen dizajnerski kontekst. U to vrijeme ishod nije bio toliko važan koliko usavršavanje tehnike. „Optimistična sam i volim vjerovati da moda može pomoći u očuvanju zanata. Postoji toliko primjera u kojima zanat ostaje u samom srcu modnog izraza – dovoljno je samo pogledati couture, gdje svaki šav slavi vještinu ljudskih ruku“, govori dizajnerica. „Moda je oduvijek imala moć kreirati želju – za predmetima, estetikom i kompletnim stilovima života. Ne vidim zašto isto ne bi mogla učiniti i za zanate.“
„Iako sam svjesna da moda ima komercijalan karakter te da je riječ o industriji koja je vođena potrošnjom, u kojoj se uspjeh često mjeri brojkama, a ne očuvanjem znanja, veseli me što ipak još postoje brendovi, i veliki i nezavisni, koji zanat stavljaju u srž svog identiteta.“ Jedna od takvih modnih kuća jest Bottega Veneta, osnovana 1966. godine u talijanskoj Vicenzi, koja je, specijalizirajući se za ručno rađene proizvode od kože, razvila prepoznatljivu tehniku tkanja kože, Intrecciato, koja je postala njezinim zaštitnim znakom. Neža Simčič pridružila se timu za dizajn malih kožnih proizvoda u Bottega Veneti ove veljače, postajući tako dio priče čije je veličine modna publika postala svjesna u rujnu kad je Louise Trotter predstavila svoju debitantsku kolekciju na pisti Tjedna mode u Milanu. Kolekciju su modni mediji proglasili trijumfom i, posve zasluženo, ovjenčali samo superlativima. „Oduvijek mi je bio san raditi za Bottega Venetu. Osjećam se izuzetno sretnom što sam dio dizajnerskog tima koji istinski cijeni i slavi zanat koji stoji iza svakog predmeta“, govori Neža te dodaje: „Filozofija brenda i njihov osjećaj prema nasljeđu u potpunosti se poklapaju s mojim pristupom dizajnu budući da me oduvijek fasciniralo kako se tradicionalne tehnike mogu reinterpretirati u suvremenom kontekstu.“
Povezano: Prvi pogled na debitantsku kolekciju Louise Trotter za Bottega Venetu
Pridruživanje kući Bottega Veneta važno je za Simčič iz još jednog, vrlo intimnog razloga. „Kao dijete, bila sam očarana elegancijom Talijanki. Sjećam se kako sam ih promatrala dok su klizile ulicama, besprijekorno odjevene, ogrnute krznom, ostavljajući za sobom oblak parfema koji bi u zraku ostajao još dugo nakon što su prošle. Za mene je ta slika utjelovljivala profinjenost, samopouzdanje i gotovo filmski prizvuk privlačnosti“, prisjeća se danas. „Odrasla sam vjerujući da je talijanska moda mjerilo prema kojem se uspoređuje sve ostalo – ne samo po stilu nego i po umijeću izrade i kvaliteti. Raditi za talijansku modnu kuću oduvijek je bio daleki san, nešto što sam s divljenjem promatrala s druge strane granice. Ostvarenje tog sna, i to u ovoj fazi karijere, i dalje mi se čini nestvarnim – poput zatvaranja kruga između mjesta odakle sam krenula i onoga što sam nekoć samo zamišljala.“
Ovih dana, kad ne radi u jednoj od najpopularnijih modnih kuća današnjice, Simčič zaokuplja um tehnikama izrade košara. „U slobodno vrijeme nastavljam plesti, polako usavršavajući tu vještinu i učeći nove tehnike. Za mene je to način kako ostati povezana sa svojim nasljeđem i održati taktilni dijalog s materijalom i formom živim“, otkriva dizajnerica. „Nikad zapravo ne znate kamo vas takva osobna istraživanja mogu odvesti“, govori dok joj glas odaje onaj optimistični tračak kakav nosi maštanje. „Sviđa mi se pomisao da se ta praksa jednog dana može razviti u nešto moje.“
VOGUE RECOMMENDS
