Pogledali smo novi film oscarovca Danisa Tanovića

Sinoć je 30. Sarajevo Film Festival otvorio iščekivani film Nakon ljeta Danisa Tanovića i to uz gromoglasni pljesak i ovacije publike. Ova komična drama privukla je veliki interes publike, uskoro dolazi i u kina te je preporučujem pogledati, prigodno… nakon ljeta.

Već od prvih kadrova, film Nakon ljeta Danisa Tanovića, koji je premijerno prikazan na otvaranju 30. Sarajevo Film Festivala, u prvi plan postavlja atmosferu kao svoju fokalnu točku i glavni umjetnički alat. Uvodni kadrovi prikazuju dezorijentirajuće slike putovanja isprepletene s nizom ljetnih fotografija, naizgled iz djetinjstva, u kojima su tama i nejasnoća detalja s broda u potpunoj suprotnosti s vibrantnim prikazima neimenovane djevojčice i njezine majke. I samu protagonisticu Maju, koju je odigrala ko-scenaristica Anja Matković, kao i otok na koji je došla, prvi put upoznajemo kroz razgovor sa sjenom starca koji trese rublje.

U idućem razgovoru s otočkom odvjetnicom, otkriva se razlog Majinog dolaska. Iako se brzina i svojevrsna nonšalancija kojom se Maja pristaje zaposliti kao konobarica na otoku mogu činiti nategnutim narativnim instrumentom, glasovne poruke njezine majke, koja u filmu djeluje kao svojevrsni acousmêtre – nikada viđen na ekranu no čije se prisutstvo osjeća u svakome trenutku – postupno grade kontekst situacije u kojoj se glavni lik našao.

Činjenica da je Anja Matković ujedno i ko-scenaristica filma vidljiva je i u njezinoj izvedbi. Iz inicijalnog nesklada lika s okolinom u kojoj se nalazi te upitnim motivacijama, scenarističkim razvojem lika izvedba glumice kroz film postaje sve kvalitetnija. Maja, žena snažnih reakcija i slabog identiteta, u potrazi za svojim korijenima pronalazi se izgubljenom u otočnoj bajci, ljetnoj romansi sličnoj onima iz ljubavnih romana koje uživa čitati, te nadi da bi ondje mogla naći mjesto gdje pripada. Snaga filma zato leži u trenucima koji tu bajku ilustriraju, poput koreografije koju dvojica likova izvode u svojem vrtu kako bi im biljke marihuane bolje rasle, ili lokalne partizanke koja tu i tamo krene pucati kada pomisli da fašisti ponovno dolaze.

Duh otoka uvelike je personificiran u liku Iće, načelnika općine s nizom sporednih biznisa kojeg je samouvjereno i originalno utjelovio Goran Navojec, no ipak je kamera Miloša Jaćimovića ta koja, s osjetljivošću na detalje poput igre svjetla i sjene na mehaničkom ventilatoru u suton, ili gotovo vermeerovske kvalitete neonskih reklamnih znakova kao izvora svjetla, izbjegava klišeje česte u filmskim prikazima mediteranskog života te autentično ilustrira specifičnost otočnog življenja koja zauzvrat i stvara specifične persone njegovih stanovnika.

Zvuk u filmu suptilna je mješavina naturalističke buke obalne svakodnevnice – udaranja cipela o kamene ulice, crkvenih zvona koja likove bude, kao i sveprisutnog mora – te nenametljive, no prodorne glazbe Livine Tanović, koja počinje i završava točno onda kada se čini da bi trebala. Redatelj, uz montažera Redžinalda Šimeka, svjesno i pametno koriste tišinu i buku, poput one u ljubavnim scenama gdje su šaputi ljubavnika prigušeni zvukom zrikavaca, naglašavajući intimnost trenutaka između Maje i Saše, povratnika iz Amerike u izvedbi šarmantnog Uliksa Fehmiuja.

Svaki život je krug koji za sebe misli da je poseban, riječi Saše Komarova kojima film počinje, ključ su narativne strukture Tanovićeva filma, koje svoje puno značenje dobivaju tek na njegovom samom kraju. Ovaj nježan i atmosferičan uradak, koji je očita kolaboracija niza raznolikih kreativnih vizija, oda je ljetu, ljubavi, ali prije svega roditeljima i načinu na koji nas oblikuju, čak i kada fizički nisu tu.