Nasilje nad ženama u regiji je alarmantno. Što učiniti kada mu svjedočite

Ovih se dana mnogo pričalo o kampanji Dok nas smrt ne rastavi, provedenoj u osam zemalja regije; Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji, Sjevernoj Makedoniji i Bugarskoj, u suradnji s ženskim centrima i sigurnim kućama iz regije, a s ciljem da se o femicidu govori otvoreno i bez ublažavanja stvarnosti. Kampanja je početkom studenog započela performansom u galeriji N.EON čija je centralna točka bila crna vjenčanica dizajnerice Marije Tarlać. „Koliko god vjerujemo da su vjenčanja simbol ljubavi i sreće, iskustvo žena koje su preživjele nasilje pokazuje da mnoge od njih prvi put dožive nasilje tijekom vjenčanja ili neposredno nakon njega. Crna vjenčanica u ovoj kampanji nije provokacija, već poziv da otvorimo oči pred stvarnošću u kojoj najveći broj žena strada od ruke sadašnjeg ili bivšeg partnera“, izjavila je tada Vanja Macanović iz Autonomnog ženskog centra. Ironično, u tijeku kampanje još je jedna žena ubijena iz bijesnog pištolja svog bivšeg dečka – još jedna mu nije uspjela pobjeći.

Nasilje nad ženama se događa svuda oko nas, prečesto i potiho. Stvarno je, podmuklo i nosi brojne maske. Od onih naizgled benignih, uvredljivih preko široke lepeze različitih oblika fizičkog nasilja pa sve do krajnje tragičnih kakav je doživjela Aldina Jahić u Mostaru neki dan. Kada se to dogodi, sustav se iznova preispituje, tuguje, pitanja su ponovno u zraku – što smo kao društvo mogli napraviti da to spriječimo? Za jednu od nas, tada je već prekasno. Iako vam se možda ne događa osobno, jezivo je pomisliti da se događa nekoj drugoj ženi, bespomoćnoj pred voljom i odlukama bivšeg ili sadašnjeg partnera (ili, ponekad, nekoga tko uopće nije partner). O femicidu trebamo govoriti glasno i uporno, dovoljno dugo da spriječimo svaku vrstu relativiziranja u našem, još uvijek, patrijarhalnom društvu. Kao službeni Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama obilježava se 25. studenog, ni taj dan, ni taj mjesec nisu dovoljni da o tome govorimo, već cijela godina pa i ona iduća, i ona iza nje…

Neka ovo bude početni vodič za sva pitanja koja imate na temu nasilja nad ženama i prve korake koje trebate poduzeti, bilo da se događa možda vama ili nekome koga poznajte.

Bosna i Hercegovina

Statistika u BiH

“Kazneno djelo nasilja u obitelji ili obiteljskoj zajednici u porastu je u odnosu na prethodne godine, odnosno, žene žrtve nasilja sve se češće odlučuju prijaviti nasilje i pokrenuti postupke pred institucijama“, za Vogue Adria govori Marija Kaurin iz fondacije Udružene žene te dodaje kako je “Nasilje u obitelji najprijavljivanije kazneno djelo u Bosni i Hercegovini. Globalni problem ubojstava žena ne zaobilazi ni BiH.” Mariju smo pitali i za statistiku u odnosu na prijašnje godine.

“Prema statističkim podacima, svako peto kazneno djelo odnosi se na nasilje u obitelji. Počinitelji ovih kaznenih djela u više od 90% slučajeva su muškarci. Statistički podaci obuhvaćaju razdoblje od 2014. do kraja 2024. godine. U Republici Srpskoj, prema “časovniku zločina” za 2023. godinu, svaka 6,5 sati izvršeno je jedno prijavljeno kazneno djelo nasilja u obitelji ili obiteljskoj zajednici. Žrtve ovih kaznenih djela u više od 67% slučajeva su žene.

