Sada kada smo prešli prvu polovicu godine, a kakva je to duga i kaotična godina bila, najbolji filmovi 2025. polako se izdvajaju: raznolika mješavina festivalskih miljenika, neotkrivenih indie dragulja, komercijalnih hitova i tihih iznenađenja. Koliko ste ih već pogledali, a koje dodajete na popis prije nego što utrka za Oscara 2026. ozbiljno započne?
Armand
Nisam ni sumnjala da će Renate Reinsve briljirati u Armandu jer je već bila neodoljiva kao buntovna milenijalka u Trierovu filmu The Worst Person in the World iz 2021. godine. U skandinavskoj drami Armand, redateljskom prvijencu scenaristice i redateljice Halfdan Ullmann Tøndel, unuke Ingmara Bergmana i Liv Ullmann, iako se u filmu osjeti više utjecaja Gaspara Noéa, gledamo Reinsve kao Elizabetu, majku pozvanu u školu svog sina Armanda. U mračnoj, zloslutnoj učionici, dok sluša optužbe da je njezin sin seksualno zlostavljao drugo dijete, Elizabeta se prepušta nevjerici i gorkom smijehu. I ne prestaje, punih pet bolnih minuta. Svaki trzaj osmijeha udara poput lopate, otkopavajući sve dublje slojeve užasa i pogađajući točku u kojoj se sudaraju neugodne istine i društvene norme. Ispitivanje se pretvara u emocionalnu spiralu od koje je teško odvratiti pogled. Tøndel gradi psihološku dramu visokog intenziteta, prožetu elementima nadrealnog i snažnim vizualnim jezikom punim geometrijskih kompozicija. Ne nudi rješenja, već samo alate da nastavimo prekapati po vlastitoj ljudskosti još dugo nakon što odjavna špica prođe. – Anna Cafolla
Black Bag
Ništa revolucionarno, samo još jedan brz, stiliziran film Stevena Soderbergha. (Ovi njegovi kasniji filmovi nižu se tempom od otprilike jednog godišnje i to na vrlo zadovoljavajući način.) Black Bag je formalno špijunski film, s radnjom koja prati već poznate motive „pronađi krticu“, ali u suštini riječ je o portretu jednog braka. U središtu su dvoje iznimno glamuroznih i moćnih londonskih špijuna, Michael Fassbender i Cate Blanchett, koji svoja vješto izbrušena sredstva špijunaže počinju usmjeravati jedno na drugo. Bračna lojalnost, profesionalna hladnokrvnost i svijet ultra diskretnog luksuza stapaju se u zabavnih, potpuno isprepletenih 90 minuta. Uz sve to, tu je i izvanredna glumačka postava: Marisa Abela, Regé-Jean Page i Tom Burke, među ostalima. – Taylor Antrim
Bring Her Back
Mladi australski redatelji braća Danny i Michael Philippou nastavili su uspjeh iz 2022. s filmom Talk to Me još jednim odličnim hororom ovoga puta potpuno drugačijeg tona, tužnijim, bolnijim, ozbiljnijim. U središtu priče su dvoje australskih tinejdžera bez roditelja koji se sele u izoliranu kuću kod udomiteljice Laure (Sally Hawkins), žene koja tuguje za svojom pokojnom kćeri i u tajnosti smišlja morbidni plan kako bi je oživjela. Mlađa djevojčica gotovo je slijepa (glumi je Sora Wong, glumica s oštećenjem vida) i iznimno je samostalna. Njezin brat (Billy Barratt, nevjerojatno prirodan u ulozi) ranjiv je, traumatiziran i jedva uspijeva držati Laurine namjere pod kontrolom. U kući je i još jedan dječak Laurin sin Ollie koji ne izgovara ni jednu riječ i luta okolo bez majice poput zombija. Sally Hawkins je pravo otkriće, sitna, pomalo hipijevska figura koja se pretvara u čudovište. Zamisliti ovu vedru zvijezdu Padingtona kao psihopatkinju iz predgrađa jedan je od najneočekivanijih i najuspjelijih glumačkih izbora. – TA
Bring Them Down
Uspon izuzetno svestranog glumca Christophera Abbotta nastavlja se filmom Bring Them Down, mračno napetom gotovo nihilističkom irskom dramom o osveti koja ujedno predstavlja i dugometražni debi redatelja Christophera Andrewsa. Abbott igra Michaela, potištenog pastira iz ruralne Irske koji govori tečan galski i brine o svom bolesnom ocu Colmu Meaneyju, bivšem autoritetu koji dane provodi u zapuštenoj obiteljskoj kuhinji. Kada sukob oko dvije mrtve ovce preraste u otvoreni rat s susjedom Garyjem, kojeg glumi Paul Ready, i njegovim sinom Jackom, u kojem je Barry Keoghan opet briljantan, Michael se nađe pred teškim pitanjem kako izravnati račune i koliko daleko je spreman ići. Film ne nudi utjehu, ali je snažan i pun tenzije, s Abbottom kao tihim, potresnim likom rastrganim između tuge, bijesa i kajanja. – TA
