Nataša Vojnović, kroz gotovo tri desetljeća bavljenja modelingom, ostavila je značajan trag na naslovnicama magazina Vogue. Međutim, biti lice prvog izdanja Vogue Adria ima poseban značaj za ovu četrdesetčetverogodišnju manekenku: priznanje u rodnoj zemlji za izuzetan uspjeh u svjetskoj modnoj industriji. U razgovoru s bivšom agenticom iz Pariza, Nataša se prisjeća početaka, izazova koje je savladala i mjesta na kojem se nalazi danas.
Dok filmska ekipa postavlja sljedeći kadar, Nataša Vojnović sa snažnim naglaskom izjavljuje: Projiciram li moć? Ovaj skit, koji je sjajno režirala Nadia Lee Cohen za novu Dsquared SS2024 kampanju, parodira film Boogie Nights. Iako mlađa generacija možda ne prepoznaje referencu i ironiju, svatko tko je radio s Natašom to odmah prepoznaje: ona je spremna napraviti sve za dobar kadar, perfekcionist je, timski igrač, ima opuštenu i nimalo arogantnu energiju te emitira čisti užitak rada pred kamerama. I naravno, moć.
Nataša Vojnović ima 44 godine i našla se na naslovnici prvog izdanja Vogue Adria. Prošlo je skoro 30 godina otkako sam započela svoju karijeru i sretna sam što sam dio prvog broja. Pretpostavljam da će mnoge djevojke ovo vidjeti i pročitati pa sam razmišljala o tome što znači biti model. Zahvalna sam što su me odabrali, mogli su staviti nekoga s “plastičnijim” izgledom na naslovnicu. Osjećam da Balkan sada bolje razumije i prihvaća modu. Ali direktna Nataša otvoreno govori: Ima dobrih modela u Srbiji koji su daleko dogurali. Ali karijeru poput moje nijedna nije postigla.
Zaista nisam imala nikakva očekivanja
Kao tinejdžerica željela sam biti filmska redateljica i željela sam upisati poznatu filmsku školu u Łódźu u Poljskoj. Dosta ljudi mi je prilazilo i nudilo da postanem model. Mislim da sam imala sreće jer je moja tetka radila u policiji. Provjeravala bi ih i ispostavilo se da nisu bili baš…kul. Kada je Elite organizirao prvi izbor za look godine u Srbiji, njezina je teta to odobrila. I Nataša je pobijedila. Nisam stvarno imala nikakva očekivanja, osim da ću morati vratiti 50.000 dolara koje sam dobila unaprijed. Od tog trenutka bila sam na svim naslovnicama u Beogradu, ali ne i izvan Srbije. Slali su me u Beč, Pariz, Milano, gdje sam imala izazove u radu s drugim djevojkama, probleme s agencijom, a borila sam se i sama sa sobom. Išla sam raditi male editorijale, a onda bih se vraćala i lagala u intervjuima o tome što radim, ne samo zato što sam osjećala da se to od mene očekuje, već zato što sam znala da to mogu.
Nataša je privukla moju pozornost kada je 1997. prvi put stigla u Elite Paris, nakon što se okušala u Beču i Milanu. Iako nije bila u mom odjelu, prvo što mi je privuklo pažnju bilo je njezino ponašanje. Dobar dio njezinih razgovora bio je u stilu ma je*i se, ko ih je*e, zaje*i to. Došla je s mjesta gdje je život bio opasan i morala je biti jaka, možda čak i prisiljena sakriti svoju ljepotu. Drugo što sam primijetila je savršena visina i građa, graciozan pokret i simetrično lice, što je vrlo rijetko. Modna industrija ju je pod svaku cijenu pokušavala učiniti lijepom, ali to nije bila ona. Bojala sam se biti lijepa, ima toliko lijepih djevojaka. – kaže. Sada mogu biti seksi, ali tada sam bila kao, ne, ja neću ovo raditi. Njeni omiljeni modeli bili su Kristen McMenamy i Milla Jovovich, a omiljene cipele su joj i dalje marte.
