Travel
Poznato TV lice, redateljica, aktivistica i još mnogo toga, Maša Memedović, nedavno se vratila iz Namibije, impresionirana horizontima koje je tamo doživjela, posebno jednim dijelom gdje je provela najviše vremena, i odakle stižu ovi filmski prizori koje je podijelila za Vogue Adria.
Za Mašu Memedović planine i priroda oduvijek su bili privlačni, a Afrika je po toj zavodljivosti vodila, i to kao mjesto gdje bi mogla doživjeti nešto potpuno drugačije. Od svega afričkog, Namibija joj je djelovala kao mjesto gdje se divljina može osjetiti nekako drugačije.”Namibija me uvijek asocirala na prazninu. Općenite stvari su mi bile poznate; da je najrazvedenija zemlja na planeti, da su tu pustinje Kalahari i Namib, i da ima dosta životinja. U glavi mi je bila prljavo žuta paleta boja. A put baš u tu zemlju došao je neplanirano.” I to prošlog prosinca, kada je zapravo, kaže mi Maša, idealno vrijeme za posjet ovoj afričkoj zemlji. “Vrijeme je ugodno, nije ekstremno vruće, što je dobro za kampiranje. Prosinac nam je omogućio da maksimalno uživamo u pejzažima i da sve aktivnosti budu ugodne.”
Putovanje džipovima bio je njihov izbor kretanja, i to je osim avanturističke, prije svega, imalo svoju praktičnu svrhu zbog specifičnih uvjeta koji vladaju u Nambiji. “To je velika zemlja s nesrazmjerno malo populacije. Gradovi su razvedeni i samim time velika je udaljenost među njima. Putevi koji povezuju gradove su dobri ali da bi bili bliži životinjama, bilo je nužno kretati se off-road, a za to su neophodni adekvatni automobili. To je ono što je naše putovanje zaista izdvojilo od klasičnih turističkih tura. Putovanje džipovima nam je omogućilo da doživimo zemlju u potpunosti i da budemo u stalnom kontaktu sa prirodom. Uvijek više volim putovati automobilom jer mi to daje slobodu. Možeš se zaustaviti gdje želiš, istraživati u svom ritmu i doživjeti mjesta koja su nedostupna standardnim turističkim turama. Tako smo imali priliku promatrati životinje tamo gdje zapravo pripadaju; u prirodi”, govori Maša i spominje u nastavku kako su putovanje organizirali uz pomoć beogradske agencije, a posebno ističe male, intimne grupe kao prednosti i “osjećaj da ideš u avanturu s prijateljima koje poznaješ godinama”.
Prije nego što sam se prepustila Mašinim zapisanim crticama iz Namibije, zanimalo me još zašto je odabrala baš te dijelove zemlje (koji su je i beskrajno impresionirali, vidjet ćete u nastavku). “Agencija preko koje smo išli ima lokalnog vodiča koji živi u skladu s prirodom i neprestano istražuje Namibiju: kampira, vozi se, upoznaje zemlju iz prve ruke. Zahvaljujući njemu, bili smo na mjestima koje samo lokalci poznaju, gdje nikada ne bismo sami došli ili gdje standardne turističke ture ne vode. To nam je omogućilo autentično iskustvo i avanturu koja je zaista posebna.”
U nastavku saznajte čime je Mašu impresionirala Namibija, definitivno sasvim drugačija zemlja za posjetiti od klasičnih turističkih destinacija.
Početak
Sletjeli smo u Windhoek ujutro. Grad je bio tih i uredan, s niskim kućama i širokim ulicama, kao da još uvijek nije odlučio pripada li Africi ili nekom drugom kontinentu. Na aerodromu su nas dočekali domaćini, kratki pozdravi, raspodjela opreme, džipovi parkirani u nizu. Nije bilo ceremonije. Samo polazak. Plan je sljedeći: idemo prema jugu, prema Namibu i Kalahariju, zatim zapadno prema obali – Swakopmund, Skeleton Coast – potom sjeverno uz ocean, pa na istok prema Etoši, za kraj prije povratka na jug.
Putovali smo u konvoju od šest džipova, po četiri čovjeka u svakom – dvadesetoro nas, s četiri vodiča: Đorđe i Ivan te lokalci Chris i Jack. Šatori su bili na džipovima, kanisteri s vodom u prikolicama, dupli rezervoari i hladnjak s hranom. Vozili smo 4×4 vozila – Ford Ranger i Toyota Hilux. Tijekom četrnaest dana prešli smo oko tri i pol tisuće kilometara, probušili pet guma, spalili jedne kočnice i imali nekoliko sitnih kvarova.
Namib
Prvih dana put nas je vodio prema pustinji Namib. Kako smo se udaljavali od grada, pejzaž se lomio u slojevima: savana, kamen, pa pijesak, planine, ravnice, dine… Horizonti su se smjenjivali bez upozorenja. Vožnje su bile duge, razgovori kratki. Krajolici su govorili umjesto nas.