Don’t Let’s Go to the Dogs Tonight
Poznata knjiga Alexandre Fuller iz 2001. godine o odrastanju bijelog djeteta u Rodeziji, u razdoblju kada ta zemlja stječe nezavisnost i postaje Zimbabve, dobiva pažljivo izvedenu filmsku adaptaciju u redateljskom prvijencu Embeth Davidtz. Dok knjiga obuhvaća dva desetljeća, film se fokusira na nekoliko mjeseci 1980. godine u životu osmogodišnje Bobo (maestralna Lexi Venter). Ono što ovaj film čini iznimnim jest njegov impresionistički dječji pogled na afričku zemlju na rubu nasilja. Nije lako odlučiti kome pripadaju simpatije u priči u kojoj bijeli farmeri nose automatsko oružje, a crni borci iz zasjede promatraju njihova imanja, ali Davidtz svjesno bira pribran, gotovo ravnodušan ton. Kamera se zadržava na zemlji i kaotičnoj svakodnevici Boboine obitelji na farmi u Rodeziji. Istovremeno vidimo insekte, zmije, kokoši i automatske puške. Kada Robert Mugabe pobijedi na izborima, obitelj Fuller mora donijeti bolnu odluku da pobjegne, tragičan trenutak u životu male Bobo i njezine majke Nicole, koju Davidtz glumi kao ženu opterećenu tugom i alkoholizmom. – TA
Eephus
Ne morate biti ljubitelj bejzbola ili sporta uopće da biste uživali u duhovitom i upečatljivom redateljskom prvijencu snimatelja i filmskog kritičara Carsona Lunda. Film prati jednu jedinu utakmicu tijekom jesenskog tjedna u malom mjestu u Massachusettsu, posljednji meč između dva amaterska tima sastavljena uglavnom od sredovječnih muškaraca, prije nego što se teren pretvori u parking. Teško je točno opisati zašto je ovaj film poseban (premijerno je prikazan na Kanskom festivalu, u selekciji Directors’ Fortnight); neki ga opisuju kao „film za opuštanje“, drugi kao vibe. Dio tog šarma čine opušteni razgovori i duhovite uvrede između ljudi koji su mnogo vremena proveli zajedno, a koji odišu specifičnom vrstom muževnosti karakteristične za Novu Englesku; pažljivo osmišljen zvuk koji prati njihove razgovore; kratki uvidi u njihove živote izvan terena, gdje je utakmica za njih mjesto bijega; i precizni detalji iz različitih kutova, s terena, s klupe i sa praznih tribina. Sve to prati neumoljivi prolaz vremena, od polako nestajućeg dnevnog svjetla do škripavih koljena igrača. – Lisa Wong Macabasco
F1: The Movie
Ovaj film ne treba dodatnu promociju kao što to moje kolege rade za svoje omiljene indie umjetničke naslove. Meni su se, inače, i Oh, Hi! i Sorry, Baby također svidjeli, stvarno! Ipak, mislim da mjesto na ovoj listi zaslužuje jedna odlična ljetna zabava, jer ponekad jednostavno treba uživati u besprijekornom zvuku moćnog motora kada je vani preko tisuću stupnjeva. Dok sam sjedila u kinu, zvuk je bio toliko glasan da sam mislila da mi se sjedalo trese i baš je bilo sjajno. Radnja nije komplicirana, sastoji se od poznatih motiva: buntovna zvijezda iz mladosti, koja je sada malo izgubljena u srednjim godinama (Brad Pitt, istovremeno grub i privlačan), vraća se da spasi stvar. Tu je i njegova djevojka ili bolje rečeno tehnički direktor tima, u izvedbi Kerry Condon, koja je smislila tajni mehanički dodatak koji čini da automobili idu znatno brže, i onda počinje utrka. Vroom! Ja sam bila potpuno uključena u tu vožnju. – Chloe Schama
The History of Sound
Photo: Gwen Capistran
