Najbolji regionalni filmovi godine koji su pomakli granice
Hrvoje Pukšec19 prosinca, 2024
19 prosinca, 2024
Željeli to ili ne, prosinac je mjesec pogleda u prethodnih jedanaest i svođenja računa, kovanja planova i… druženja. Ovo potonje u filmskom se smislu u Hrvatskoj smjestilo početkom ovog tjedna i jedan je čovjek i njegov film, te njihova pričao o nedvojbenom uspjehu, bio na usnama svih koji su dizali zdravicu ovoj godini na izmaku. Onaj u čije se ime nazdravljalo nije bio na HAVC-ovom filmskom partyju, ali i da jest – bio bi neodoljivo jednostavan, pomalo sramežljiv i tih. Njegovo je ime Nebojša Slijepčević, njegov je film Čovjek koji nije mogao šutjeti, a njihov je uspjeh nadnacionalan, baš naš: nebitno nalazimo li se u Beogradu, Podgorici, Sarajevu ili Zagrebu. Istodobno, i pored Čovjeka koji nije mogao šutjeti imali smo ove godine priliku pogledati čitav niz važnih, zanimljivih filmova. Filmova koji su pomakli granice u našoj 2024. nema puno, ali da ih ima – ima. Krećemo od najboljeg, a nadalje u abecednom ritmu.
Nebojša Slijepčević je od našeg zajedničkog blata kaosa, bijesa i sramote izvaljao spomenik humanizmu i to u vremenima kad je biti čovjek među ljudima teže no ikada. Čovjek koji nije mogao šutjeti je pomaknuo granice hrvatskog, ali i regionalnog filma. Zlatna palma u Cannesu, godišnja nagrada Europske filmske akademije i pored čitavog niza drugih nagrada najnovije priznanje – shortliste za Oscare, nagradu Američke filmske akademije govore dovoljno. Čovjek koji nije mogao šutjeti je velik mali film od samo trinaest minuta. To je film koji svjedočeći o pokojnom Tomi Buzdovu jasno prikazuje razliku između junačenja i junaštva, između ljudi i baraba, i konačno: između života i smrti. Film koji je svojem redatelju donio slavu, a nama ponos jer unatoč svim izgledima humanizam, vitalizam i optimizam još nisu zamrli u svima nama koji ovaj tekst čitamo i razumijemo.
Silvestar Kolbas, ugledni hrvatski filmski snimatelj, ali i beskompromisni dokumentarist snimio je još jedan dragulj, film Naša djeca. Neočekivani je miljenik publike (nagrade u Opatiji i Bjelovaru) uhvatio ne-dokumentarnu javnost posve nespremnom. Iako je premijeru imao na ZagrebDoxu, odlaskom u Pulu i osvajanjem Zlatnih arena za režiju i montažu, te kasnije prikazivanjem u Sarajevu, uzburkao je duhove nenaviklih. Kolbas je naime nemilosrdan prema sebi. Razotkriva se kao čovjek, suprug, otac i umjetnik bez zadrške. Tako je snimio Ratnog reportera, tako je snimio Sve o Evi i tako je snimio Našu djecu. Bojno polje zvano obitelj rendgenski je skenirao, razotkrio, razmontirao i ponovno sastavio. Puni krug, puna katarza, potpun uspjeh!
Biografska filmska priča o Džeju Ramadanovskom, romskom pjevaču narodne glazbe, čovjeku koji je proročanski najavio dan svoje smrti, nedjelju, u srpskim je kinima pogledalo 350 tisuća gledatelja. Sjajan uspjeh, pokazatelj kako se radi žanrovski film, u ovom slučaju glazbeni biografski. Iako se u europskim kinematografijama uglavnom prvenstveno barata zamislima i ostvarenjima redatelja, ima ponekad i drugačijih pristupa, nerijetko u srpskoj kinematografiji. Redatelj Nemanja Ćeranić je nedvojbeno i dokazano (350 000 puta!) napravio odličan posao, ali ovo nije redateljski film. Ovo je producentski film u kojem glavni i odgovorni producent pokreće projekt, ima jasnu viziju što s njim želi postići (350 tisuća) i u tome uspijeva angažirajući najbolje moguće profesionalce. Tako se to radi u nekim kinematografijama, tako je to napravio producent Vladan Anđelković. Film ne mora uvijek biti umjetnost, dobra zabava je prečesto podcijenjena.
Jedan od najduže iščekivanih dugometražnih igranih debitanata hrvatskog filma, Bruno Anković, posve je opravdao velika očekivanja. Čovjek bez kojeg bi reklamni landscape u Hrvatskoj (ali i šire!) bio puno otužniji i siromašniji je – čekao i čekao. Mnogi su mislili da je i odustao. Iako je u reklamama snimio nekoliko remek-djela (primjerice Ostajemo di smo) dugi igrani metar, povijesna tema i snažan istoimeni literaran predložak Damira Karakaša činili su se kao nepremostiva prepreka. Velika Zlatna arena na Pulskom filmskom festivalu rekla je drugačije! Ankovićeva Proslava uvela je u film ono što je Karakaševa Proslava već napravila u književnosti – dokinula je pojednostavljen pogled na fašizam. Ništa nije jednostavno, pa kako će onda biti pretprošli rat koji nam kolektivno nikako ne daje mira. Možda zato što razmišljamo kroz crno-bijele vizure, a Proslava nam je pošteno i pamtljivo dala bogatu paletu sivila.
I konačno, Marko Đorđević i njegov film Za danas toliko. Nepretenciozan, simpatičan, neodoljivo zavodljiv film koji zvuči, izgleda, pa gotovo i da miriši kao da je došao s one strane Velike Bare. Ono što se najviše voli i što je nažalost gotovo nestalo u filmskoj Americi pojavilo se u Srbiji! Punokrvni indie film ne mora nastajati samo negdje na opjevanom Srednjem Zapadu, može i u Šumadiji, u Kragujevcu! Đorđević je redatelj mlađe generacije koji je nakon debitantskog festivalskog hita Moj jutarnji smeh (2019) ostao u nepreglednim prostranstvima običnih ljudi, i običnih života, i pri tom podsjetio koliko život može biti lijep, i koliko su nam nužni filmovi poput Za danas toliko. Ako je Anković snimio odličan debitantski film, onda je Đorđević snimio odličan sophomore film. A ti drugi često budu velik kamen spoticanja.
Pravila ronda kažu da se završi s onime čime se i krenulo u avanturu – nebitno bila ona filmska, glazbena ili književna. Vraćamo se Čovjeku koji nije mogao šutjeti. Vraćamo se granicama koje je pomaknuo. Onu s prestižnim nagradama smo ustanovili, onu o uspjelosti filma smo argumentirali i sada ostaje još samo jedna. Ne, nema veze s Oscarima, ima veze s ljubiteljima filma. Možda uz pomoć Slijepčevića konačno shvate da naši najbolji filmovi ne moraju biti ni dugi, ni igrani. A ti kratki i ti ne-igrani su svuda oko nas, čekaju da se malo potrudimo i kliknemo na pokoji link, i pogledamo ih posve besplatno, i legalno. I otkrijemo koliko su sjajni! I to u internetskom prostoru za kojeg granice jednostavno ne postoje.