Donosimo uvid u najvažnije trenutke La Biennale di Venezia

Boravak u Veneciji u danima prije službenog otvaranja La Biennale di Venezia izgleda otprilike ovako: svaki dan razmišljaš hoćeš li ići pješice ili vaporetom jer ne znaš jesu li veće gužve na ulicama ili brodovima, čekanje u redovima prošaranim nasumičnim susretima, nesvakidašnja poznanstva, nastupi koji ponekad (često) kasne, popis planiranih otvorenja na koja se ne stiže i onih na koja završite sasvim slučajno, votka i spritz kad god vas netko ponudi, često preskočeni doručak zbog neplanirane večere koja je potrajala duže, tramezzini i cicchetti na putu koji spašavaju svaku “umirem” od gladi” situaciju bez obzira na doba dana i pokušavaju obraniti tu istu hranu od iznimno nasilnih galebova, pokisnuti barem tri puta dnevno, prelaženje Via Garibaldi gore-dolje u potrazi za najbližim mjestom za sjesti nakon cjelodnevnog hodanja, povremena oduševljenja, ugodna iznenađenja (češće ne baš ugodna), imena koja pokušavamo zapamtiti, jer ima tako mnoge sjajne prakse za koje ne znamo, i one koje je možda vrijeme da zaboravimo. Kad bih htjela sve sažeti u jednu riječ, to bi definitivno bila riječ intenzivno. No, to ne sprječava ljubitelje umjetnosti, profesionalce, novinare i sve one koji žele biti dio toga ili samo iskreno vole ovaj kaos (ali i vidjeti i biti viđeni) da jednom u dvije godine slete u Veneciju i posvete joj nekoliko dana istražujući lokacije Giardina i Arsenala te sve kolateralne prostore.

ŠPANJOLSKI PAVILJON U nevjerojatno opsežnoj analizi, Sandra Gamarra Heshiki ispričala je priču o rasizmu, migracijama i ekstraktivizmu kroz prizmu ekološke i muzeološke krize.

Ove je godine kustoska palica središnjeg paviljona, a time i postavljanje okvira cijelog Biennala, povjerena brazilskom kustosu Andrianu Pedrosi. Rad umjetničkog dvojca Claire Fontaine “Stranci posvuda” poslužio je Pedrosi kao naslov Bijenala i prilično se svidio svima, s obzirom na to da je usred opasnog uspona nacionalizma i jačanja desnice posvuda, ponudio snažnu antimelonijeva poziciju usred Italije. U malom doku Arsenalea rad Claire Fontaine svijetli u svim bojama i u svim svojim višejezičnim iteracijama, te vrlo jednostavno i očito podsjeća da je svatko od nas stranac negdje, a vrlo često i na mjestu koje zovemo domom. Grupne i individualne migracije, dolasci i odlasci, ratovi kod kuće, mir koji netko donosi, smrt, granice koje su za mnoge strogo zatvorene, mitovi, rituali, priče o porijeklu, o kolonijalizmu. Sve su to neke od tema kojima se Biennale bavi i sve su zvučale prilično dobro. Priču o migraciji koju znamo svi mi koji nismo građani “prvog svijeta” već je ispričana šarenim muralom na pročelju središnjeg paviljona, koji potpisuju Huni Kuin, autohtoni umjetnici iz Accre, Brazila, na samoj granici s Peruom. Bio je to jasan znak da je ovogodišnji Biennale prepušten onima koji su u zapadnoeuropskom kontekstu “stranci”. No, postavilo se pitanje je li to dovoljno.

FRANCUSKI PAVILJON Mladi kipar Julien Kreuzet prvi je francusko-karipski umjetnik koji predstavlja Francusku i definitivno jedno od imena koje treba imati na radaru

Prvi put ove godine na legendama oko središnjeg paviljona mogao se vidjeti potpis “izlaže prvi put na Bijenalu”, aludirajući na veliki broj onih čije su prakse zaboravljene, potisnute, marginalizirane i za kojima je ovaj “performans” vrhunski iskorak. Ono što je ovo Bijenale uspjelo je okupiti impresivan broj umjetnika (preko 300) i izazvati zapadnoeuropsko shvaćanje umjetnosti predstavljajući periferno, marginalizirano i geografski udaljeno stvaralaštvo. Nažalost, ono što nije uspjelo uklapa se u nešto duži popis.