Prekrasna, strpljivo ispričana ljubavna priča u režiji Olivera Hermanusa, The History of Sound prati Paula Mescala i Josha O’Connora kao dvojicu glazbenih studenata s početka 20. stoljeća, koji se zaljube tijekom istraživanja narodne glazbe, što ih vodi na pješačenje kroz ruralni Maine. Film je tih i, kako bi neki rekli, pristojan prikaz njihove romanse, pun izbjegavanja i neizrečenih stvari, ali ja sam ga doživjela kao očaravajućeg i snažnog u svojoj rastućoj emociji. Najbolji dio su izvedbe američkih narodnih pjesama koje muškarci snimaju na teškoj, zastarjeloj opremi. Jedan od najboljih filmova ove godine. – Anna Cafolla
If I Had Legs I’d Kick You
Photo: Logan White
Rose Byrne je impresivno otkriće u ovoj napetoj i turobnoj priči o majci koja prolazi kroz živčani slom. Film, koji je napisala i režirala Mary Bronstein, smješten je u Montauk i nije ga lako gledati jer nas stavlja vrlo blizu Like, koju tumači Byrne, terapeutkinje s malom kćeri koja pati od misterioznog poremećaja prehrane i koja se bori da zadrži kontrolu nad sobom. Dok je njezin suprug van grada, u njezinoj kući dolazi do velike kalvarije zbog koje se Linda i kći moraju skloniti u hotel. Film duboko istražuje Lindinu anksioznost u tom razdoblju: strah da kuća nikada neće biti popravljena, bojazan da kći (koju gotovo i ne vidimo jer kamera prati prvenstveno Lindin lik) neće povratiti potrebnu težinu i sumnju da možda nikada nije trebala postati majka. Linda ljutito reagira na sve oko sebe, potrebna joj je stalna emotivna podrška i traži utjehu u drogama i alkoholu. Glumačka postava je izvrsna: Byrne je sjajna u prikazu bola i bijesa; Conan O’Brien glumi njezina terapeuta i kolegu s dozom suptilnog humora, dok je A$AP Rocky njezin prijateljski susjed i osoba koja joj osigurava drogu u hotelu. – TA
It Was Just an Accident
Dobitnik Zlatne palme ove godine, prvi film iranskog disidenta Jafara Panahija od kada je zatvoren zbog „propagande protiv sistema“ i kasnije pušten, sniman je u tajnosti i inspiriran njegovim osobnim iskustvom iz zatvora. Za razliku od filma The Seed of the Sacred Fig, dobitnika specijalne nagrade žirija na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu, koji je režirao Panahijev prijatelj Mohammad Rasoulof, ovaj film nije izravna osuda sistema. To je djelomično nadrealna komedija, djelomično osvetnički triler, koji prati dobronamjernog mehaničara (Vahid Mobasseri) koji sasvim slučajno sreće čovjeka (Ebrahim Azizi) za kojeg vjeruje da ga je mučio tijekom njegovog nedavnog, politički motiviranog pritvora. Slijede kaotične otmice i potraga da se potvrdi njegov identitet prije nego što ga živog sahrane, što dovodi do okupljanja šarolike grupe ljudi – vlasnika knjižare, fotografa i buduće nevjeste, koji su svi pretrpjeli zlo od istog čovjeka i imaju svoje ideje pravde. Film donosi i zaista urnebesne scene, među kojima su one sa stražarima koji primaju mito preko kartičnih uređaja i neočekivani porođaj bebe, prije nego što kulminira u potresnom završetku koji razotkriva surove zločine države. Film je istovremeno urnebesno zabavan i iznimno važan. – Radhika Seth
Julie Keeps Quiet
Prvi dugometražni film belgijskog redatelja Leonarda Van Dijla, Julie Keeps Quiet, sportska je drama smještena u okruženje elitne teniske akademije, gdje je mlada teniska nada izvršila samoubojstvo, a njezin trener Jeremy suspendiran. Nitko ne zna što se točno dogodilo niti je li Jeremy na neki način kriv, pa se sav pritisak prebacuje na Jeremyjevu novu štićenicu, petnaestogodišnju Juliju. Juliju tumači Tessa Van den Broeck, nova glumica i talentirana juniorska tenisačica, a njezin izbor je pravo osvježenje. Na ekranu trenira kao prava sportašica, udara lopticu kao iskusna tenisačica i odbija odgovarati na pitanja o Jeremyju s autentičnom otpornošću pravog tinejdžera. Upravo to je ono što film hrabro istražuje, odluku žrtve da šuti i val nelagode koji to izaziva među dobronamjernim odraslima i vršnjacima Julije. Film je neugodan za gledanje, ali i dirljivo lijep.