Kada se govori o žrtvama, na prvom mjestu su supruge, izvanbračne partnerice i bivše partnerice, koje čine više od 50% svih žrtava, a zatim majke i kćeri. U porastu je i broj djece oba spola koja su žrtve obiteljskog nasilja.

Dominantan oblik obiteljskog nasilja je fizičko nasilje, ali statistike pokazuju i povećan broj prijava psihičkog nasilja. Prijave za seksualno nasilje rjeđe su, zbog čega se stječe dojam da žrtve ne prepoznaju ovaj oblik nasilja kao kazneno djelo ili ga ne prijavljuju. Učestalost i brutalnost nasilja prema ženama dovode do femicida te ukazuju na sustavne nedostatke institucionalnog odgovora na nasilje nad ženama.“

Koliko zakon u BiH štiti žrtve, sankcioniraju li se?

„Godine 2019. radnje nasilja u obitelji ili obiteljskoj zajednici inkriminirane su isključivo kao kaznena djela, što predstavlja pozitivan korak. Prijava nasilja u obitelji ili obiteljskoj zajednici do tada se u Republici Srpskoj uglavnom tretirala kao prekršaj. Međutim, nisu svi oblici nasilja nad ženama u Bosni i Hercegovini jednako kriminalizirani. Obiteljsko nasilje prepoznato je kao kazneno djelo u kaznenom zakonodavstvu Republike Srpske, Federacije BiH i Brčko distrikta BiH. Ipak, Brčko distrikt BiH i dalje ima dvostruko normiranje obiteljskog nasilja – i kao kazneno djelo i kao prekršaj.

U posljednjih nekoliko godina primjetan je porast izricanja zaštitnih mjera od strane nadležnih sudova. U zaštiti žrtava nasilja iznimno je važno pravodobno izricanje hitnih i zaštitnih mjera. Tok i dinamika kaznenih postupaka vezanih uz rodno utemeljeno nasilje nisu se bitno promijenili; postupci se u pravilu završavaju u relativno kratkim rokovima – unutar jedne godine. Međutim, iznimno je važno da se kaznena djela nasilja u obitelji ili obiteljskoj zajednici procesuiraju u što kraćem roku kako bi se osigurala sigurnost i zaštita žrtve. Iako zakoni o zaštiti od nasilja u obitelji u oba entiteta prepoznaju institut osobe od povjerenja, zakoni o kaznenom postupku nisu usklađeni s tom odredbom.” (Marija Kaurin iz fondacije Udružene žene)

Na koji način se sankcioniraju nasilnici?

“Počinitelji su u više od 90% slučajeva osuđeni za kaznena djela rodno utemeljenog nasilja, no kazne su uglavnom blage. Uvjetna osuda i dalje je najčešća sankcija za počinitelje, a zabrinjavajuće je što sudovi uz uvjetne osude ne izriču i mjere zaštitnog nadzora. Na razini BiH primijećeno je da sudovi kao olakotnu okolnost uzimaju činjenicu da je počinitelj „obiteljski čovjek“, odnosno otac jednog ili više djece, čak i u slučajevima kada je nasilje počinjeno nad djecom ili u njihovoj prisutnosti.“ (Marija Kaurin iz fondacije Udružene žene)

Kome se prvo javiti kada osoba ili netko njoj blizak doživljava nasilje i koji su prvi koraci?

“U prethodnim danima naša Fondacija ponovo je ukazala na značaj SOS linije za pomoć i podršku žrtvama obiteljskog nasilja kroz info sastanke održane u lokalnim zajednicama. Cilj je bio osnažiti žene kroz razgovor i ukazati na mogućnosti i podršku SOS linije. To je ujedno i preporuka kada žrtva ili netko koga poznaje trpi nasilje i želi napraviti prvi korak, dobiti informacije u konkretnom slučaju o daljim koracima. Broj SOS telefona za RS je 1264, a za FBiH je 1265. Pozivi upućeni prema SOS telefonu su besplatni, dostupni 24/7 i mogu biti anonimni. Na SOS telefonima rade SOS savjetnice koje su educirane i senzibilizirane kada je riječ o žrtvama nasilja u obitelji. One će ovisno o konkretnom slučaju, pozivateljicu uputiti na prijavu i procedure u nadležnim institucijama, također ako pozivateljica izražava potrebu za  psihološkom ili pravnom pomoći, uputit će je na pravnu i psihološku podršku u sklopu naše Fondacije koju pružamo žrtvama nasilja u obitelji.” (Marija Kaurin iz fondacije Udružene žene)