EGIPATSKI PAVILJON Iako Wael Shawky nije dobio Zlatnog lava, video rad “Drama 1882” bavi se Urabijem
Revolucija protiv imperijalizma oduševila je publiku i brzo se našla u svačijim preporukama

Osim što se upravo s utjecajem onih koji su “stranci” postavlja pitanje što je čije i s kojom logikom, i u kojoj mjeri se Biennale uopće temeljio. O konceptu nacionalnih paviljona koji rezonira s tendencijama suvremenog svijeta, mnoge je, čini se, podsjetio na veliko, meko i nadasve bolno mjesto suvremene umjetnosti. Svatko je jak u retorici, ali teoriju pretočiti u praksu nije tako jednostavno, zbog čega se često vrtimo u beskrajnim krugovima ili zaglavimo u raskoraku između onoga što se zagovara i onoga što se provodi u praksi.

KANADSKI PAVILJON Kuglice izrađene od Murano stakla autorice Kapwani Kiwang podsjećaju na priču o povijesti svjetskog tržišta

Imajući to na umu, čini se da je ovogodišnji Biennale uspio više egzotizirati „Drugo“ nego ga slaviti, reducirajući umjetnost „periferije“ na folklornu, naivnu, dekorativnu estetiku, dajući više osjećaja isključenosti i konzervativizma. U shvaćanju i u postavu nego progresivne umjetničke tendencije. I mora se priznati da je dodjeljivanje pojma “stranac” autohtonim zajednicama Brazila, Meksika, Australije ili Novog Zelanda predmet rasprave, a čini se da inzistiranje na rodu i seksualnosti LGBTQAI+ umjetnika i njihovo podvođenje pod “strance” pomalo retrogradno i anakrono, možda je to najbolji i najkraći dojam, kako lijepo kaže Tame Impala: „Feels like we are going backwards”.

AMERIČKI PAVILJON U djelu Jeffreyja Gibsona, perle, tekstil, pronađeni predmeti pronašli su svoje mjesto i ispričali
Priča o radikalno inkluzivnoj budućnosti

Ipak, unatoč tome što se često čini da se Biennale spotiče sam o sebe, mora se priznati da je izložba često i transdisciplinarna i transkulturna i da postoje stvari koje svakako vrijedi vidjeti.

Stranci posvuda

Mislim da ne pretjerujem kada kažem da je “Pos’ se acabó este cantar”, autorice Ane Segovia, jedan od najboljih video radova Biennala. Dva meksička kauboja prikazana su toplim, intenzivnim bojama na dva velika ekrana, charros u tradicionalnoj nošnji. Predstavljajući ih kao stereotip meksičke kulture i protomušku figuru, sinonim za muškost, dovodi u odnos za koji je teško odrediti je li koketan i blizak, nasilan ili obrambeni,  Ana izvrće mačo. Na sličnom tragu i u spoju queer estetike i kulture, društvenih normi i očekivanja, mačo kulture Argentine i pop referenci, La Chola Poblete gradi fantastične svjetove koji predstavljaju otpor društvenoj i svakoj drugoj represiji.

ESTONSKI PAVILJON Crkva Santa Maria delle Penitenti ove je godine postala izložbeni prostor za djela umjetnice Edith Carlson i desetke njezinih divovskih skulptura od gline

Istražujući pitanje migracije kao pokretljivosti forme i materije i želeći dekonstruirati identitet, Wang Shui je stvorio višekanalnu video-skulpturu koja radi zajedno s LED mrežastim ekranima i u mračnoj sobi predstavlja gotovo opipljivu transmutaciju slike i svjetla. Marokanska umjetnica Bouchra Khalili kroz osam video-radova na velikim ekranima iscrtava konstelacije, točnije kretanja migranata iz Afrike, Bliskog istoka i jugoistočne Azije. Njihovi očajnički pokušaji približavanja Europi i ideji “boljeg života” podrazumijevaju mnoga neizbježna zaustavljanja u tranzicijskim državama, stalna kretanja između gradova i potragu za sigurnošću. Bouchra ta kretanja ucrtava na karte, pretvarajući ih u svojevrsne migracijske konstelacije. Slični zvjezdanom nebu su i radovi iz serije “Warawar Wawa” bolivijskog fotografa Rivera Claurea, koji predstavljaju adaptaciju “Malog princa” Antoinea de Saint Exupéryja, ali s radnjom smještenom u modernu Boliviju. Jedan od snažnijih video radova je rad koji je predstavio filipinski umjetnik Joshua Serafin – futuristička vizija rađanja novog tijela gdje se nebinarno božanstvo samokreira stvarajući entitet koji je istovremeno ljudski, posthumani i transbožanski .