Imala je problema s agentima i klijentima zbog podočnjaka i raščupane kose. Koga briga za to? Vidjela sam glumicu s karakterom. Takve ljude ne možete kontrolirati, ne možete im samo dati popis zakazanih sastanaka i kartu grada. Morate raditi s njima, objašnjavati im što radite i poštovati ih kao pojedince. Kad sam prešla u Next Model Management, ona je još uvijek živjela između Srbije i ostatka Europe, pa sam je zamolila da mi se pridruži i stvarno provede neko vrijeme u Parizu. Napokon je pristala, negdje oko dvadesete godine, a kako se prisjeća, bivši agenti su joj rekli: Nema šanse da ćeš ikada raditi s velikim klijentima. U Italiji je napravila nekoliko uspješnih editorijala, no uspjeli su prikazati tek mali dio njezine priče. Spoj njezinog aristokratskog stasa i pankerske samouvjerenosti trebalo je doživjeti osobno, a to su mogli samo ljudi koji se neće osjećati preopterećeno, već će znati iskoristiti i crpiti njezinu energiju. Također, imala je izuzetno dobar smisao za humor, koji joj pomaže u svakodnevnom životu.
Brzo sam primijetila da kad god se Nataša opirala promjenama, na primjer, prijedlozima o tome kako bi trebala izgledati ili što odjenuti za određeni angažman, to je bilo zato što je bila previše ponosna da pita; odrasla je u ratom razorenoj zemlji, nije u tim prvim godinama manekenstva imala nekoga da je nečemu nauči, nije bilo interneta, ni društvenih mreža na kojima bi se mogla informirati. Ostala je sa mnom u Parizu i dala bih joj torbe pune kozmetičkih proizvoda i upute kako ih sve isprobati. Zatim bih je potaknula da pogleda knjige o fotografiji, vraćajući se sve do 1930-ih. Iznimno je brzo učila i prepoznala odakle fotografi crpe inspiraciju. Kad sam vidjela koliko je zainteresirana i analitična za tako mladu ženu, to je samo potvrdilo ono što sam mislila: razumije se u ovaj posao. I ona to želi.
Fascinantno mi je da me ti nekako poznaješ bolje nego što sam ja samu sebe poznavala. Tada sam pomislila, možda je ovo trenutak kada bih se trebala prepustiti. Sjećam se da si me odvela u shopping, rekla si: dobro se oblačiš, ali daj da ti malo pomognem. Kupili smo Martine Sitbon cipele i Burberry kaput koji još uvijek imam. Mislim da mi je činjenica da si vjerovala u mene dala hrabrosti.
Nije puno marila za svoju ljepotu i odjeću, ali je postala jedna od najprofesionalnijih manekenki koje sam ikad predstavljala. A moj zadatak je bio da to pokažem svima, pa i onima koji su rekli da će joj baciti koji dinar kad je vide na ulici. Zvala sam fotografe, dizajnere, casting direktore, povukla sam sve svoje filmske veze kojih sam se mogla sjetiti, pokušavajući im dati priču s kojom bi se mogli poistovjetiti. Rekla sam im da moraju ponovno vidjeti Natashu. Kad je konačno ušla u industriju, sve je ostalo bilo na njoj. I uspjela je.
Sjećam se da si me slala Karlu Lagerfeldu jedno 50.000 puta. Stalno sam se pitala, zašto idem toliko puta, da bi mi rekla: samo idi. Dobila je tu Chanel reviju, a dan prije toga, pozvana je da radi lookbook, kao zamjena za djevojku koja je bila previše umorna. Napravili su odličan izbor, jer za Natašu ne postoji previše umorna, a i energija koju donosi je zarazna. U trenutku kada sam ušla u taj studio s Karlom, znala sam da će ta suradnja trajati veoma dugo i da će ta osoba gledati na mene kao na sjajnog modela, a možda i prijatelja. Uslijedila je Chanelova kampanja za modne dodatke, brojne revije i ništa manje nego sedam godina na čelu kampanje Lagerfeld Gallery.
Stvaranje nečeg nevjerojatnog
Posla je bilo sve više. Nataša je postala fotografski i dizajnerski model, dok je nešto manje radila za klijente. A oni su, s druge strane, postali njezini najbolji predstavnici, uvjerili su klijente da je angažiraju za modne revije i kampanje. Mario Testino i izuzetna urednica Carine Roitfeld prvi su to shvatili, te su je zvali za kampanju kuće Sonia Rykiel. Išla sam na njena snimanja i svjedočila entuzijazmu ekipe koja je radila s ovom novakinjom, s djevojkom koja je instinktivno znala kako se kretati, kako se nositi, kako uhvatiti svjetlo, koja je bila spremna raditi koliko god je potrebno i koja se sa svima dobro slagala. Željeli su je još više, što je dovelo do novih angažmana.
