Bivši partner nikada mi nije rekao da mi je haljina prekratka. Da ne smijem izlaziti, družiti se ili putovati bez njega. Nije me zasipao ljubavlju pa je naglo uskraćivao, nije me provjeravao, ograničavao kontakt s obitelji i prijateljima, niti tražio da se odreknem ičega što želim. Nazovimo ga lažnim inicijalom M: na prvi pogled (i samo na prvi), njegovo ponašanje nije bilo na listi najčešćih, tipičnih znakova upozorenja iz udžbenika kada je riječ o toksičnim i potencijalno nasilnim odnosima; djelovao je mirno, staloženo, povučeno. Gotovo kao golden retriever boy. I tu je bila najveća varka. Jer, M. je u naletima bijesa postajao zvijer. Zvijer koja bi mi pritisnula čeljust dok mu oči, ruke i zubi ne postanu nadnaravnih razmjera, zabijajući nemilosrdan strah u svaku moju kost. Bila sam u dvadesetima, nisam bila ni tiha, ni poslušna, ni naivna, dušebrižnici bi rekli da se takvoj curi to ne može dogoditi, kao da takve kategorije uopće postoje; otresala bih se, grizla i uzvraćala trostruko, ali u toj beskrajnoj koridi uvijek bih na kraju ostala poražena i za koji novi centimetar oštećena.
Istraživanje Organizacije za sigurnost i suradnju, provedeno 2018. godine na reprezentativnom uzorku žena u dobi od 18 do 74 godine koje žive u Srbiji, potvrdilo je da je najzastupljeniji oblik nasilja od strane intimnog partnera psihičko nasilje. Dvije od pet ispitanih žena navele su da su doživjele seksualno uznemiravanje u nekom trenutku od svoje 15. godine pa nadalje, a 18% je navelo da je to doživjelo u posljednjih 12 mjeseci.
Također, 35% žena koje su imale partnera doživjele su kontrolirajuće ponašanje, a 29% nasilno ponašanje, dok je 8% žena koje su imale partnera i koje imaju djecu izjavilo da su bile izložene ucjenama vezanim uz djecu ili da su im djeca bila zlostavljana. Duboko vjerujem da su te brojke znatno više, ali skrivene – bilo zato što nasilje ne želimo priznati sebi i drugima, bilo zato što nismo dovoljno educirane da ga prepoznamo i imenujemo, osobito ako smo odrasle u destruktivnim obiteljskim obrascima u kojima je nasilje bilo normalizirano na bilo koji način: i tu opet ne mislim na tipične udžbeničke primjere, nasilnog oca ili brata, nego i na odrastanje u okruženju neprestanih obiteljskih svađa, galame, uvreda, naglih promjena raspoloženja i nepredvidive svakodnevice pod utjecajem roditelja u lošem braku.
Brojke koje se ne mogu lažirati one su o ženama koje su ubijene od strane svog partnera. Aktualna kampanja “Dok nas smrt ne rastavi” Autonomnog ženskog centra, čiji je cilj prevencija femicida, upozorava da je u Srbiji između 2011. i 2024. godine zabilježeno 424 slučaja femicida. Tijekom 2024. godine ubijeno je najmanje 18 žena, dok je od početka 2025. godine do danas ubijeno najmanje 14 žena. Zabrinjava podatak da su u polovini slučajeva počinitelji nasilja ranije bili prijavljivani. Dom, mjesto koje bi trebalo predstavljati sigurnost, i dalje je najopasnije mjesto za žene koje trpe nasilje.
Povezano: Nasilje nad ženama u regiji je alarmantno. Što učiniti kada mu svjedočite
Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, u nastavku sam izdvojila crvene zastave, odnosno ustaljene obrasce ponašanja toksičnih i potencijalno nasilnih partnera, o kojima se, uz priče o ljubomori, izolaciji i kontroli, možda još uvijek ne govori dovoljno. U ranim dvadesetima nisam ih znala jasno prepoznati, a danas od njih bježim bez razmišljanja. No, to je došlo tek nakon godina rada na sebi, psihoterapije, edukacije, feminističkog angažmana i beskrajnih razmjena ženskih iskustava.
1. Duboko potisnuti bijes i agresija
Često bih se našla u situaciji u kojoj se moj partner ne zna suprotstaviti svojoj majci, najboljem prijatelju ili šefu, što mi nikako nije bilo jasno s obzirom na njegovu narav. Zalupio bi vratima i otišao, a zatim bi satima šutio. Kasnije bi brutalno napadao ljude u prometu, zaposlenike u restoranima ili prolaznike u noćnim klubovima: u najbanalnijim situacijama taj bi se bijes akumulirao i manifestirao kroz potpuno pretjerane reakcije, što itekako može biti najava za verbalno ili fizičko nasilje. Ovdje je riječ o potiskivanju bijesa prema autoritetima. Psihodinamski gledano, takva osoba može imati neintegriran emocionalni sustav – bijes nije svjestan ni obrađen kroz samorefleksiju, pa traži “siguran izlaz” na manje važnim, slabije zaštićenim osobama. Taj obrazac povećava rizik od eskalacije nasilja jer agresija nije svjesna ni kontrolirana, već djeluje kao neposredna reakcija na unutarnji stres i frustraciju, a ne na stvarnu prijetnju.