Lurker
Predatorski aspekti ponašanja fanova u 21. stoljeću briljantno su prikazani u Lurkeru, jezivom i napetom debitantskom filmu redatelja Alexa Russella. Glavni predmet opsesije je pop zvijezda Oliver (koju uvjerljivo glumi Archie Madekwe), mladić koji je iz Velike Britanije došao u Los Angeles i okružio se društvom iz djetinjstva, menadžerom i dokumentaristom dok mu karijera uzima maha. U njegov uski krug ulazi Matthew (Théodore Pellerin), radnik u trgovini i amaterski filmaš, kojeg Oliver kratko smatra cool osobom. Matthew skriva tajne, živi s majkom i obožava Oliverovu glazbu, ali uspijeva uvjeriti Olivera da je novajlija i ambiciozni umjetnik poput njega, pa se među njima stvara privid zajedništva. Ipak, Matthew će neizbježno biti izbačen iz kruga, Oliver je promjenjiv i nesiguran, te često zamjera svojim ljudima. Matthewev povratak u taj krug, kroz manipulaciju i otkrivanje njegove duboke potrebe za pažnjom i povezanošću, čini film izuzetno napetim i uznemirujućim. – TA
Materialists
Film Materialists Céline Song hrabro zagovara povratak romantičnih komedija. Glavne uloge tumače Dakota Johnson, Pedro Pascal i Chris Evans, troje izuzetno harizmatičnih glumaca koje je zadovoljstvo gledati, a film donosi osvježavajuću i vrlo gledljivu priču koja ponovo oživljava žanr koji je uglavnom sveden na klišeje iz streaming produkcija. Osim jedne zbunjujuće sporedne linije, jer, kao da Song poručuje, ovo je 2025. i nije sve uvijek idila, Materialists je lukav i zabavan film. Gledajte ga zbog troje glavnih glumaca, s posebnim osvrtom na Evansa, koji pokazuje koliko je zapravo odličan glumac, i ostanite zbog sjajnih sporednih nastupa Zoë Winters i Louise Jacobson. Posebno su upečatljivi monolozi, kao što je onaj Pedra Pascala u ulozi Henryja, koji iskreno govori o tome kako, unatoč velikom uspjehu, osjeća neuspjeh jer ne može pronaći ljubav, što savršeno oslikava Songinu sposobnost da prikaže suvremene ljubavne priče sa svim njihovim komplikacijama i kontrastima. – José Criales-Unzueta
Oh, Hi!
Prvi zajednički vikend Iris (Molly Gordon) i Isaaca (Logan Lerman) deluje kao bajka: kupaju se u jezeru, plešu pod mjesečinom i isprobavaju blagi BDSM. Ipak, kada joj Isaac kaže da „trenutno nije za vezu“, Irisin svijet se ruši. (Pa, pričao je mami o njoj i kuhao joj školjke, pobogu!) Slomljena srca, uz pomoć whiskyja, Iris dolazi na ideju da ga možda ipak ne bi trebalo odmah otključati iz lisica dok mu ne pokuša promijeniti mišljenje. Možete zamisliti kakav kaos slijedi. Pored uvjerljive kemije između Gordone i Lermana, film krase i sjajne sporedne uloge Geraldine Viswanathan, Johna Reynoldsa i Davida Crossa, koji ton čine laganim i duhovitim. Na neki način, Oh, Hi! je razigrana verzija Misery za novu generaciju, za sve one koji su ikada bili u neodređenim vezama ili žrtve muškarca s izbjegavajućim stilom vezivanja.