Voda, spekulativni narativi i novo čitanje povijesti

Vode je bilo posvuda, ne mislim na venecijanske kanale. Instalacija Yuko Mohri u japanskom paviljonu inspirirana je trenutnim pokušajima radnika da spriječe curenje vode u tokijskoj podzemnoj željeznici, gdje Yuko umjetno stvara pukotine i pokušava ih popraviti. Međutim, možda još upečatljivije djelo je trulo voće jer elektrode pričvršćene na njega prevode prigušivanje i raspadanje u zvuk koji dominira prostorom. Voda koja se diže i spušta uz pomoć hidrauličke pumpe srce je talijanskog paviljona i prilično je teško odoljeti silnoj želji da se ovdje duže ostane, osluškujući zvuk i gledajući kako se voda diže i spušta. Ako je išta predstavljalo ideju razbijanja nacionalnog mita, koncept izložbe i samog prostora, onda je to luksemburški paviljon koji odiše zajedništvom. Kolektiv Every Island i dizajner zvuka Andrea Mancini pozvao je četiri umjetnika da provedu neko vrijeme u rezidenciji u Veneciji, vježbajući i pripremajući nastupe koje zatim svakodnevno izvode u paviljonu u kojem su, između ostalog, ugravirana pravila i ograničenja izvedbe. metalni pod. Oslobađajući, otvoreniji pristup kuriranju, institucijama i konceptu izložbe te razmjena pozicija i prostora za djelovanje definitivno su nešto što više želimo u svijetu umjetnosti.

ŠVICARSKI PAVILJON Švicarsko-brazilski umjetnik Guerreiro do Divino Amor uspio je “spakirati” društvenu kritiku u humorističan i vizualno privlačan koncept

Fantastična instalacija Kapwanija Kiwanga u kanadskom paviljonu, koja kao osnovni materijal koristi perle, također govori o razmjeni, samo malo drugačije. Perle su izrađene od Murano stakla, jednog od najvažnijih venecijanskih proizvoda koji se izvoze na afrička, sjevernoamerička i azijska tržišta, a Kapwani ga koristi kao simbol valute za razmjenu i kupnju afričke robe poput dragocjenog drva, slonovače ili zlata, a cijelo djelo predstavlja briljantnu misao o povijesti svjetskog tržišta. S druge strane, nevjerojatnu priču donosi švicarsko-brazilski umjetnik Guerreiro do Divino Amor, koji izložbom “Super Superior Civilizations” predstavlja šesto i sedmo poglavlje svoje sage “Superfictional World Atlas” u koju isprepliće Švicarski identitet s grčkom mitologijom, stereotipima i njegovom izmišljenom kozmologijom. Izraz mu je izrazito duhovit, pun britke ironije i vizualno zavodljiv.

