Skriveni "biseri" koje treba otkriti, smještaj i savjeti pravih poznavatelja. Evo gdje ljetne odmore provode urednici časopisa Vogue Italia.
Emma Bocchi23 srpnja, 2025
Ljubav je prolazna, rekao je netko. Istina je, postoje ljudi koji su nam suđeni, ali postoje i oni koje sretnemo, možda se zaljubimo, a onda ih pustimo, baš poput želja upućenih nebu u najčarobnijoj ljetnoj noći, onoj svetog Lovre. Postoje ljudi, ali i mjesta, raspoloženja, knjige i emocije. Jer ljepota ljubavi leži upravo u tome, u njezinoj sveobuhvatnosti. Mjesta koja su svjedočila našim prvim ljubavima, ali nas sada ne pitaju što se s njima dogodilo. Mjesta koja su s nama slavila promaknuće, maturu, a zatim i diplomu, ali nas sada ne pitaju u kojoj smo fazi života – brak? Djeca? Karijera? – jednostavno nas zagrle i čvrsto stisnu. Mjesta na kojima smo naučili hodati, na prstima, dopuštajući da nas ljepota oko nas zadivi. Mjesta, a s njima i mali rituali koje smo ondje izgradili. Doručak u kvartovskom kafiću i ono “Uobičajeno?” koje je mirisalo na slobodu, stari gospodin koji je čitao novine na klupi s pogledom na more i kojeg više nema, ali je ondje ostao njegov način življenja života, s lakoćom i autentičnošću. Mjesta koja su nas vidjela kako plačemo, smijemo se i pjevamo iz sveg glasa. Mjesta koja smo voljeli, ali ponekad možda i mrzili – i to je predivno. Jer svaka ljubavna priča sastoji se upravo od toga. Egzistencijalne krize, prolazne slabosti i nestabilne krhkosti. Jedno je sigurno. Kada se vratimo na ta mjesta, naše će srce biti lagano kao prvog ljeta provedenog ondje, gdje je sve odisalo okrepljujućom pozitivnom energijom. Evo kamo urednici časopisa Vogue Italia odlaze na ljetni odmor, na posebna mjesta gdje su gradili svoje uspomene i proživjeli najsnažnije emocije, između čarolije i očaravajuće ljepote.
Postoje mjesta koja nam uđu u srce jer smo ondje odrasli ili proživjeli najbezbrižnije godine mladosti; a postoje i mjesta srca koja se, bez puno objašnjenja i neočekivano, nametnu u određenim trenucima našeg života. Ovog ću ljeta biti u Maratei, biseru Tirenskog mora. Ono što me tamo privlači nije samo slikovito naselje, veličanstvene uvale i strme litice, ili pogled koji oduzima dah s velikog kipa Krista Otkupitelja (da, baš poput onog u Rio de Janeiru). Ili bolje rečeno, ne samo to. Idem tamo kako bih odsjela u La Casa di Maratea, boravištu smještenom između mora i planina, gdje se ljepota umjetnosti i dizajna susreće s najiskonskijom prirodom. Živahni tonovi plave i crvene, bazen s pogledom na more, djela Ettorea Sottsassa, Nathalie Du Pasquier, Gaetana Pescea, Gija Pontija, Vanesse Beecroft, među ostalima. Utočište mira, mjesto stvoreno s puno srca – jer potrebno je puno srca za tako brižnu njegu – gdje Marco De Luca i njegov tim, isti oni koji se brinu o La Minervetta u Sorrentu, dočekuju svakog gosta čineći da se osjeća kao kod kuće. Za one koji se pak ne mogu odreći šarma prošlih vremena i ugođaja pedesetih, Hotel Santavenere dočekuje goste u klasičnim i profinjenim prostorima koji su osvojili, između ostalih, Giannija Agnellija, Camillu Cedernu, Domenica Modugna i Pata Methenyja.
La Casa di Maratea
La Casa di Maratea
Hotel Santavenere
Hotel Santavenere
Moje omiljeno mjesto je na moru, u Toskani, točnije u Barattiju. Odlazim tamo otkad sam imala mjesec dana, a prije mene su moji djed i baka tamo vodili moju mamu. Kad se trebam isključiti i napuniti baterije, tamo se vraćam. Idem u svoju omiljenu uvalu, do koje se dolazi samo kroz šumu, gdje se nalaze dvije meni najdraže kuće na svijetu, koje je izgradio firentinski arhitekt Vittorio Giorgini, a signal za mobitel je slab. Nema restorana, osim malog kioska, “Al Polpo Marino”, gdje kuhaju svježu ribu, u kojoj se uživa uz zalazak sunca, s pogledom na more. Svaki put mijenjam mjesto gdje spavam, ali već nekoliko godina biram “Le Moraiole”, seosko imanje uronjeno u zelenilo na brežuljcima, dvadeset minuta od mora. Jedva čekam vratiti se i ove godine.