One of Them Days
Postoji previše komedija koje jednostavno besciljno plutaju, bez ikakvog stvarnog sadržaja, ali One of Them Days sigurno nije jedna od njih. U filmu Dreux (Keke Palmer) i Alyssa (SZA) pokazuju kako izgleda kada stvarno razvijeno, blisko i prepoznatljivo žensko prijateljstvo dođe na kušnju zbog previše poznatih okolnosti kapitalizma i uspijevaju vas nasmijati do suza dok to rade. – Emma Specter
The Phoenician Scheme
Neki bi možda nazvali The Phoenician Scheme skromnijim djelom u simfonijskom opusu Wesa Andersona, ali meni je to jedan od njegovih najelegantnijih i najtužnijih filmova, složen, duhovit i suptilan. Njegova snaga leži u nastupu Benicija del Tora kao Anatolea Korde, sumnjivog međunarodnog biznismena, zavodljivog manipulatora koji pokušava konsolidirati svoje brojne poslove i prenijeti ih na kćer Liesl, koju sjajno glumi Mia Threapleton. Zaplet je zamršen, kaotičan i prepun flegmatičnih sporednih likova koji sve drže zabavnim, a kompozicija scena, uokvirenih poput portreta, zadivljujuća je. Obiteljske veze oduvijek su bile Andersonov put do emocije, a odnos oca i kćeri ovdje je prepun neizgovorenog (i zbog toga još snažnijeg) osjećaja. – TA
The Quiet Ones
Što bi bilo kad bi Michael Mann snimio danski film o pljački? To mi je bila prva, i vrlo zadovoljavajuća, misao nakon gledanja ovog stiliziranog krimića, temeljenog na stvarnoj pljački iz 2008. godine, usred financijske krize u Europi. Glavni lik je Kasper (Gustav Giese), bogato istetovirani boksač i mladi otac, koji se pridružuje bandi lopova kako bi izveo veliku pljačku i došao do milijuna. Ovo je drugi igrani film redatelja Frederika Louisa Hviida i odlikuju ga dobra dinamika, napetost, vizualna ljepota i tihi realizam koji film prožima od početka do kraja.
Rebuilding
Photo by Jesse Hope
Rebuilding, drugi film redatelja i scenarista Maxa Walkera-Silvermana, skroman je po opsegu, ali snažan po dojmu, prekrasna, bolno dirljiva priča o vlasniku ranča u Coloradu po imenu Dusty, kojeg glumi Josh O’Connor. Nakon što požar proguta sve što ima, Dusty ostaje bez imanja. Film prati što se događa nakon katastrofe: Dusty pokušava pronaći sebe bez stoke, bez zemlje, bez doma, dok živi u prikolici koju mu je dodijelila FEMA i radi na održavanju autoceste. Je li sada vrijeme da postane otac s punim radnim vremenom? Njegova bivša supruga Ruby (Meghann Fahy) i njihova kći Callie-Rose (Lily LaTorre) žive u blizini, a djevojčica, na svoj suzdržani način, žudi za povezivanjem. O’Connor glumi nježno, prizemljeno, i nikad nije bio bolji. Film odiše humanošću i pažnjom prema svim likovima, posebno prema Dustyjevim susjedima iz naselja mobilnih kućica, koji su također izgubili domove u požaru. Sve to zajedno ostavlja dojam nade koja se ne dobiva lako, ali je ipak moguća. – TA
Sentimental Value
Norveški arthouse miljenik Joachim Trier u svom novom filmu, koji slijedi nakon njegove sjajne generacijske drame The Worst Person in the World (Renate Reinsve i Anders Danielsen Lie ponovo su tu), donosi intimnu studiju dvije sestre i njihovog dominantnog oca, poznatog filmskog redatelja, ali i višedecenijski portret jedne obitelji čija je povijest ukorijenjena u staroj kući u Oslu, prostranoj ali već načetoj zubom vremena. U pitanju je ujedno i najbolji film godine do sada, duhovit i težak u savršenoj mjeri, s krajem koji me je potpuno slomio. Gledajte ga zbog preciznog, nijansiranog scenarija i izvanrednih glumačkih ostvarenja, među kojima se ističu Stellan Skarsgård, Inga Ibsdotter Lilleaas i Elle Fanning. Ovaj film sigurno ćete viđati u utrci za nagrade 2026. godine. – RS