Kada je pitate tko su joj bile bitne figure u karijeri, Nataša prvo spominje Nicka Knighta: To je bio fotograf koji zaista nije imao strah od mog ekscentričnog stila. Također spominje Davida Simsa koji je znao kako uhvatiti divlji moment. Također spominje Stevena Meisela, koji ju je fotografirao za Valentino kampanju 2003., Stéphanea Sednaouija i njihov rad za talijanski Vogue, priču koju je radila sa Stevenom Kleinom za L’Uomo Vogue i Davida Bowieja – koji je sada izložen u National Portrait Gallery u Londonu . Za čim najviše žalite? Da nije surađivala s Richardom Avedonom ili Helmutom Newtonom. Otišla sam kod Newtona za Louis Vuitton kampanju, obukla se kao da sam izašla iz nekog njegovog crteža. Biralo se između djevojke s pletenicama i mene, a onda mi je rekao da sam suviše mršava i da mogu ići. Rekla sam mu da kamera dodaje osam kilograma, i on se šokirao, kaže: Ti pričaš! Odgovorila sam: Naravno da pričam. I to je bilo to. On nikada nije uradio tu kampanju, a ni ja.
U kategoriji dizajnera spominje, naravno, Karla Lagerfelda i Nicolasa Ghesquièrea iz Balenciage. Bio je tako normalan i skroman. Svaki je komad bio poput umjetničkog djela i to sam razumjela jer smo puno radili zajedno u studiju. Posebno mjesto u njezinom modnom panteonu ima i Tom Ford, vizionar koji je vratio seksipilnost ranih 2000-ih i postao hvaljeni redatelj. Danas neke od kuća za koje radi vode ljudi koje je upoznala prije mnogo godina, poput Casey Cadwallader u Thierry Mugleru: Nekada je bio asistent Narcisa Rodrigueza. – prisjeća se Nataša, jednog od svojih najvjernijih klijenata u New Yorku.
Zanima me što se događa iza kulisa, a ne samo konačni proizvod. Jako volim nastupati, zato mi nije bilo teško odraditi toliko revija. Nisam voljela ići na zabave i družiti se s poznatim ljudima koji me nisu zanimali. Zanimalo me samo stvarati nešto nevjerojatno. Kada bih snimala, pristupala bih tome kao da su filmovi. Ušla sam u likove i glumila ih od početka do kraja. Mislim da su mnogi od njih inspirirani Blade Runnerom, Monicom Vitti u Antonionijevim filmovima i Genom Rowlandsom. Smatram da je važno gledati puno filmova, čitati puno časopisa i knjiga.
Davala je sve od sebe. Ne sjećam se da je Nataša ikada propustila let, što je dovoljno da zasluži njezino poštovanje u ovoj industriji. Energija joj je uvijek bila na maksimumu, ali kada je bila prazna, djevica je u njoj tražila oslonac, neko mjesto gdje bi se mogla opustiti i dobiti jednostavne odgovore. Drago mi je da sam joj mogla pružiti i jedno i drugo. O bilo kojoj sumnji ili pitanju koje sam imala, ti nikad nisi puno filozofirala. Išla sam na snimanja, ti bi mi rekla jednu, dvije riječi, a ja bih rekla, OK.
Preseljenje u New York
Godine 2002., nakon vrhunca kampanja za Calvin Klein i Gucci, te konačno dobivanje vize, došlo je vrijeme da se Nataša preseli u New York, koji je postao epicentar industrije. Bio je to težak prijelaz za nju: Stigla sam tamo i vidjela da se sve vrti oko novca, svi su jako kompetitivni. Mnogo se više značaja pridaje agencijama nego modelima. Bila je u praznom stanu i opet se osjećala nesigurno i ranjivo. Doletjela sam da je ohrabrim i pomognem joj opremiti stan. Nikad nije voljela kupovati nove stvari i uvijek se osjećala krivom trošeći svoj teško zarađeni novac. Prije majčine smrti, Nataša nikada nije išla na odmor samo da se odmori, a i nakon toga je to rijetko radila. Još čekam da dođe na Tahiti, kamo sam se preselila prije nekoliko godina. Ali naša veza se automatski obnavlja kada se vidimo u Parizu ili kada odem u Beograd.