Popis skloništa i sigurnih kuća u BiH

“Fondacija lokalne demokratije”, Sarajevo

Udruženje građana “Vive Žene”, Tuzla

Udruženje “Žene sa Une”, Bihać,

Udruženje građana “Medica”, Zenica

Udruženje “Žena BiH”, Mostar

“Budućnost”, Modriča

Udružene žene, Banja Luka

“Lara”, Bijeljina

“Žene s Une”, Bihać

Srbija

Statistika u Srbiji

Situacija u Srbiji varira a godišnje se prijavi između 27.000 i 29.000 događaja nasilja u obitelji i u partnerskim odnosima. “U 2024. godini bilo je 27.211 prijava, nešto manje u odnosu na prethodne dvije godine, ali više nego u dvije godine kada je bila epidemija virusa COVID-19”, za Vogue Adria govori Vanja Macanović, advokatica iz Autonomnog ženskog centra i dodaje kako podaci pokazuju da je u više od 70% slučajeva bilo prijavljeno nasilje prema ženama. “Činitelji nasilja prema ženama su u 90% slučajeva bili muškarci, većinom aktualni ili bivši, bračni, izvanbračni ili emotivni partneri (oko 67%) kao i srodnici (sinovi, unuci, očevi, rodbinski srodnici i dr.)”.

Kakva je situacija sa zakonima, koliko štiti žrtve, koje su dobre strane zakona, a koje loše?

“U Srbiji je zaštita od nasilja u obitelji i partnerskog nasilja uređena na tri razine – dvije preventivne i jednoj kaznenoj. Preventivne mjere propisane su Zakonom o sprječavanju nasilja u obitelji i Obiteljskim zakonom, dok je kaznena odgovornost uređena Kaznenim zakonikom. Zakonom o sprječavanju nasilja u obitelji policiji je dano ovlaštenje da procijeni rizik od ponavljanja nasilja i izrekne hitne mjere zaštite; udaljenje počinitelja iz kuće/stana i zabranu kontaktiranja žrtve, u trajanju od 48 sati, neovisno o tome želi li žrtva to ili ne. Policija je dužna o svakoj prijavi i postupanju obavijestiti tužiteljstvo i centar za socijalni rad. Tužiteljstvo zatim ima 24 sata da odluči hoće li predložiti produljenje hitne mjere, a sud sljedećih 24 sata odlučuje o produženju na 30 dana. Za kršenje hitnih mjera predviđen je prekršajni zatvor do 60 dana. Te bi se mjere trebale izricati počiniteljima kod kojih je nasilje tek počelo, kako bi se spriječila eskalacija. Problem nastaje kada institucije pogrešno procijene rizik i takve mjere izreknu osobama koje su visokorizične i ozbiljno opasne.

Najvažnije odredbe Zakona o sprječavanju nasilja u obitelji odnose se na obveznu koordinaciju institucija: u svakom tužiteljstvu djeluju Grupe za koordinaciju i suradnju koje čine javni tužitelj, policijski službenik za nasilje u obitelji i predstavnik centra za socijalni rad. Grupe se moraju sastajati najmanje jednom u 15 dana, pregledati sve nove slučajeve, ponovno procijeniti rizik i izraditi Plan zaštite žrtve. Takav model rada postoji još samo u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali u nešto drugačijem obliku.

Od uvođenja ovog sustava 2017. godine smanjen je broj ubojstava žena koje su ranije prijavljivale nasilje. Nažalost, taj se broj ponovno povećava, što narušava povjerenje žena da će ih institucije zaštititi nakon prijave.