Le Moraiole
Le Moraiole
Le Moraiole
Ako je Puglia talijanska Ibiza, onda je prirodni rezervat Torre Guaceto naša Es Vedrà. Nekoliko kilometara od “bijelog grada” (Ostuni) skriva se prirodni raj gdje se mediteranska makija i plavetnilo mora stapaju na 8 kilometara slobodne plaže. Mjesto gdje se um smiruje, a srce ispunjava. Rođen sam i odrastao u Pugliji, djetinjstvo sam proveo istražujući svaki trullo, massariju i borovu šumu, ali još uvijek se savršeno sjećam čuđenja pri prvom zalasku sunca u Torre Guacetu. Potrebno je ostaviti automobil na prvom parkiralištu, naoružati se strpljenjem i dobrim parom planinarskih cipela prije ulaska u gustu šumu koja vodi do prirodnog rezervata, no kad stignete, osjećate se slobodno, zaboravljate na vrijeme, pa čak i na nošenje kupaćeg kostima. Kad sunce zađe u more i polako se vratite u civilizaciju, nećete moći odoljeti pucci s pečenom hobotnicom – tipičnom punjenom sendviču iz Puglie, napravljenom od tijesta sličnog onom za pizzu – dok šećete tržnicama lokalnih rukotvorina u Savelletriju. Nakon pješačenja do plaže i šetnje s pucciom i shoppingom, pravo maženje stiže kada prenoćite na čarobnom mjestu poput Palazzo Edmondo, dragulja u srcu Salenta koji skriva tajni vrt, gdje ćete otkriti bazen okružen drevnim stupovima i voćkama. Prava privatna oaza.
Palazzo Edmondo
Torre Guaceto
Torre Guaceto
Trullo La Sacchina
Iz Torre Guaceta nastavite prema jugu, duž jadranske obale, i dođite do Castra, u provinciji Lecce. Da biste stigli tamo, kod Otranta vam savjetujem da krenete obalnom cestom: put je sporiji i bogatiji prirodnim ljepotama, a usput možete vidjeti i neke kule s legendarnim pričama. Na ovim geografskim širinama, iz vašeg radija mogli biste početi čuti glasove koji govore grčki ili albanski. A onda, napokon, Castro. Malo srednjovjekovno naselje podijeljeno na grad, marinu i špilje. Mjesto gdje sam provodila svaki srpanj svog djetinjstva, gdje sam kao mala naučila plivati u njegovim svježim vodama i gledala reprezentaciju kako osvaja Svjetsko prvenstvo. Mjesto pogodno za ljubitelje stijena, s uređenim plažama, slobodnim zonama, vožnjama pedalina ili izletima brodom od Špilje zaljubljenih (Grotta degli Innamorati) do špilje Zinzulusa. Za jelo se popnite gore, u grad, koristeći vlakić Angelo Azzurro (kreće s trga Piazza Dante). Ovdje, nakon šetnje njegovim ljupkim ulicama, čavrljanja s mještanima na prozorima i posjeta dvorcu, možete uživati u salentinskim delicijama svih vrsta, od rustica do calzonea ako volite uličnu hranu, pa sve do brojnih jela od ribe, mesa ili vegetarijanskih jela. Za spavanje, ne mogu vam ne preporučiti Il Posto delle Fragole, kako biste uronili u prirodu (i vodu), a ostali samo nekoliko minuta od centra.
