Beogradski dizajner Nemanja Jehlička i dalje genijalno oblikuje vizualni identitet Nikea – otkrio nam je sve o Nike x Skims suradnji

Pitanje što želiš biti kad odrasteš i danas mi je, s gotovo trideset godina, slaba točka. Čini mi se kao da je konačan odgovor nešto što te zarobi u tamnicu vječnih očekivanja i nemogućnosti promjene mišljenja (moj osobni pakao). Ipak, unatoč naizgled potpuno neodređenom i nepredvidivom karijernom i životnom putu za koji bi se moglo pomisliti da ga vodim, putem su se pojavili određeni tragovi. Moja bi mama rekla da sam kreativka, sestra da hitno moram odrasti, a ja da sam oduvijek znala kako želim raditi nešto što će mi omogućiti slobodu izražavanja – stvaranje nečeg vlastitog u bliskoj vezi s već postojećim narativima i konceptima.

Uvijek sam se divila ljudima koji uspijevaju spojiti ta dva svijeta, koji u postojećim okvirima pronađu prostor za osobni izraz, a da se pritom ne izgube u sustavu. Takvim mi se čini Nemanja Jehlička, beogradski grafički dizajner koji više od desetljeća radi u Nikeu, gdje se specijalizirao za tipografiju i vizualne koncepte. Nakon što je karijeru gradio kroz glazbenu i klupsku kulturu u Beogradu te radio u nekoliko europskih studija, danas iz Amerike vodi tim koji oblikuje identitet brenda Nike. Njegov rad balansira između discipline i izraza, sustava i intuicije, i upravo u toj ravnoteži leži njegov potpis.

Kaže da je rad na projektu Nike × Skims bio prilika da se dvije snažne priče isprepletu bez gubitka identiteta. „Nike je danas mnogo više od sporta, a SKIMS mnogo više od bodyweara – oba brenda su platforme za izražavanje. Ideja je bila stvoriti vizualni jezik koji ne pokušava nadglasati nijedan glas, već ih spojiti u novu priču. Tu sam i ja pronašao svoj prostor da kreativno oblikujem sinergiju koja će nositi NikeSKIMS identitet.“Taj balans između kontrasta – luksuza i funkcionalnosti, sporta i senzualnosti, Nemanja postiže kroz tipografiju, kompoziciju i atmosferu, više nego kroz doslovne vizualne elemente. Često govori o procesu koji nije linearan. Kao što smo i sami naučili kroz mnogo jednostavnije, svakodnevne radnje, rijetko koje rješenje ostane isto od početne ideje do konačnog proizvoda. Jehlička potvrđuje da je i kod njega početna zamisao tek iskra: „Kroz pokušaje, pogreške i istraživanja oblikuje se nešto što više nije ni slično onom prvotnom impulsu, ali i dalje nosi njegovu energiju.“ U tom naizgled kaotičnom prostoru on pronalazi ritam, često se oslanjajući na ono što je ponio iz glazbe. Klupska kultura, ponavljanje motiva, puls koji nikada nije posve isti, to su elementi koji se neprimjetno provlače kroz njegov rad.

Kad govori o „vizualnoj napetosti” između interveniranja u ono komercijalno i očekivano te unošenja autentičnog u umjetničko rješenje, kaže da je to dijalog, a ne sukob. „Volim odvesti stvari do ekstrema. Kad dizajn ostane na rubu, dovoljno miran da bude čitljiv, ali dovoljno pomaknut da zadrži pažnju.“ Upravo ta tanka linija između reda i kaosa čini njegov izraz prepoznatljivim.

Njegov posao, ipak, ne podrazumijeva samo umjetnički izraz. Rad u velikim timovima zahtijeva stalno usklađivanje s globalnim vizijama brenda. „Svaki projekt za mene nosi neki trag mog rukopisa, makar to bio samo način na koji pristupam rješavanju problema ili detalj koji drugi možda ni ne primijete. Vidim to kao igru između discipline i izraza. Brend je glazba, ali način na koji plešem – to je moj izraz. Vjerujem da je moguće služiti velikoj ideji, a i dalje ostati vjeran sebi, ako si dovoljno promišljen i prisutan“, kaže. U tom okviru traži prostor da zadrži osobni rukopis, makar kroz detalj koji bi na prvi pogled bio neprimjetan. Jedan od takvih trenutaka, priča, bila je serija radova za Jordan flagship trgovine, gdje je u tipografiji sakrio geo-koordinate koje simboliziraju datume rođenja članova njegove obitelji.

Na pitanje kako mjeri uspjeh svog rada, ne razmišlja u brojkama. Za njega dizajn uspijeva tek kada počne živjeti izvan svoje početne funkcije, kada ga zajednica prepozna, usvoji, pa čak i reinterpretira. „Kada nešto što sam stvorio počne inspirirati druge, kada se pojavi u kontekstu koji nisam mogao predvidjeti, tada znam da je to zaista proradilo.“ Iako tehnologija neizbježno mijenja način rada, on je koristi promišljeno. Generativne alate vidi kao sredstvo, ne kao zamjenu. „Važno je znati što alati mogu, ali još važnije kada ih koristiti, i zašto. AI i generativne alate rijetko koristim, eventualno u početnim fazama projekta za brzu vizualizaciju.

Međutim, kod projekta Nike × SKIMS nije bilo potrebe za tom vrstom eksperimentiranja.“ U procesu često napravi korak unatrag i analizira prethodna rješenja i ideje. „To mi pomaže da sagledam širu sliku i pronađem nove kutove iz kojih mogu nastaviti. Često se okrećem dodatnom istraživanju, bilo da je riječ o proučavanju relevantnih umjetničkih pravaca, kultura ili čak drugih industrija, jer inspiracija dolazi iz neočekivanih izvora.“

Kada govori o kontinuitetu, posebno u kontekstu velikih suradnji, odgovarajući na moje pitanje bi li, kada bi imao priliku, dizajnirao „re:SKIMS“ reinterpretaciju iste kolaboracije u budućnosti, naglašava da ne vjeruje u stalne promjene. „Vjerujem da, ako brend želi postati ‘ikončan’, ne bi trebao mijenjati vizualni identitet iz kolekcije u kolekciju, već ga graditi kroz kontinuitet radi dugoročnog utjecaja, a ne trenutnog efekta.“ To razumijevanje dugoročnosti, discipline i dosljednosti vjerojatno je ono što ga izdvaja od prolaznih estetskih trendova.

Na kraju, možda je upravo to odgovor koji će smiriti moju dugogodišnju dilemu. Ne „što želim biti kad porastem“, nego kako želim raditi: slobodno, promišljeno, otvoreno promjenama, ali s jasnim osjećajem kontinuiteta. Nemanja Jehlička pokazuje da umjetnički izraz i sustav ne moraju biti u sukobu, već mogu harmonijski koegzistirati, ako im damo prostora da dišu.