Tijekom hitnih mjera ili nakon njihovog isteka, žrtva, tužiteljstvo ili centar za socijalni rad mogu zatražiti zaštitne mjere po Obiteljskom zakonu – iseljenje počinitelja, useljenje žrtve, zabranu približavanja žrtvi ili mjestu njezina stanovanja/rada te zabranu daljnjeg uznemiravanja. Te mjere mogu trajati do godinu dana, a njihovo kršenje je kazneno djelo.

Za počinitelje koji ne prestaju s nasiljem unatoč zaštitnim mjerama, ili za one koji čine teže oblike nasilja od početka, može se pokrenuti kazneni postupak. Tijekom postupka moguće je odrediti pritvor ili zabranu približavanja i komunikacije sa žrtvom, a kaznenom presudom izreći sigurnosnu mjeru zabrane približavanja u trajanju do tri godine.

Kombinacija preventivnih i kaznenih mjera može zaštititi žene koje su preživjele nasilje, ali samo ako institucije nasilje ne tretiraju kao izolirane incidente, nego kao obrazac ponašanja počinitelja. Nažalost, sudovi u Srbiji i dalje pokazuju blagost prema počiniteljima, što često rezultira time da žene i djeca plaćaju cijenu vlastitim životima (puštanje opasnih počinitelja iz pritvora, prihvaćanje nagodbi iako postoje nove prijave, izricanje kućnog pritvora počiniteljima obiteljskog nasilja). (Vanja Macanović, Autonomni ženski centar)

Na koji se način sankcioniraju nasilnici u Srbiji?

“Na godišnjoj razini policija izrekne između 20.000 i 22.000 hitnih mjera zaštite, koje traju 48 sati, a sud u više od 90% slučajeva produži te mjere na dodatnih 30 dana. Od ukupnog broja prijava nasilja u 2024. godini, u 4.857 slučajeva (17,8%) tužiteljstva su smatrala da postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo nasilja u obitelji. Sudovi su osudili 1.990 počinitelja, većinom uvjetnim osudama. Nažalost, sudovi rijetko izriču uvjetne osude uz zaštitni nadzor, a samo mali broj sudaca uz uvjetnu osudu izriče i sigurnosnu mjeru zabrane približavanja ili kontaktiranja žrtve.

Što se tiče podataka o prijavama različitih oblika seksualnog nasilja nad ženama, nažalost ne postoji točna evidencija svih slučajeva prijavljenih policiji. Statistika postoji samo za predmete u kojima je tužiteljstvo donijelo odluku o pokretanju istrage, a broj takvih slučajeva godinama je izrazito nizak. Tužiteljstva su 2020. godine vodila ukupno 411 slučajeva seksualnog nasilja, a 2023. godine 500 slučajeva u okviru kaznenih djela protiv spolne slobode. U 2024. godini, od ukupno 440 slučajeva, viša tužiteljstva su provodila istragu u samo 68 prijava kaznenog djela silovanja. Osuđeno je 25 počinitelja silovanja – što je za državu s više od 3 milijuna žena zanemarivo mali broj presuda.” (Vanja Macanović, Autonomni ženski centar)

Kome se prvo obratiti kada mi ili netko nama blizak doživljava nasilje i koji su sljedeći koraci?

“Država poziva žene da prijave nasilje, ali im ne može jamčiti potpunu sigurnost nakon prijave. Zato ženske organizacije i SOS telefoni godinama savjetuju da se prvo nazove besplatni SOS telefon ženskih organizacija (anonimno ako je potrebno). Tamo se procjenjuje rizik, izrađuje sigurnosni plan i žena dobiva informacije o tome što može očekivati od institucija, kako bi prijava bila podnesena na način koji smanjuje opasnost.

Najopasniji trenuci za žene koje trpe nasilje su kada:

• prijavljuju nasilje
• obavještavaju počinitelja da će ga prijaviti ili napustiti
• pokreću razvod ili druge postupke
• provedu tu odluku u praksi

Tada je najveći rizik od teškog ozljeđivanja ili femicida.

