Intiman i zabranjen New York osamdesetih stiže u London kroz izložbu Nan Goldin

„Prošlo je trideset i pet godina i stigli smo do dvadeset prvog izdanja knjige The Ballad of Sexual Dependency. Volim ovu knjigu jer sam zbog nje danas ovdje. Zadivljuje me što i dalje odjekuje u svijetu. Od tada sam proživjela mnogo života, ali možda me je upravo to razdoblje najviše oblikovalo – godine Ballade. I dalje vjerujem da ove fotografije govore istinu o tom vremenu. Za mene je važno da svakih deset godina iznova rekonceptualiziram pogovor. Kao što stalno ponovno montiram slideshow svojih fotografija, tako želim nastaviti ažurirati zapis svog života“, napisala je prije tri godine Nan Goldin. Na izložbi koja se otvara 13. siječnja 2026. godine u galeriji Gagosian na Davies Streetu u Londonu, sada će po prvi put predstaviti cjelokupnu seriju od 126 fotografija iz kultne knjige.

Nastajala između 1973. i 1986. godine, The Ballad of Sexual Dependency predstavlja pronicljivo promišljanje roda, intime i moći. Naime, dok je u SAD-u tržište prividno cvjetalo, osobito kroz vanjsku sliku nacionalnog identiteta premazanu optimizmom, ispod te fasade zemlja se borila sa strahom, skandalima i sporim raspadanjem starih izvjesnosti. Nan Goldin gledala je upravo na tu stranu.

Povezano: Najznačajnije izložbe u svijetu koje želim posjetiti u 2026. godini

Nan Goldin, French Chris on the convertible, New York City (1979) from “The Ballad of Sexual Dependency”

„Odrasla sam u vremenu u kojem je vezivno tkivo predgrađa bilo poricanje. Ono je održavalo kulturu, mentalitet i vanjsku fasadu. Nisam prihvaćala mitove koje obitelji same sebi pričaju i predstavljaju svijetu. Vrlo rano sam shvatila da se moje iskustvo može poništiti rečenicama: To nikad nisam rekla. To nikad nisam učinila. To se nikad nije dogodilo. Morala sam otići.“

Noćni klubovi, nepoznate spavaće sobe i sofe stranaca – to je bio New York u vremenu koje i dalje snažno kulturno odjekuje. Sam naziv, inspiriran pjesmom iz The Threepenny Opere Bertolta Brechta i Kurta Weilla, sugerira da je riječ o svojevrsnoj operi downtown scene; njezini protagonisti, uključujući i samu umjetnicu, zabilježeni su u intimnim trenucima ljubavi i gubitka. Doživljavaju ekstazu i bol kroz seks i upotrebu droga, provode noći u klubovima, a zatim pokušavaju izgraditi odnos sa svojom djecom kod kuće, suočavaju se s obiteljskim nasiljem i razornim posljedicama AIDS-a. Fotografije su nastajale s ciljem da nostalgija nikada ne oboji prošlost.

Nan Goldin, Cookie at Tin Pan Alley, New York City (1983) from “The Ballad of Sexual Dependency”

Za Nan, knjiga je svojevrsni osobni dnevnik koji drugima dopušta da ga čitaju. „Ove slike nastaju iz odnosa, a ne iz promatranja. One su poziv u moj svijet, ali su u međuvremenu postale zapis jedne izgubljene generacije. Prikazati The Ballad u cjelini, četrdeset godina nakon što sam objavila knjigu, znači ponovno potvrditi da su želja za transformacijom, kao i teškoće povezivanja i zajedništva, i dalje istinite u našem svijetu. I dalje me impresionira to što generacija za generacijom u Balladi pronalazi vlastite priče, održavajući je živom.“

Nan Goldin, Warren and Jerry fighting, London (1978) from “The Ballad of Sexual Dependency”

Dok pomiče granice društveno prihvatljivog, iznoseći tabu-teme s margine u središte suvremene umjetničke scene, Nan osvjetljava i tešku stvarnost LGBTQ+ zajednice tog vremena. Bez imalo uljepšavanja, subjekti snimljeni u stvarnosti svakodnevnog života i običnih prostora djeluju kao da nisu ni svjesni prisutnosti kamere. The Ballad bio je njezin manifest i prvi snažan potez u karijeri koja će tijekom narednih desetljeća potvrditi novi potencijal fotografskog medija. Danas je u svom dvadeset i trećem izdanju i ostaje jedna od najutjecajnijih fotoknjiga ikada objavljenih.

Nan Goldin, Empty beds, Boston (1979) from “The Ballad of Sexual Dependency”