Dina Big Daddy pojavila se naglo, golema, bez ikakvih proporcija u odnosu na čovjeka. Uspon je trajao dulje nego što se s dna čini. Pijesak je klizio pod nogama; svaki korak naprijed bio je pola koraka natrag. S vrha je svijet djelovao ravan i udaljen, kao da se sve odvija bez tebe, a kad se okreneš natrag, utoneš u nepregledne vijuge dina koje se protežu u beskraj. Pri dnu dine Big Daddy nalazi se Deadvlei. Još veći užitak od samog pogleda bio je spuštanje niz dinu, gdje svakim skokom sklizneš još pola metra niz topli pijesak.
Deadvlei je dolina u srcu pustinje Namib, mjesto gdje je nekada tekla voda, a sada su ostale samo brazde isušene gline. U Deadvleiju vlada potpuna tišina. Crna stabla, mrtva stotinama godina, stoje nepomično na bijeloj glini, okružena crvenim dinama i plavim nebom. Ne djeluje kao mjesto smrti, već kao mjesto sjećanja da je i ovdje nekada bio život.
Kako smo išli dalje, postajalo je jasno da ime zemlje vara. Namib znači „mjesto gdje nema ničega“, ali u toj praznini sve je bilo prisutno: vrijeme, prostor, kretanje, život koji se prilagodio i opstao bez viška.
Biljke ovdje ne čekaju kišu. Vodu dobivaju iz vjetrova koji s Atlantskog oceana dolaze u obliku magle. Listovi su zamijenjeni bodljama, stabla svedena na minimum, a korijen dubok ili razgranat široko, kako bi zadržao ono malo vlage što stigne.
Životinje su naučile ne trošiti energiju. Aktivne su noću ili u ranim jutarnjim satima, dok hladnoća još drži. Boja krzna prati boju tla, kretanje je štedljivo, tragovi kratki. Oriks i springbok mogu danima bez vode, slonovi prelaze ogromne udaljenosti u tišini, prateći sjećanja na izvore kojih često više nema. Sve je podređeno opstanku – bez žurbe, bez viška, bez pogreške.
Ipak, ponekad ne može bez ljudske pomoći. U dugim sušama voda nestaje brže nego što se pamti, pa su ljudi napravili pojila. Ne da bi mijenjali prirodu, već da bi joj dali vremena. Diskretna mjesta, bez znakova i buke, gdje se voda zadržava. Životinje dolaze kao i svugdje drugdje – oprezno, po ustaljenom redu.
Kampiranje u pustinji
Iz pustinje smo izlazili polako, gotovo neprimjetno. Pijesak se pretvarao u kamen, kamen u nisku travu. Put je postajao čvršći, brži, ali osjećaj širine nije nestajao. U Namibiji se udaljenosti ne mjere kilometrima, već vremenom provedenim u vozilima.
Dani u kampovima imali su svoj ritam. Buđenje prije izlaska sunca, kratka kava, pakiranje šatora. Vožnja. Pauze bez posebnog razloga, samo zato što pejzaž traži da se stane. Noći su bile hladne, s nebom koje ne pamti svjetlosno zagađenje. Zvijezde nisu bile samo pozadina, već prostor sam po sebi.
Kad padne večer, već smo bili ulogoreni, razapeli šatore i zapalili vatru. Svjetlo nije bilo potrebno paliti – mjesečina je bila puna, po mraku su se boje razaznavale, a sjene su bile oštre kao danju. Lampice na glavama palili smo samo kad bi se šakali prišuljali kampu, da bismo ih tjerali snopom svjetla.
Nakon par piva i večere, koju su nam kraj vatre pripremili domaćini, umorno sabiramo doživljaje dana i planiramo idući. Većina se ne sjeća što se događalo jučer, jer je danas trajalo dugo. Krajolik za krajolikom, jedna impresija za drugom. Podražaji čula koji se redaju u svakoj novoj krivini. Lako čovjek zaspi nadahnut takvim doživljajima, čvrsto, toliko da tek ujutro, po otiscima oko šatora i vozila, može vidjeti da je tijekom noći tik uz njega prošlo krdo slonova.
Sve nijanse žute
Kako smo se približavali sjeveru, boje su se mijenjale. Crvena je ustupala mjesto okeru i sivoj, a horizonti su se širili još više. Jedna od riječi koja se često mogla čuti na putovanju, kako među nama putnicima, tako i među vodičima, bila je ETOŠA. Za mene je to lijepa riječ koja nema neko posebno značenje. Kao što sam rekla na početku, moje znanje o Namibiji bilo je svedeno na tamnožutu paletu boja. Vrlo brzo, ta riječ u mojoj glavi dobila je posebno mjesto i posebno značenje.