Getty Images
Castro
Getty Images
Ako zatvorim oči i sjetim se ljeta svog djetinjstva u Italiji – sada kada živim u Engleskoj više od šesnaest godina – dvije regije uvijek izranjaju u sjećanju: Ligurija i Sardinija. Iz obje regije čuvam živo sjećanje, ali posebne ostaju bijele plaže La Cinte u San Teodoru. Jedna su od rijetkih slobodnih plaža – koje se ne plaćaju – među najpoznatijima u tom području. Odlazila sam tamo kao djevojčica, kad su dani bili ispunjeni beskrajnim skokovima u more, stripovima o Miki Mausu, ledenim granitama i tonama focaccie pojedene s pogledom na taj raj. Nakon tisuću plivanja, zaspala bih umorna i sretna ispod suncobrana, ljuljana morskim povjetarcem. Vratila sam se kao odrasla, prošlog ljeta, povodom vjenčanja uz more. Pijesak je još uvijek bijel kao nekad, voda prozirna i mirna, posebno u sumrak. Sjećala sam se i Caféa 12.1, s njegovim bogato postavljenim stolovima okrenutim prema horizontu i otoku Tavolari: jednostavno, ali zaista posebno mjesto. San Teodoro savršen je i za one koji vole istraživati: od skrovitih uvala Capo Coda Cavallo, panoramskih šetnji zelenilom Monte Nieddua, do večernjih tržnica u centru koje mirišu na mirtu, rukotvorine i šećernu vunu. Za spavanje preporučujem područje Puntaldìa: vjenčanje je održano u predivnom hotelu Due Lune, uronjenom u prirodu i more. La Cinta, sa svojim bojama, sladoledima, prženim plodovima mora na plaži i sporim ljetnim ritmom, i danas ostaje jedna od mojih najsretnijih i najsvjetlijih uspomena.
Serhii Panasiuk
Lukasz
Svakog ljeta, kad god mogu, vraćam se na mjesto gdje sam odrasla: Bosa, gradić smješten između mora, brda i povijesti, na sjeverozapadnoj obali Sardinije. To je srednjovjekovno naselje kroz koje teče jedina plovna rijeka na otoku, Temo, koja protječe ispod dvorca Malaspina i poznatih šarenih kućica smještenih na brdu. Riječ je o kućama-tornjevima, visokim i uskim, u kojima obožavam boraviti jer je to kao povratak u prošlost, među uske, tihe ulice i život koji teče sporo. Među njima obožavam Locanda di Corte (posebno sobu s terasom i pogledom na dvorac) koja čuva netaknut arhitektonski šarm ovih povijesnih kuća, ali sa svim udobnostima i savršenom kombinacijom minimalističkog namještaja i lokalnih rukotvorina. Nekoliko koraka dalje nalazi se restoran Locande, regionalna izvrsnost, gdje mladi chef Nicola Ibba reinterpretira okuse tradicije s kreativnošću i poštovanjem prema lokalnim namirnicama. Nezaboravan je, primjerice, sardinijski odojak, rastavljen i ponovno sastavljen u elegantne, savršene porcije. Za lijep završetak dana, iskustvo koje uvijek preporučujem je AperiTemo: vožnja brodom po rijeci u zalazak sunca, uz tihu glazbu i degustaciju vina u gradiću koji je, između ostalog, domovina dragocjene Malvazije. Savršen način za pozdraviti dan, uživati u krajoliku iz perspektive vode i prepustiti se ovom čarobnom mjestu.
Getty Images
Restoran Locanda di Corte
Locanda di Corte
Nema ljeta bez nekoliko dana u mojoj voljenoj Isolacci, u Valdidentru (Valtellina), mom omiljenom mjestu. Volim se izgubiti među dolinama, diviti se vrhovima, provoditi dane čitajući uz rijeku ili organizirajući piknik na livadama. Svaki dan je novo otkriće: jutro možete provesti šećući zelenilom – u Val Violi, na Stelviu, u Val Zebrù ili gdje god poželite – ali i odlučiti se za vožnju biciklom stazom uz rijeku do Bormija ili Santa Caterine, zaustavljajući se u selu na ručku ili samo na sladoledu. U Bormiju posebno vrijedi posjetiti podrume Braulija, koji 2025. slavi svoju 150. godišnjicu. Za ljubitelje adrenalina ne nedostaje staza za brdski biciklizam i stijena za penjanje, ali i planinarenja na velikim visinama u otkrivanju lokalne faune s doslovno zadivljujućim pogledima, poput prekrasnih šetnji koje počinju od jezera Cancano. Trud se isplati uz ukusnu valtellinsku kuhinju, koju možete kušati u planinskim domovima ili, polako i uz čašu vina Sforzato della Valtellina, za večerom: nezaobilazna je postaja u Filò u Bormiju, u agroturizmu Baita dell’All u Valdidentru ili u restoranu Kosmo Taste The Mountain u Livignu (posebno je Téa del Kosmo kulinarsko iskustvo koje vrijedi doživjeti). Za ljubitelje wellnessa, pak, obavezna postaja su terme: iako su najpoznatije QC Terme Bagni Vecchi i QC Terme Bagni Nuovi u Bormiju, nekoliko sati opuštanja možete si priuštiti i u Livignu, u spa centru Lac Salin Spa & Mountain Resort, s njegovim Alpine Escapeom, koji uključuje panoramski jacuzzi, stazu za bose noge među mirisima visina i drvenu kolibu s pogledom na prirodu. A za one koji nikad ne miruju, pravo rješenje mogao bi biti Aquagranda u Livignu, gdje sužive dvije različite duše: ona wellnessa – koju nudi područje Alpine Wellness i Slide&Fun s panoramskim saunama, wellness stazama i toboganima – i ona sporta, zahvaljujući AQ1816, centru posvećenom onima koji se ne žele odreći forme na odmoru i žele trenirati koristeći prednosti nadmorske visine. Dosada u planinama ne dolazi u obzir!