Ako se nasilje događa u trenutku prijave, ženama se savjetuje da pozovu policiju s mjesta na kojem su sigurne i izvan dohvata počinitelja, kako im telefon ne bi bio oduzet ili razbijen, što povećava rizik od teških ozljeda.

Prilikom davanja izjave policiji važno je:

• navesti sve oblike nasilja, sadašnje i ranije
• spomenuti ranije povrede i odlaske liječniku, prijave policiji, centru za socijalni rad, psihologu, psihijatru, organizacijama
• navesti posjeduje li počinitelj oružje (legalno ili ilegalno), je li pripadnik snaga sigurnosti ili u kontaktu s oružjem
• je li bio alkoholiziran ili pod utjecajem droge
• je li prijetio ili pokušao ubojstvo/samoubojstvo
• je li nasilju svjedočila maloletna djeca
• vodi li se sudski postupak (razvod, skrbništvo, imovina…)
• je li počinitelj ljubomoran i kontrolira svaki aspekt života

Osobama koje znaju ženu koja živi u nasilju također se preporučuje da se prvo obrate ženskim organizacijama, kako bi dobile upute kako pomoći na način koji ne povećava rizik za žrtvu.

Ako netko prijavljuje nasilje bez pristanka žrtve, važno je da to naglasi institucijama – jer takva prijava povećava rizik i zahtijeva posebno oprezno postupanje.” (Tanja Ignjatović, psihologinja Autonomni ženski centar)

Popis nevladinih organizacija za individualnu podršku ženama koje su preživjele muško nasilje u Srbiji

“Atina” Udruženje građana za borbu protiv trgovine ljudima i svih oblika rodno-zasnovanog nasilja, Beograd

Autonomni ženski centar, Beograd

Organizacija za zaštitu prava i podršku ženama sa invaliditetom, Beograd

Romski centar za žene i decu “Daje“, Beograd

Viktimološko društvo Srbije, Beograd

Centar za podršku ženama, Savetovalište za pravnu i psiho-socijalnu pomoć, Kikinda

Oaza sigurnosti, Kragujevac

Alternativni Krug, Kragujevac

Udruženje Fenomena /SOS Kraljevo

Udruženje žena “Peščanik”, Kruševac

Žene za mir, Leskovac

SOS ženski centar Novi Sad

IZ KRUGA – VOJVODINA organizacija za podršku ženama s invaliditetom, Novi Sad

Udruženje Roma Novi Bečej – SOS telefon na jezicima nacionalnih manjina, Novi Bečej

SOS na romskom i srpskom jeziku Osvit, Niš

Centar za devojke, Niš

Udruženje žena Femina, Smederevska Palanka

Ženska alternativa, Sombor

Ženski centar Užice SOS telefon za žene sa iskustvom nasilja u poroidici i partnerskim odnosima, Užice

SOS telefon za podršku i pomoć ženama i deci koja su preživela nasilje, Vranje

SOS telefon za žene i decu žrtve nasilja, Vlasotince

Zrenjaninski edukativni centar,  Zrenjanin

Udruženje Romkinja Bujanovac, Bujanovac

Udruženje Nezavisni ženski centar, Dimitrovgrad

Udruženje  Romkinja “Nada”, Aleksinac

IMPULS TUTIN, Tutin

Popis sigurnih kuća u Srbiji nalazi se ovdje.