Etosha
Nacionalni park veličine Belgije, imena Etosha, je ravnica. Ogromna, bijela, gotovo zaslijepljujuća od svjetlosti. Nekadašnje jezero, danas suha slana ploča koja reflektira sunce tako da se granica između neba i zemlje briše. U toj ravnici sve je izloženo. Nema zaklona, nema skrivanja, međutim, uz rubove slane ploče nalaze se dijelovi gdje trava i niska stabla prate pojila i rijetke ponornice koje još čuvaju vlagu. Tu životinje nalaze zaklon i hranu. Oriksi pasu nisku travu, žirafe kidaju lišće s gustih akacija, a antilope traže sjenovite dijelove ravnice.
Pojila su središta života. Tu se sve isprepliće: voda, hrana, zaklon i ritam prirode. I ovdje je većina pojila stvorena ljudskom rukom, kako bi se životinjski svijet vratio u ravnotežu. Etosha je ravnoteža. Voda donosi život, trava i drveće ga održavaju, a životinje ga čuvaju.
Slonovi dolaze prvi, teški i sigurni, kao da im prostor pripada po nekom starom pravu. Nosorozi prilaze opreznije, uvijek na rubu. Zebre, antilope, žirafe, stalno u pokretu, stalno na oprezu. Predatori čekaju. Ne vide se uvijek, ali se osjećaju.
Preko dana bismo se vozili po parku u potrazi za životinjama, od pojila do pojila, i usput pratili što nas zadesi. Konvoj smo dijelili u grupe po dva vozila, čime smo širili vidno područje. U kontaktu s ostalim vozilima bili smo preko radio mreže, i od svakog se očekivalo da čim nešto primijeti, to odmah i prijavi.
Čim smo ušli u park, vidjeli smo crnog nosoroga, životinju koju smo prethodnih deset dana pokušavali pronaći. To je Etosha – svi su tu. Nedugo zatim, trofeji su se nizali, od životinja koje su mi poznate; jedino nismo vidjeli leoparda.
Park se navečer zatvara za kretanje. Mi smo ostajali u kampovima uz pojila. Noć u Etoshi ima drugačiju težinu. Zvukovi dolaze prije slike. Koraci, lom granja, duboko disanje nečega velikog što ne vidiš.
Ovo je bilo putovanje u kojem nismo imali dodira s ljudima, osim na kratkim pauzama u civilizaciji, gdje smo nabavljali potrepštine za nastavak putovanja. Namibija nije praznina. To je prostor u kojem svaki korak, svaki dah i svaki pogled imaju težinu. Zemlja koja na prvi pogled djeluje surovo i pusto, zapravo je prepuna života koji se prilagodio, koji traži vrijeme i prostor, i koji nas uči strpljenju.
Što trebate znati prije putovanja u Namibiju
Najbolje vrijeme za putovanje?
Od svibnja do rujna kada traje sušna sezona u zemlji, poznata po umjerenim dnevnim temperaturama te vedrom i sunčanom vremenu, što je idealno razdoblje za duge dane provedene na afričkom safariju. Prijelazni travanj, listopad i studeni također su izvrsna opcija zbog ugodnih vremenskih uvjeta, uz dodatnu prednost manjeg broja posjetitelja izvan glavne sezone.
Koliko traje let?
Iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i regije let traje oko 12–16 sati ukupno, s 1–2 presjedanja. Najčešće rute vode preko Frankfurta, Dohe ili Istanbula, a stiže se u glavni grad Windhoek.
Najbolji način kretanja kroz Namibiju?
Najam 4×4 vozila je gotovo obavezan, a ceste su dugačke i puste, stoga treba dobro planirati rutu i gorivo.
Putovati s agencijom ili bez?
Za prvi posjet Namibiji organizirano putovanje s agencijom definitivno ima najviše prednosti; prijevoz, smještaj, safari.
Službeni jezik u Namibiji?
Engleski.
Vrste smještaja u Namibiji?
Hoteli: U glavnom gradu Windhoeku ima mnogo hotela; od jednostavnih do luksuznijih. Slične opcije su u Swakopmundu (uz obalu), Walvis Bayu i drugim većim mjestima. Hoteli su dobra opcija prije i nakon dugih putovanja.
Lodge & Guesthouse (lokalne kuće/mini hoteli): Lodge su česta opcija u turističkim područjima poput Etosha National Parka ili Sossusvleija. Obično nude udobne sobe, doručak i često obroke, te mogu uključivati vođene izlete i safarije. Guesthouse ili pansion su često jeftinija i udobna srednja opcija.
Kampovi & kampiranje: Kampiranje je vrlo popularno i često najpovoljnije, a kampovi se nalaze u nacionalnim parkovima (npr. u Etoshi) i uz glavne rute. U sklopu safarija postoje opcije šatora s ugodnim krevetima i safari loggia koji pružaju osjećaj autentičnog boravka u divljini. Dolaze u vrlo luksuznim izdanjima s pogledom na pustinju i zvjezdano nebo iznad vas.
Photo: Maša Memedović, Bogosav Apostolović