Restoran Il Cenacolo
Valdidentro, Valtellina
Valdidentro, Valtellina
Moji ljetni odmori uvijek završavaju na jednom posebnom mjestu, odakle potječe obitelj moje majke: malom talijanskom naselju na granici sa Švicarskom. Valsolda gleda na jezero Lugano i poznata je po piscu iz 19. stoljeća, Fogazzaru, i njegovom romanu “Mali starinski svijet”. Autentična mjesta, koja su u nekim svojim dijelovima ostala zamrznuta u vremenu, pogodna su za one koji žele spojiti kulturu s dodirom prirode: planinarske šetnje kroz prirodni rezervat, skakanje u rijeke kristalno čiste vode, izleti brodom i posjet vili poznatog pisca koja je postala muzej, dok je na 10 minuta Lugano sa svojim muzejima, a na 30 minuta outlet Fox Town (Mendrisio).
Parco San Marco Lifestyle Beach Resort
Parco San Marco Lifestyle Beach Resort
Kad pomislim na odredište za odmor u Italiji, ne mogu ne spomenuti Vieste, gdje imam kuću od djetinjstva. Nalazi se u dijelu Puglie koji je još uvijek prilično neistražen, na sjeveru, daleko od masovnog turizma posljednjih godina: Gargano. Moja kuća je samo 10 minuta hoda od mora, ali je uronjena u maslinike i okružena stablima smokava: od prvih svake godine radimo ulje, a od drugih džemove koje zatim jedemo tijekom godine i poklanjamo kao suvenire s odmora. Više ne idem tamo često, ali preporučujem ga svima koji žele doživjeti autentično iskustvo Puglie: kilometri slobodne plaže, netaknuta priroda, fantastična hrana i jednostavno predivni lokalni ljudi. Obavezno vidjeti: izlet brodom do obližnjih Tremitskih otoka, gdje je Lucio Dalla imao kuću. Obavezno probati: Trabucco di Mimì u Peschiciju, restorančić s ribljim specijalitetima smješten na stijeni iznad mora, gdje možete uživati u najljepšim ljetnim zalascima sunca.
@altrabucco
@altrabucco
Casa Giulia, Vieste
Postoje mjesta koja, iako ih sada možda više ne prepoznajemo, svjedočila su našem odrastanju i zato ćemo ih zauvijek nositi u srcu. Možda su promijenila svoje ruho, sada blještavije i možda manje istrošeno, a s njim i svoj izgled, način na koji se predstavljaju. Nije važno, mi smo ondje stvorili posebne uspomene i zato se svaki put kad se vratimo emocije šire svuda oko nas. Nekoliko kilometara od Forte dei Marmi, mjesta gdje sam provela 23 ljeta svog života, nalazi se mali grad koji godinama nije promijenio svoje držanje, pa čak ni način odijevanja, Pietrasanta. Tamo ljudi izlaze na kavu na trg s pogledom na katedralu, dive se umjetničkim djelima u galerijama i otkrivaju skrivene kutke prema kojima se mogu popeti. Aperitiv nije samo trenutak za Instagram, već trenutak koji treba proživjeti u potpunosti, sa svom sporošću i spontanošću svijeta. Za tipičnu večeru preporučujem Le Bar à Vins, mali restoran u kojem vlasnica još uvijek otkriva obiteljske anegdote vezane uz stare (i fantastične) recepte. Mogli biste spavati u Hotelu Paradis, u srcu Pietrasante, gdje sve podsjeća na snažnu vezu s umjetnošću koja karakterizira ovaj grad. Alternativa, nedaleko od centra, mogao bi biti agroturizam Il Mulino di Nonna Sà, mjesto uronjeno u prirodu, gdje život teče sporo.
Emma Bocchi:
@hotelparadispietrasanta
Pietrasanta
Pietrasanta
Pietrasanta