Hrvatska

Statistika u Hrvatskoj

U posljednjih deset godina u Hrvatskoj je ubijeno 165 žena, a samo u 2025. godini zabilježeno je 11 slučajeva femicida (u 2024. njih 18, 2023. – 9 ubijenih i 2022. – 13 ubijenih), započinje statistički presjek za Vogue Adria Karla Pudar, izvršna menadžerica Zaklade SOLIDARNA u sklopu koje djelulje Fond za žene. “Riječ je o ženama koje su izgubile život od ruke partnera, bivših partnera ili bliskih članova obitelji – najčešće u vlastitom domu, ondje gdje bi trebale biti najsigurnije. Ti slučajevi nisu iznimke, već odraz duboko ukorijenjenog problema rodno uvjetovanog nasilja i ozbiljnog institucionalnog propusta u njegovom prepoznavanju, prevenciji i sankcioniranju.” Prema dostupnim podacima, svaka treća žena u Hrvatskoj tijekom života doživi neki oblik nasilja – bilo fizičkog, psihičkog, seksualnog ili ekonomskog. Podaci iz RH govore da na svaki prijavljeni slučaj obiteljskog nasilja dolazi najmanje deset neprijavljenih, a na jedan prijavljeni slučaj seksualnog njih čak petnaest neprijavljenih.

“Sustavna šutnja, nepovjerenje u institucije i stigma koju žene osjećaju razlog su zašto mnoge nikada ne progovore, a one koje to učine, često ostaju bez odgovarajuće podrške“, govori Karla za Vogue Adria i ističe da “Femicid nije samo kazneno djelo, nego posljednja točka na kontinuumu tolerancije. Društva u kojima se žene ubijaju nisu društva u kojima “sustav ne radi”, nego društva u kojima je nasilje dovoljno normalizirano da preživi sve naše šutnje.”

Kakva je situacija sa zakonima u Hrvatskoj kad je riječ o zaštiti žena od nasilja, i koliko ti zakoni doista štite?

“Hrvatska ima relativno čvrst zakonski okvir kada je riječ o zaštiti žena od nasilja. Kazneni zakon jasno definira kaznena djela obiteljskog nasilja, tjelesnog ozljeđivanja, seksualnog nasilja i prijetnji, dok posebni propisi – Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i Zakon o kaznenom postupku, određuju obveze institucija i prava osoba koje traže zaštitu. Na razini papira, sustav je uspostavljen. Problem je, kao i u mnogim drugim državama, njegova provedba: nedosljedna primjena zakona, blage kazne, sporost postupaka i slaba koordinacija institucija. U kriznim trenucima, razlika između zakona i stvarne zaštite vrlo je vidljiva.

Posljednjih godina ipak su napravljeni važni pomaci. Zahvaljujući dugogodišnjem zagovaranju ženskih organizacija, krajem 2023. i početkom 2024. usvojene su ključne izmjene Kaznenog zakona: uvedeno je kazneno djelo teškog ubojstva ženske osobe (femicid), s kaznom od najmanje deset godina zatvora do dugotrajnog zatvora, bez mogućnosti zastare. Prvi put je u zakon uvedena i definicija rodno utemeljenog nasilja, čime se priznaje da nasilje nad ženama nije samo individualni čin, nego izraz društvenih neravnopravnosti i kao takvo treba biti otegotna okolnost pri odmjeravanju kazne.

Unatoč tim izmjenama, sudska praksa često ne prati ozbiljnost zakonskog okvira. I dalje svjedočimo presudama koje podcjenjuju težinu djela, nasilnicima koji dobivaju minimalne kazne i žrtvama koje prolaze kroz dug, iscrpljujući i često retraumatizirajući proces, ono što se sve češće prepoznaje kao institucionalno nasilje. Posebno je zahtjevna situacija u manjim sredinama, gdje su usluge podrške ograničene i fragmentirane.

Zaklada Solidarna kroz Fond za žene svakodnevno vidi kako ti propusti izgledaju u praksi: žene koje odlaze bez ikakve ekonomske sigurnosti, majke koje s djecom bježe u zadnji čas, slučajevi u kojima hitna financijska pomoć doslovno određuje može li žena taj dan biti sigurna. Fond funkcionira isključivo zahvaljujući dobrovoljnim donacijama građana i građanki, što nam omogućava da reagiramo brzo, onako kako sustav često ne uspijeva. Naš fokus nije samo na zakonima, nego na onome što slijedi nakon njih: dosljednoj primjeni, dostupnim uslugama podrške i društvenoj klimi u kojoj se nasilje nad ženama ne relativizira ni pred institucijama ni u svakodnevnom životu.” (Karla Pudar, izvršna menadžerica Zaklade SOLIDARNA u sklopu koje djelulje Fond za žene)

Kome se prvo javiti kad mi ili netko nama blizak doživljava nasilje i koji su sljedeći koraci?