2. Mizoginija
Feministkinja u meni plače što je dijelila isti zrak s čovjekom koji bi redovito umanjivao ili omalovažavao žene (o objektivizaciji da i ne govorim), čak i kroz “šale” pred prijateljima, sugerirajući da su manje sposobne ili manje vrijedne u poslu i društvu. To pripisujem neiskustvu i naivnom uvjerenju da ćemo osobe koje volimo s vremenom promijeniti. Svaka vrsta mizoginih stavova, najčešće ukorijenjenih u tradicionalnim, konzervativnim i patrijarhalnim obrascima, jasan je znak upozorenja koji ne treba ignorirati, jer čak i ako pomislite da to “nema veze s vama”, već s nekim drugim ženama, brzo ćete shvatiti da niste iznimka (a nadam se i da smo odavno naučile da “ti nisi kao sve druge” nije kompliment). Mizoginija često nije samo površinska netrpeljivost prema ženama, nego duboko ukorijenjena dinamika nesigurnosti, projekcija osobne inferiornosti i strah od gubitka moći. Često potječe iz ranih iskustava – pretjerane kontrole ili kritike od strane ženske figure, nemogućnosti da izraze ljutnju prema dominantnim ženama u djetinjstvu, ili socijalnih modela u kojima su žene bile vrednovane kroz rigidne norme.
3. Potpuno ignoriranje osjećaja
On nije manipulirao mojim osjećajima, on ih je jednostavno ignorirao. Često bih napuštala naš prostor kako bih utjehu pronašla kod prijateljice ili majke, uz osjećaj da naša veza funkcionira samo kada sam dobro, jer inače, “on to ne može podnijeti”. Ako pokušavate podijeliti zabrinutost, tugu ili potrebu za podrškom, a reakcija vašeg partnera ne postoji ili je neadekvatna, to često odražava njegovu nesposobnost povezivanja s vlastitim ili tuđim emocijama, što može biti posljedica ranih iskustava u kojima su njegova osjećanja bila odbacivana ili kažnjavana. Ignoriranje emocionalnog stanja stvara emocionalnu izolaciju. Tome pridodajte partnera s kojim ne možete razgovarati otvoreno i iskreno o problemima koji ga se tiču – bilo zbog straha da ćete povrijediti njegov veliki (ali krhki) ego, bilo zato što vam nikada neće jasno reći što vam zamjera. Taj obrazac vodi prema toksičnoj dinamici u kojoj partner koristi šutnju ili hladnoću kao oblik neizrečene kontrole – bez direktne agresije, ali s velikim emocionalnim pritiskom.
4. Korištenje osobnih slabosti i tajni kao sredstva kontrole ili povređivanja
Osoba koja agresijom raspiruje agresiju sigurno će vas jednom optužiti da ste “poludjeli” zbog nečega sasvim trećeg: članova vaše obitelji, genetike, osobnih slabosti ili trauma iz djetinjstva. To može upućivati na psihološko zlostavljanje i pokazivati jasnu namjeru da druga osoba osjeti krivnju, manju vrijednost ili bespomoćnost. Istraživanja emocionalnog zlostavljanja pokazuju da ovakve taktike dovode do dugotrajnog osjećaja nesigurnosti, smanjenog samopouzdanja i sumnje u vlastite procjene. Iznad svega, ovaj reality show način vrijeđanja smatrala sam doslovno zloćudnim: želite li doista u svom okruženju partnera, prijatelja ili kolegu koji ne samo da nema svijest o sebi i odgovornosti, nego vas tretira bez osnovne pristojnosti i međusobnog uvažavanja?
5. Od ljubavi do mržnje linija je tanka
Iako zvuči kontradiktorno, između zastrašujuće prijetnje “da bi vas netko ubio” i one romantizirane “da bi za vas ubio” nema velike razlike. U toksičnim odnosima linija između ekstremne ljubavi i ekstremne mržnje vrlo je tanka – fenomen koji psiholozi prepoznaju kao ambivalentnu emocionalnu dinamiku. Takva ambivalencija (istovremena privrženost i neprijateljstvo) pojačava psihološki pritisak jer žrtva ostaje emocionalno vezana, a istovremeno izložena povredama i manipulaciji. Empirijska istraživanja pokazuju da počinitelji nasilja često osjećaju pomiješana osjećanja ljubavi, bijesa i mržnje prema partneru, što doprinosi eskalaciji agresivnog ponašanja. Lako se prepustiti ovakvim obrascima ako vjerujete u romantične narative o fatalističkoj ljubavi bez osnovne emocionalne sigurnosti, gdje se bolan kraj promatra kao dokaz “intenziteta” osjećaja.