BONUS ŠETNJA

Vrijeme obično nije najbolji suradnik kada je riječ o ovako velikim umjetničkim smotrama, a doista malo tko uspije obići sve što je na “must see” listi kako bi napravili iznenadni neplanirani đir. No, ako ima mjesta za to, svakako treba zaći u okolne ulice – ako ni zbog čega drugog, barem zato što skrivaju ostatak paviljona, poput, primjerice, Crnogorskog u kojem su djela Darja Bajagić koja pričaju priču o crnogorskom otoku Mamuli i njegovoj burnoj i pomalo bizarnoj povijesti, pri čemu autorice izložbe pozivaju na samorefleksiju i preispitivanje odnosa prema baštini. Ili do hrvatskog paviljona, smještenog u Tvornici 33, koji je možda jedan od boljih primjera ideje o “strancima” razasutim posvuda. U sklopu projekta “Handy tools” Vlatka Horvat pozvala je desetke umjetnika s područja bivše Jugoslavije, ali i cijelog svijeta, da sudjeluju u projektu i predstave svoje radove. Palazzo Franchetti krije nestvarno lijep interijer i samo zbog toga vrijedi svratiti, ali za vrijeme trajanja Biennala ova palača na prvom katu skriva izložbu “Tvoji duhovi su moji” na kojoj sudjeluje više od četrdeset video i filmskih umjetnika iz zemalja Bliski Istok, Afrika i Jugoistočna Azija izlažu na temu egzila, sjećanja i života u zajednicama. Na drugom katu je portugalski paviljon “Kreolski vrt” koji kroz veliki broj biljaka i uspostavljanje dijaloga prirode, ekologije i politike otvara pitanja procesa oslobađanja i samospoznaje koja bi trebala pridonijeti uspostavljanje novih društvenih ekologija. Prošećite odande preko Ponte dell’ The Accademia vodi do zbirke Peggy Guggenheim, gdje se trenutno nalazi izložba posvećena životu i radu Jeana Cocteaua, legendarnog francuskog pjesnika, dizajnera, redatelja i umjetnika koji je bio blizak nadrealizmu i Dadaistički krugovi i, vjerujte mi, ima puno djela za koja vjerojatno niste znali. Šetnja bi trebala završiti nekoliko stotina metara dalje u Punta della Dogana, dijelu centra suvremene umjetnosti Zbirke Pinault, koja će, prema riječima vlasnika, uvijek ostati nepokolebljivo suvremena i mjesto izlaganja nekih od najpoznatijih umjetnika današnjice. Te riječi, istina, nikada nisu iznevjerene i trenutno je u ovom prostoru velika izložba Pierrea Huyghea “Liminal”, koja raspliće (ili možda upravo suprotno) dinamičan, fluidan, hibridni odnos ljudskog i neljudskog svijeta.

KNJIGE

“Kokteli u Veneciji: Priče o Barmanu”, Walter Bolzonella

Priče legendarnog barmena Waltera Bolzonella u baru hotela Cipriani, o koktelima i poznatim ličnostima.

“Cimet i sol: Cicchetti u Veneciji”, Emiko Davies

Priče, recepti i fotografije o jelu po kojem je Venecija poznata – cicchetti

“Caffe Paradiso”, Massimiliano Gioni

Trideset godina Biennala, ispričano kroz intervjue s kustosima i susrete u legendarnom Caffeu Paradiso.

“Venecija i hrana”, Sally Spector

Novo izdanje fantastično ilustrirane knjige koja donosi priče o začinima, stanovnicima Venecije, građevinama, povijesti i hrani.

BAROVI

Jutro (kava)

Caffe Florian

Ovo je opcija samo ako imate više vremena. Florian je manje kafić, a više institucija. S obzirom na to da je osnovan 1720. godine, ovdje se staje na kavu, ali i uživanje u djeliću povijesti.

Rosa Salve

Idealan za ljubitelje espressa i kofeinskog brzog rješenja. Poseban plus je što su peciva svježa cijeli dan, a tramezzi su ukusni (iako možda malo prezasitni) pa se za doručak može pobrinuti i na putu.

TIJEKOM DANA (aperitiv)

Harryjev bar

Logično. Legendarno mjesto gdje svraća cool ekipa, uvijek zanimljiva mješavina pravih celebrityja i wannabea, a stvarno nikad ne znaš koga možeš sresti.

Osteria Bancogiro

Čaša vina ili spritz i koji cicchetti (obavezno baccalà mantecato) u Veneciji nisu niti želja nego gotovo običaj. Jede se s nogu, pozdrav svima na ulici, a treba imati na umu da gotovo svi barovi pakiraju spritz za ponijeti. I to u velikim čašama!

VEČER (vino/kokteli)

The Mercante

Priča se da ih se smatra jednim od rijetkih barova u kojima se rade zaista kreativni i novi kokteli. To je istina. Ako mi ne vjerujete, onda svakako morate provjeriti.

Vinski bar 5000

Iskreno, vino ili spritz dostupni su posvuda. No, ako trebate malo odmora od vreve glavnih ulica i velikog izbora vina, ovo je idealna stanica.