“Ako vi ili netko vama blizak doživljava nasilje, najvažnije je da niste sami u tome. Prvi korak nije prijava nego sigurnost, a sigurnost počinje razgovorom s nekim tko zna kako procijeniti rizik. Zato je najsigurnije najprije kontaktirati organizacije koje se specijalizirano bave podrškom ženama koje trpe nasilje. One mogu s vama izraditi konkretan sigurnosni plan, objasniti što očekivati od institucija, osigurati pravnu i psihološku pomoć te, ako je potrebno, organizirati hitni smještaj. Dostupan je i Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja (116 006),  besplatno, anonimno, 24 sata dnevno. To je mjesto gdje možete dobiti informaciju, orijentaciju i početni osjećaj sigurnog prostora.

Ako postoji neposredna opasnost, prioritet je jasan: nazvati policiju na 192 ili hitne službe na 112. Policija je obvezna intervenirati, zaštititi žrtvu i izdvojiti počinitelja iz kućanstva.

Daljnji kanali podrške uključuju podružnice Hrvatskog zavoda za socijalni rad, zdravstvene ustanove, pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova te niz organizacija civilnog društva (Autonomna ženska kuća Zagreb, SOS Rijeka, Domine, B.a.b.e., Ženska soba i druge).

Solidarna ne pruža pravno ni psihosocijalno savjetovanje, ali kroz Fond za žene osiguravamo kriznu financijsku podršku i usmjeravamo žene prema organizacijama koje mogu pružiti specijaliziranu pomoć. Naša uloga počinje slušanjem i upućivanjem dalje, jer izlazak iz nasilja ne ovisi o jednom potezu, nego o mreži podrške koja ženi omogućuje sigurnost i autonomiju u vlastitim odlukama. (Karla Pudar, izvršna menadžerica Zaklade SOLIDARNA u sklopu koje djelulje Fond za žene)

Kontakti centara koji pružaju pomoć u Hrvatskoj, a dio su i sigurnih kuća:

Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja – 116 006 (Centar za žrtve i svjedoke)

Ženska sobą (seksualno nasilje) – 01 6119 444

SOS telefon 0-24:  Ženska pomoć sada 0800 655 222

Ženska Grupa Korak Karlovac 047 655 925

Autonomna ženska kuća Zagreb – 0800 55 44

B.a.b.e. – 0800 200 144

Udruga za zaštitu obitelji U.Z.O.R. Rijeka – 0800 333 883

SOS Osijek – 0800 200 151 (Izvor Tenja)

OS Vukovar – 032 414-910 (Sigurna kuća b.a.b.e.)

SOS Slavonski Brod – 035 449 180 (Udruga Brod)

SOS Virovitica – 033 721 500 (SOS Virovitica, radnim danom 8.00-20.00 sati)

SOS Pakrac – 034 411 780 („DELFIN“ – PAKRAC)

SOS Sisak – 044 888 888 (Sigurna kuća Centar za žene Adela)

SOS Križevci – 048 711 077 (Udruga Hera)

SOS Karlovac – 047 655 925 (Ženska Grupa Korak Karlovac)

SOS Rijeka – 051 211 888 (SOS Rijeka)

SOS Poreč – 052 452 746 (Centar za građanske inicijative Poreč)

SOS Pula – 052/500-148

SOS Split – 021 537 272 (Udruga Domine)

SOS Zadar – 023 332 059 (Udruga Duga)