Zašto je tako teško povezati se sa svojim granicama kada partner postane istovremeno i mjesto utjehe i mjesto povrede?
“Ovo je suštinska dilema takvih odnosa”, govori mi psihoterapeutkinja Ana Perović (In Between Sessions). “Mi tražimo sigurnu bazu u partneru. Razlika između sigurnih i nesigurnih odnosa ogleda se u tome kako se par nosi s povredama i kršenjem granica. U sigurnom odnosu postoje jasni mehanizmi za reparaciju: priznaje se greška, preuzima odgovornost, traži iskren oproštaj i radi na promjeni ponašanja. Tuđe iskustvo se ne negira, stvara se prostor za obje perspektive kao validne i postoji namjera da se situacija riješi zajednički.
U nesigurnoj, nasilnoj dinamici partner postaje istovremeno izvor straha i povremeni izvor utjehe. Tu se prava reparacija zapravo nikada ne dogodi. Umjesto toga nastaje ciklus tzv. lažnog pomirenja: nakon povrede slijedi povremena utjeha ili zatišje, ali bez priznanja krivnje, bez preuzimanja odgovornosti i bez stvarne promjene. U takvom ciklusu ta osoba postaje i onaj koji povređuje i onaj koji spašava.
Iz tog kaosa rađa se jedna od najsnažnijih ovisnosti: uvjerenje da osoba koja vas povređuje jedina može “zaliječiti” tu povredu. To stvara psihološki ćorsokak iz kojeg je iznimno teško izaći. Kako se onda ponovno povezati sa svojim granicama? Moj savjet je uvijek krenuti od tijela. Tijelo ne laže. Ono zna. To je naš najprecizniji sustav za ranu uzbunu. Zato vas pozivam da, kada ste sljedeći put s tom osobom, pokušate primijetiti:
-
Je li vam želudac stisnut u čvor?
-
Zadržavate li dah, kao da ne smijete disati slobodno?
-
Tjerate li se da se smijete ili pravite da je sve u redu?
-
Bojite li se reakcije druge osobe ako pokušate mirno postaviti granicu?
Tako se možete ponovno povezati sa svojim granicama. One govore jezikom: ovdje se ne osjećam sigurno. Povratak granicama je, prije svega, povratak sebi i podsjetnik da je to koliko se osjećamo sigurno, važno, a ne beskrajno analiziranje tuđeg ponašanja.”
Što kada se taj partner vraća iznova i iznova?
“To je vjerojatno najteži dio cijelog procesa”, naglašava Ana. “Statistički, osobe koje trpe nasilje u prosjeku se oko sedam puta vrate osobi koja čini nasilje. To nije znak slabosti, nego dokaz moći emocionalne ovisnosti. Srž te ovisnosti leži u ciklusu u kojem osoba koja vas povređuje istovremeno mora biti i osoba koja će vas ‘zaliječiti’. To stvara psihološki ćorsokak. No ključno je shvatiti jedno: naš pravi oporavak gotovo se uvijek događa izvan tog odnosa, u krugu drugih ljudi, podrške i, prije svega, kroz ponovno uspostavljanje odnosa sa samim sobom. Ako vam je pomisao da se oporavite bez kontakta s osobom koja vas maltretira, nepodnošljiva, to je snažan signal da se ne radi samo o ovoj vezi. Vrlo je vjerojatno da ovo nije prvi odnos u vašem životu obilježen nezadovoljenom čežnjom i zlostavljanjem.
Kao što sam spomenula, osobe koje ostaju u nasilnim odnosima često ponavljaju iskustvo iz djetinjstva: vezanost za nekoga (najčešće roditelja) tko ih nije vidio, uvažavao niti poštovao, a za čijom su ljubavlju očajnički čeznule. Što se to ranije dogodilo i što je ovisnost bila veća, to je teže prepoznati istu poziciju u odrasloj dobi: poziciju bespomoćnog djeteta prepuštenog milosti i nemilosti nekoga tko je grub, nasilan ili izrazito kritičan, a za čijom ljubavlju čezne.
I tu leži put napretka. Velik dio emocionalnog sazrijevanja jest stvoriti prostor za to dijete u sebi. Dati mu pažnju, suosjećanje i podršku koja mu je nedostajala, pronaći psihoterapeuta koji će pomoći obraditi traumatična rana iskustva i tugu koja ih prati.
Istovremeno, jednako je važno shvatiti: više nismo to dijete. Nikada nismo toliko ovisni ni bespomoćni kao nekad. Kao odrasli, imamo izbore, resurse i moć izaći iz situacija koje nas povređuju.