U New Yorku je krenula na satove glume. Abel Ferrara želio ju je za filmski projekt koji nikada nije realiziran, no družili su se, a ona to smatra jednim od najzanimljivijih trenutaka u Velikoj jabuci. No, shvatila je da glumice nisu puno bolje tretirane od manekenki, a i naglasak nije nikad izgubila. Nakon nekoliko godina u New Yorku, osjetila je potrebu odseliti se, a ja sam mislila da je to odlična ideja. Otišla je istraživati istočnu Afriku. Mislim da je također htjela saznati koliko je industrija voli. Moda ju je ipak čekala. Bez obzira na to koliko se ponekad osjećala usamljeno ili da se nije snašla u New Yorku, Amerika i njezini komercijalniji poslovi otkrili su još jednu dimenziju njezine ljepote i talenta. Pojavila se sofisticiranija, ženstvenija Nataša Vojnović, kao da poručuje onima koji je smatraju predivljom, preglasnom ili da izgleda poput narkomanke – da može sve.
Davala sam se poslu toliko da nisam mogla disati. Morala sam usporiti.
Prije 13 godina upoznala je Miljana Boškovića, a njihova kćerka Gora rodila se 2018. godine, godinama nakon što je Nataša odustala od ideje da postane majka. Obitelj vrijeme provodi između Beograda, Kopaonika i Ade Bojane, gdje Miljan vodi svoje tvrtke za snowboarding i kitesurfing. Nakon mamine smrti, jako sam se željela ostvariti kao majka, a i Miljan je želio djevojčicu. Liječnik nam je rekao da bi čak i uz IVF to bilo nemoguće. Toliko sam se dala u posao da nisam mogla disati. Morala sam usporiti. Prestala je piti kavu i pušiti, počela se baviti kitesurfanjem, otputovala na Havaje i završila obuku za instruktoricu joge. Počela sam raditi jogu i meditirati kako bih povratila dah. Rekla sam Miljanu da potpuno razumijem ako želi naći nekog mlađeg. Samo je rekao da ne, da uvijek možemo usvojiti. A onda je došla Gora.
Kao i svaki roditelj, Natasha ima bezbroj priča o svojoj kćeri. Nevjerojatno mi je kako je brzo narasla. Neki dan me prekinula usred razgovora s prijateljicom i rekla: Mama, ne brini, imaš tatu, imaš mene, i najvažnije, imaš sebe. Ima samo pet godina.
Nataša Vojnović je i dalje onakva kakva je bila kad sam je prvi put upoznala: ima staru i mudru dušu u tijelu tinejdžerke te pošten pristup životu i poslu. Redovito se pojavljuje na prestižnim modnim pistama i u modnim editorijalima, a modni znalci uvijek srdačno pozdravljaju njezin povratak. Uživa u trenucima odmora od uloge majke koja brine o obitelji. Raduje se što će se moda ponovno usredotočiti na starije modele, posebno one koji nisu imali nikakve estetske korekcije na licu. Što bih učinila da nemam prijateljice poput Anne-Catherine, Delphine, Elise ili nekih iz starih vremena? Samo bih stajala u redu s hrpom mlađih kolegica. Nataša se konačno vratila u Beograd nakon boravka u New Yorku tijekom pandemije. Mudro je uložila svoj novac i sada ima slobodu birati što želi raditi. Na snimanju za naslovnicu Voguea Adria nosi haljinu koju je 2007. godine za Lanvin kreirao Albert Elbaz, a na toj haljini je otisnuto Natašino lice. Ta je haljina simbol koji govori o Natašinoj važnosti u svijetu mode, ali i o ideji održivosti, što je jedan od Vogueovih postulata. Volim što sam uspjela zadržati ekskluzivnost, neću raditi mnogo, ali ću raditi ponešto. Možda ovo bude moj posljednji cover, ali je divan način da završim ovo poglavlje svog života. Nisam baš sigurna da joj vjerujem. Sretnija sam nego ikad – kaže. To joj vjerujem.
Make-up: Saša Joković
Prvo izdanja Vogue Adria dostupno je putem webshopa. Od 12. ožujka na svim kioscima