Sinners
Od pandemije naovamo, svake godine se pojavi jedan film za koji i kritika i publika složno kažu: „Film se vratio.“ U 2025. to mjesto zauzima Sinners Ryana Cooglera. Na papiru, možda djeluje kao iznenađujući kandidat, radi se o hororu smještenom u prošlost, i to originalnoj priči, a ne nastavku, remakeu ili dijelu neke franšize. Upravo tu leži njegova snaga. Sinners je uznemirujuć, zabavan, podjednako zastrašujuć koliko i hipnotičan. Ima one scene koje postaju viralne do iznemoglosti, ali i one koje vas natjeraju da provedete sate na Wikipediji istražujući povijesne reference koje su vješto ubačene u priču. Ukratko, ovaj film ima sve, uključujući Michaela B. Jordana u ulozi oba brata, kao i zadovoljavajuću scenu poslije odjavne špice. Film koji je napisan kao neovisni, a snimljen kao blockbuster? Film zaista jest ponovno tu. – JCU
Sorry, Baby
Nije pretjerano nazvati Sorry, Baby čudom. Debi Eve Victor, koji oduzima dah, prati postdiplomsku studenticu (kasnije profesoricu) Agnes, koja pokušava složiti dijelove svog života nakon što je pretrpjela seksualno nasilje. Victor, koja je film napisala, režirala i u njemu glumi, pokazuje se kao talent nove generacije koji se delikatnim temama pristupa s dostojanstvom i humorom. Sorry, Baby nije samo empatična analiza traume, već je i duboko smiješan film koji ironično ukazuje na apsurde u prijavljivanju seksualnog nasilja. Osim vrhunskog scenarija, tu su i sjajne glumačke izvedbe Naomi Ackie (u ulozi Agnesine najbolje prijateljice Lydie), Lukasa Hedgedsa (kao njezinog susjeda Gavina), kao i dirljiv gostujući nastup Johna Carrolla Lyncha. Sorry, Baby hvata toliko jakih emocija da imate dojam kao da će vam duša iskočiti iz tijela dok ga gledate. Što god Eva Victor sljedeće bude radila, ja sam tu. – HJ
Sound of Falling
Photo: MK2 Films
Redateljica Mascha Schilinski stvorila je hipnotičan i eteričan film Sound of Falling, priču o četiri generacije mladih žena koje žive u seoskoj njemačkoj kući kroz stoljeća. Film prati nelinearnu, prizmatičnu priču, nježno spajajući stilističke tehnike koje podsjećaju na Ingmara Bergmana i Davida Lyncha, s nadrealnim prizvucima Maya Deren i dodirima Michaela Hanekea iz White Ribbon. Kalejdoskopski prikazuje priču o ženama koje su bile potlačene, ponižene i zanemarene od strane dominantne kulture svog doba. Dok se kroz sve vremenske linije provlače fantomi ženskih anksioznosti, emocija i boli, Alma, Erika, Angelika i Lenka s boli i nježnošću grade svoje prve korake prema sazrijevanju. Kako sastaviti vlastiti identitet u svijetu koji te uporno razara? Film je mračan i neumoljiv, ali nikada hladan, podržan nevjerojatnom glazbom Anne Kühlein i zvučnim dizajnom Claudija Demela. Lena Urzendowsky kao Angelika, zarobljena između zlostavljanja od strica i nježne naklonosti rođaka, bila je potpuno očaravajuća. – AC
Train Dreams
Photo: Adolpho Veloso
Izvorni materijal za Train Dreams, nježan i ispunjen tugom, portret šumarskog kraja sjeverozapadne Amerike s početka 20. stoljeća, u režiji Clinta Bentleya, je novela pokojnog Denisa Johnsona. Jedno od Johnsonovih ljepših, kasnijih i nepretencioznih djela, knjiga je pretočena u izuzetno lijep film s još jednom sjajnom ulogom australskog glumca kamaleonskih sposobnosti, Joela Edgertona. Ovdje je možda i najbolji dosad kao Robert Grainie, samotnjak i vrijedan radnik koji se zaljubljuje u Gladys (Felicity Jones) i stvara život za sebe i njihovu malu kćer u brvnari u Idahu. Kada ih pogodi tragedija, film se pretvara u kroniku istrajnosti, samoće i bola. Ako sve to zvuči sporo, onda vas kinematografija i izražena snaga Edgertonovog grubog lica vode kroz tihe momente filma. Završava se snažnim osjećajem kako golema težina vremena može donijeti dozu milosti. – TA