Sigurna kuća Dom Duga Zagreb

Slovenija

Statistika u Sloveniji

“Nasilje nad ženama je češće nego što se čini na prvi pogled”, govori za Vogue Adria Tanja Šket Bele iz Društva ženska svetovalnica. „Policija svake godine obrađuje tisuće slučajeva obiteljskog nasilja. U posljednjih nekoliko godina primjećuje se da se o nasilju više govori i da žrtve češće prijavljuju slučajeve.“ Podaci za Sloveniju govore da je nasilje prisutno u svim dobnim skupinama i okruženjima, te često ostaje skriveno zbog straha i srama. Prema istraživanju svaka druga žena (56,6%) od 15. godine nadalje doživjela je neki oblik nasilja: psihičko nasilje: 49,3 %, fizičko: 23 %, ekonomsko ili imovinsko: 14,1 %, ograničavanje kretanja i kontakata: 13,9 %, seksualno nasilje: 6,5 %. Oko 92 % počinitelja fizičkog nasilja su muškarci, najčešće partner ili bivši partner. Manje od polovice žena prijavilo je nasilje institucijama ili nevladinim organizacijama, najčešće policiji ili Centru za socijalni rad (CSD).

Kakvo je stanje s zakonima, koliko štite žrtve, koje su dobre i loše strane zakonodavstva u Sloveniji te kako se sankcioniraju nasilnici?

“Zakonodavstvo je relativno dobro: Zakon o sprečavanju nasilja u obitelji postavlja jasne obveze institucija i omogućuje žrtvi zaštitu. Policija može odmah udaljiti počinitelja ili izreći zabranu približavanja, a Kazneni zakon tretira obiteljsko nasilje kao kazneno djelo. Prednosti su brza zaštita, dostupnost sigurne nastambe, pravnog savjetovanja i podrške kroz postupke. Slabosti su kazne koje često nisu dovoljne bez dodatne podrške (savjetovanja, programi za počinitelje), kapaciteti sigurnih mjesta i dostupnost usluga razlikuju se po regijama. Najvažnije je kombinirati: brzu zaštitnu mjeru (zabranu približavanja), sigurnosni plan i stalnu stručnu podršku.” (Tanja Šket Bele, Društvo ženska svetovalnica)

Kome se prvo obratiti kada mi ili netko nama blizak doživljava nasilje i koji su sljedeći koraci?

“Kad žena doživljava nasilje, prvo je njezina sigurnost. Ako je u opasnosti, odmah se treba udaljiti i pozvati policiju 113 ili anonimno na 080 12 00. Krizni centar u Ljubljani radi 24/7 na tajnoj lokaciji i omogućuje: odmah sigurno smještanje, savjetovanje, osnovnu skrb, sigurnosni plan i koordinaciju s policijom, Centrom za socijalnu skrb i sudom. Žena može također posjetiti Centar za socijalni rad i nevladine organizacije, poput Društva Ženska svetovalnica, za psihosocijalnu podršku, izradu sigurnosnog plana i pripremu dokumentacije za pravne postupke. Mi u Ženskoj svetovalnici nudimo pomoć u obliku dva programa; Psihosocijalna pomoć ženama žrtvama nasilja i Krizni centar koji djeluje 24/7.“ (Tanja Šket Bele, Društvo ženska svetovalnica)

“Ako je opasnost velika, žena se može privremeno smjestiti u sigurnu kuću, gdje osim smještaja dobiva i stručnu podršku za planiranje koraka koji osiguravaju njezinu sigurnost i sigurnost njezine djece, ako ih ima. Najvažnije je da žrtva nasilja shvati da nasilje nije samo nedopustivo, nego i kazneno djelo, da nije kriva ni odgovorna za njega i da nije sama u svojoj stisci. Institucije moraju učiniti sve što mogu da zaustave nasilje i osiguraju njezinu sigurnost.” (mag Tjaša Hrovat, Društvo za nenasilno komunikacijo)

Popis kriznih centara i sigurnih kuća u Sloveniji

Cjelokupni popis sigurnih kuća u Sloveniji je ovdje.

Cjelokupni popis kriznih centara u Sloveniji je ovdje.

Cjelokupni popis savjetovališta za žrtve nasilja u Sloveniji je ovdje.