Universal Language
Radnja filma smještena je u prijelazni prostor gdje se snježni Winnipeg spaja s Teheranom. Ovu apsurdnu komediju kanadskog redatelja Matthew Rankina (The Twentieth Century) prate labavo povezani životi nekoliko likova, svaki na svom osobnom putovanju: dvoje školaraca pokušava osloboditi novac smrznut u lokvi leda; vodič vodi turu po beznačajnim mjestima u Winnipegu, uključujući sumornu garažu i napuštenu torbu na klupi; dok se Matthew (kojeg glumi sam Rankin) vraća kući nakon dugog odsustva. Ne opterećujte se previše zapletom, već uživajte u suhom humoru, sjajnim vizualnim gegovima (kao što je natpis Tim Hortons na farsiju) i nadrealnim prizorima (poput trgovca puricama s velikim studijskim fotografijama purica na zidu). Film je snimljen u stilu iranskog meta-kinematografskog izraza (sjetite se Abbasa Kiarostamija i Jafara Panahija), a većinom iranska glumačka postava govori farsi pomiješan s francuskim, kao i sam Rankin. Naizmjenično duhovit i hipnotičan, ovaj film, koji je premijerno prikazan u okviru Directors’ Fortnight u Cannesu i našao se na užem popisu za Oscara za najbolji međunarodni film, na kraju priča o ljudskoj povezanosti koja nadilazi granice i jezik. – LWM
Urchin
Photo: Devisio Pictures
Harris Dickinson, koji je nedavno privukao pažnju filmom Babygirl, napravio je sjajan rediteljski debi sa pričom o Mikeu (fenomenalni Frank Dillane), beskućniku iz Londona koji se svakodnevno bori za preživljavanje. Na svom putu nailazi na ravnodušne prolaznike, dobre ljude i druge beskućnike s problemima, pronalazi i gubi poslove, zaljubljuje se, stiče prijatelje i prolazi kroz uspone i padove ovisnosti. Ton filma je pravi majstorski podvig, prikazuje Mikea potpuno ljudskim, bez uljepšavanja njegovih tamnijih strana, i izbjegava lagane odgovore, ostavljajući priču složenom i zadovoljavajućom. Vizualno je lijepo snimljen, a Dickinson, koji je surađivao s autorima poput Elize Hittman, Xaviera Dolana, Joanne Hogg i Rubena Östlunda, potvrđuje se kao filmski znalac koji zaslužuje njihovo društvo. Film povremeno preuzima rizične poteze koji zbunjuju, posebno u završnici koja nije u potpunosti uspješna, ali za prvi film ovo je izuzetno zrelo ostvarenje. Posebno je vrijedna pohvale genijalna upotreba pjesme Whole Again grupe Atomic Kitten, koju ćete sigurno pjevušiti na izlasku iz kina. – RS
Warfare
Film Warfare potvrdio mi je da je romanopisac koji je postao redatelj, Alex Garland, autor najzanimljivijih i najbezkompromisnijih žanrovskih filmova u Hollywoodu. Ovaj film, koji je Garland napisao zajedno s bivšim Navy SEAL-om Rayjem Mendozom, predstavlja vježbu stroge realnosti, prikaz smrtonosne bitke u Iraku s preciznom režijom, gdje se akcija odvija u stvarnom vremenu. U redakciji Voguea bilo je zabavno zbog svih onih internetskih simpatija koje su glumile u filmu: Josepha Quinna, D’Pharaoha Woon-A-Taia, Willa Poultera, Kita Connora, Finna Bennetta, Taylora Johna Smitha, Cosma Jarvisa, Adaina Bradleyja i Charlesa Meltona. Ali ovi mladići su vojnici, a ne filmski idoli i bol i patnja koje prolaze su jezivo stvarni. Warfare je suprotno od akcijskog filma, izuzetno napet i ozbiljan dokument o stvarnosti modernog rata. – TA
